Mi smo navikli ići naprijed, nikako nazad. Ovo je naša zemlja, moremo hodati po njoj kako nam je volja, a valija nam je dušmanin.

Abdurrahim-pašina stroga zabrana da vojske sarajevske i visočke nahije mogu zajedno istim pravcem i putem ići na granicu, naljutila je i jedne i druge te ih još jače učvrstila u uvjerenju da ih on namjerava nadmudriti, sve od straha da će ga srušiti. S tom mišlju se išlo dotle kako vezir računa da su se u ove jedinice uvukli pritajeni lukavi i podmukli janjičari, još zadrtiji i bješnji od prethodnih koji su lani priznali poraz i odustali od opiranja reformi. Ovi sadašnji su odlučni da obnove bunu i cilj ratnog pohoda preokrenu pa, prije nego što produže na front, napadnu njega, vezira. Sastave li se, stvorila bi se snaga koja bi nadmašivala njegovu i koja bi mu nanijela težak poraz a njega kaznila kako je naumila. To im ne bilo teško budući da je svoje lanjske jedinice vratio čim je slomio janjičarski otpor, uvjeren da mu one neće više trebati. Sada je imao hiljadu Ali-pašinih vojnika i upola toliko Beširevićevih Krajišnika, ali nije smio dopustiti da se oni sretnu sa pobunjeničkom vojskom. Došlo bi do neizbježnog sukoba. Stoga je pred uporne i drske pobunjenike smislio izvesti «običan» svijet, naizgled miroljubiv, a ustvari naoružane šeherlije, koji će, ako ustreba, biti njegova odbrana. Ako zaustavi visočke buljuke, pa se oni vrate, tim bolje, bit će to rezultat njegovog mudrog očuvanja mira, a ako ne vrate, pa napadnu, imat će ga ko uspješno braniti.

Pokajao se što se lišio usluga svog savjetnika kapetana Gradaščevića, a traženjem njegovog savjeta sada, ponizio bi se u njegovim očima. Stoga je odmah sazvao širi divan, na koji su došli odani gradski ajani, muselim, muhafiz, i visoki vilajetski činovnici te je u dogovoru s njima našao rješenje za oboje: urazumiti i stišati nezadovoljstvo pobunjenika u oba mjesta i zaštititi šeher, svoje saraje i sebe. U tom času je jedino bio izvjestan dolazak, a što je doznao od svojih doušnika, šest visočkih buljuka u Sarajevsko polje dan prije džume-namaza devetnaestog juna. Uz saglasnost Divana nakastio je vratiti tu vojsku i čak, bude li nužda, osloboditi je obaveze da ide na front. Bio je odlučan i spreman na sve ako će se osloboditi prijetnje i napada.

Janjičari oba mjesta lahko se dogovoriše da ne poslušaju vezirovo naređenje, već da ostanu skupa, izvrše osvetu, pa potom pođu jednim putem ka Zvorniku. Visočani će mjesto na istok krenuti na jug, prema Sarajevu, a pokuša li ih zaustaviti vezirova odbrana, pa se zametne boj, sarajevski janjičari će im zdušno pomoći.

Abdurrahim-paša je naredio da se u polju niže zapadne Carine, na meraji pored lijeve obale Miljacke, blizu Grbavice, razapnu čadori, njegov i njegovih saradnika, ljudi s Divana. Ono što niko nije znao, znali su njegovi povjerljivi čauši i sejmeni. Oni su krišom, uz davanje vrijednih bakšiša, nalazili dobrovoljce koji će sa prikrivenim oružjem, kuburijama i jataganima, izaći u polje i dočekati pobunjene buljuke, te, ako veziru bude volja, upotrijebiti to oružje. Istovremeno su sejmeni prošli kroz šeherske mahale i mahalskim imamima naložili da svoje naoružane džematlije upute u polje, gdje će se «valiji naći pri ruci». Onima koji nisu imali oružje, sami su ga obilato davali.

Svaka strana je, na taj način, imala snagu u koju se uzdala: janjičari u vojsku, vezir u stanovništvo.

Sunčan i miran junski dan ničim nije ličio na vrijeme koje se može pokvariti. Čadori su se svojom širinom i bjelinom snažno isticali u beskrajnom krilu zelenila a vrelina ljetnjeg sunca sklanjala je ljude u hladovinu. Vezir, skupa sa dostojanstvenicima i narodom, slobodno se izložio primamljivoj toplini i ličio na osobu koja spokojno i zadovoljno gleda svijet pred sobom. Takvi bjehu i šeherlije, od kojih su neki šetali, drugi brali ljekovite trave ili se nadmetali u skokovima i bacanju kamena. Baš kao na teferiču!

Kad glasnici trkom dojahaše pa javiše da Visočani dolaze, da su već u dnu polja, vezir naredi ćehaji Musa-agi da s nekoliko ljudi pođe pred njih i kaže kako se moraju vratiti. Neka znaju da je vezir već pred njima i čeka da se izvrši naređenje. Janjičarski prvaci su se na to nasmijali i produžili kao da su čuli samo šalu. Zaustavili su konje tek kad su se približili čadorima na puškomet. Gledali su na njih puni samopouzdanja.

