Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine promijenila je stvari – latinica je postala službeno pismo, mnogi Bošnjaci su preko noći postali “nepismeni” i bile su potrebne godine za prilagođavanje. A to je ujedno značilo da djela napisana i izučavana na arapskom i donekle turskom jeziku koji su preovladavali u nastavničkoj i udžbeničkoj literaturi starih medresa, sada treba razvrstavati i objelodanjivati, polahko ali sigurno, kako u tekstovima na bosanskom pisanim na arebici, tako i u latiničnim i ćirilićkim tekstovima.

Do kraja 19. i početka 20. stoljeća Bošnjaci nisu imali priliku izreke, hadise, ili životopis poslanika Muhammeda a.s. čitati na bosanskom jeziku, na litinici ili ćirilici. Do tog vremena naučni jezici bili su arapski, turski i perzijski, a za obrazovane ljude tog vremena oni su bili standard. Svako ko se bavio naukom morao se služiti barem arapskim i turskim jezikom.

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine promijenila je stvari – latinica je postala službeno pismo, mnogi Bošnjaci su preko noći postali “nepismeni” i bile su potrebne godine za prilagođavanje. A to je ujedno značilo da djela napisana i izučavana na arapskom i donekle turskom jeziku koji su preovladavali u nastavničkoj i udžbeničkoj literaturi starih medresa, sada treba razvrstavati i objelodanjivati, polahko ali sigurno, kako u tekstovima na bosanskom pisanim na arebici, tako i u latiničnim i ćirilićkim tekstovima.

Među prvima je krenuo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839-1902) koji je pisao tekstove, štaviše knjige, u kojima se po prvi put kod nas objelodanjuju izreke i savjeti Muhammeda, a.s., na latinici i bosanskim jezikom, a ponegdje i na ćirilici. Kako su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i njegovi malobrojni saradnici bili opredijeljeni “za napredak“ te bili zainteresirani da poruku islama ponude prije svega kao moralnu pouku, to se Ljubušakova misija svodila na prikupljanje “narodnog blaga“ ili mnoštva izreka s moralnom porukom i ćudorednim pozvanjem. Ljubušakovo djelo “Risale-i ahlak“ samim naslovom otkriva neke važne ciljeve ovog prosvjetitelja muslimana Bosne i Hercegovine.

On je prvi koji je na bosanski jezik preveo i na latiničnom pismu objavio i nekoliko desetaka hadisa Poslanika Muhammeda, a.s. Njihov prijevod i sada se čini lijepim i dobrim, kao staro suho zlato. Jednako se čini zanimljivom i njegova želja da uz “islam kao moral“ afirmira “islam kao obredoslovlje“. To vidimo u njegovoj brošuri Budućnost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini koja je izišla u Sarajevu 1893. godine. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak podsjeća svoje zemljake bosanske muslimane na slobodu vjerskih obreda u Bosni i Hercegovini, pa kaže: “U džamijama hafizi mukabelu uče, naše hodže vazu nasihat neprestanu kazuju, muderizi po medresama redovito ders daju, manje hodže u mektebima malu djecu naučavaju, naše hadžije sa svojim šefom (reisom) svake godine na Ćabu idu…“

Iz formalno ulemanskih krugova preporodnoj struji bošnjačkih intelektualaca pridružuje se Mehmeda Džemaludina Čauševića (1870-1938). On je na bosanskom i na latinici objavio nekoliko članaka o islamu i Muhammedu, a.s. Njegov i Pandžin prijevod Kurʼāna (Sarajevo, 1937) sadrže velike dionice komentara posvećenih Poslaniku islama. To kazuje da je Čaušević bio među onima koji su pridonijeli rađanju savremene bosanskohercegovačke literature o Poslaniku islama.

Na sredini austrougarskog perioda na bosanskohercegovačku scenu stupaju Safvet-beg Bašagić (1870-1934), Edhem Mulabdić (1862-1954), Osman Nuri Hadžić (1869-1937)… Godine 1900. osniva se list Behar, njegove stranice su o islamu, na latiničnom pismu, ponudile jedan emancipirani diskurs. Islam je unutar uređivačke politike Behara tumačen i kao velika kultura koja je udomila velike književnosti (arapsku, perzijsku, tursku…) i prožela ih jedinstvenim duhovnim tonalitetom. Sam Osman Nuri Hadžić objavio je još ranije zanimljivu knjigu Islam i kultura (Zagreb, 1894).

Safvet-beg Bašagić je na stranicama Behara podupirao nove pristupe u tumačenju islama, sada je bio vidljiv proces pomjeranja težišta u tumačenju islama na islamsku kulturu, islamsku filozofiju, književnost, narodnu tradiciju na način narodne kulture. Bašagićeve mnogobrojne komparacije pjesnika i književnika “istočnog Parnasa“ s pjesnicima na Zapadu želja su za uspostavljanje dijaloga islamske ili “islamskih kultura“ s drugim kulturama. Uza sve što je uradio, neobično je važno da je Bašagić ostavio vrijedan mevludski spjev na bosanskom, a također i prijevod ili prepjev Hajjamovih Rubaija.

U neku ruku, Bašagić je svojim velikim opusom pripremio i ohrabrio neke svoje savremenike da se poduhvate pisanja zasebnih djela o Muhammedu, a. s., po novim, rekli bismo “evropskim“ uzusima i metodologijama.

Dva Mostarca, Osman Nuri Hadžić i Abdurezak Hivzi Bjelevac (1886-1972) prvi su Bošnjaci koji su objavili dva velika i nadasve vrijedna djela o Muhammedu, a.s. Osman Nuri Hadžić je objavio knjigu Muhammed a.s. i Kurʼān (Beograd, 1931), a Abdurezak Hivzi Bjelevac objavljuje svoju knjigu Muhamed u Zagrebu 1942. godine. O Poslaniku islama ne mogu se naći dva vrijednija cjelovita i zasebna djela napisana perom Bošnjaka u prvoj polovini XX. stoljeća.

Djelo Muhammed a.s. i Kurʼān od Osmana Nuri Hadžića u bitnim dionicama i dimenzijama jeste svojevrsna kulturna povijest islama, napose kad je posrijedi formativno doba islama. Autor Osman Nuri Hadžić u ovom djelu oslovljava pitanja čovjeka i Božije Objave na način objašnjenja fenomena Božije Riječi s jedne i čovjeka (čovječanstva) s druge strane. Ovo djelo krasi jedan umjereni naučni tretman ova dva i drugih fenomena, koji je Osman Nuri Hadžić preuzeo kako iz tada najboljih evropskih djela o islamu, tako i iz već nastale reformatorske struje unutar islamskih studija u Kairu, Istanbulu, Damasku, Teheranu…

Kad je posrijedi djelo Muhamed od Abdurezaka Hivzija Bjelevca moglo bi se kazati da je on otišao nekoliko koraka dalje od svoga zemljaka Osmana Nurija Hadžića. Bjelevac je u opisima Poslanika islama dao dosta slobode svome dobrom književnom daru. Osim toga, Bjelevac nije smatrao nedopuštenim dati jedan romanizirani životopis Poslanika islama. Uistinu, njegovo djelo Muhamed tako se i čita, u velikom zadovoljstvu i s