Uto ćehaja pade pred vezira te izvijesti kako Visočani nisu poslušali, niti kane poslušati, na što se vezir rasrdi, poblijedi i gromko naredi:

– Vrati se i dovedi deset njihovih ljudi!

Ćehaja odjaha, a svjetina u tren oka svojim tijelima okruži čadore i vezira. Načiniše guste redove na tri strane a četvrtu, zapadnu, ostaviše slobodnu, kojom protivnici mogu nesmetano ući pred vezira. Sva se lica zgrčiše od uzbuđenja i brige kako će se sukob završiti. Pojedinci su mahinalno opipavali oružje pod svojom odjećom kao da tim dodirom učvršćuju sigurnost u sebi. Napeto su iščekivali trenutak odluke: hoće li ga vaditi ili ne.

Na suprotnoj strani, na dnu meraje, stisnuli su se i redovi protivnika, ali se nisu micali sa zaposjednute linije i, reklo bi se, mirno su čekali vezirov potez. Izgledalo je da je pregovor s njima moguć, jer se bez oklijevanja izdvojila desetina konjanika, koja je za ćehajom pojahala prema čadorima, ispred kojih je već stajala streljačka oda sejmena.

Radoznali domaći svijet je s napregnutom pažnjom gledao kako visočki pobunjenici stižu pred vali-pašu, sjahuju s konja koje seizi preuzimaju, staju u red, pozdravljaju pašu i čekaju njegovu riječ. Paša je, kao na smotri, prošetao ispred njih a onda stao i glasno, s namjerom da ga i svijet čuje, stao strogo koriti njih i njihovu ludu ideju. Tumač mu je govor prevodio istim tonom, koreći ih kao da je on starješina:  

– Kuda ste pošli? Šta hoćete? Kavgu i smrt. Nije vam dosta dosadašnjih klanja! Vratite se nazad! Smjesta! Ne ginite uludo! Ne poslušate li, smrvit ću vas! Sve do jednog! Dakle, okret i pravac tamo odakle ste došli! Odmah! Bez pogovora! Jasno?

Jedan janjičar ipak progovori. Po izgledu bješe čovjek u kasnim srednjim godinama, već ogrubjelih crta mrkog lica i obješenih brkova. Progovorio je pribrano i ne odviše glasno. Tumač to prevede, a vezir se nadu poput stršljena.

– Šta?! Šta reče?

– Neće se vratiti – prevede tumač.

– Kako se usuđujete?! Znate li šta ću učiniti? Još nije kasno, sikter! Nazad! – ponovi paša.

– Ma koliko prijetio, džaba ti je – jednako mirno odgovori pobunjenik. Mi smo navikli ići naprijed, nikako nazad. Ovo je naša zemlja, moremo hodati po njoj kako nam je volja.

Vezir se ljutito izmače davši rukom znak prevodiocu da učini isto. Naredi sejmenima da vežu ljude. «U tvrđavu s njima», bijesno će, «pogubite ih!» Tog trena razlijegoše se pucnji i, dok dlanom o dlan, svi se redovi rasturiše. Odjeknu gušća pucnjava, narod se uskomeša i sobom pokri meraju. Planu paklena vika i graja; u prvi mah s nejasnim povodom; izražava li protivljenje ili odobravanje smrti pobunjenika. Pucnji iz kuburija se razmnožiše te začas zrak obojiše dimom. U masi se začuše gromoglasni povici: «Narode Muhammedov, zar ćemo ovo trpiti?! Za koga se mi tučemo?! Ne pucajmo, ljudi, na svoju braću! Valija je naš dušmanin! Valija! Valija! Navalimo na svog dušmanina!»…

Videći šta se zbiva s njihovim drugovima, pobunjenici su poput vihora pojurili naprijed, usmjerivši se k čadorima. Domaće stanovništvo ih nije zaustavljalo, naprotiv, izmicalo se i ostavljalo im prostor za napad. Bjehu očiti trenuci kobnog kraja.

U posljednji čas sve se ipak promijenilo. Promjenu je izazvao jak strah od ogromne opasnosti, kad se svima život našao na kocki. Procijenivši ishod sukoba, vezir se u jednom brzom skoku našao na konju i, mjesto da čeka napadače, okrenuo je konja i divljim galopom pojurio prema gradu. Prestrašili su se i svi njegovi pratioci, svi ajani i činovnici, i svi su se bezglavo razbježali na sve strane, zaboravljajući čak i da imaju konje. Pobunjenici su se razdvojili. Jedni su se obračunavali sa čaušima i sejmenima, od kojih su oslobađali svoje drugove, a drugi su jurili i pucali za vezirom, koji je, očito, imao bržeg konja od njih.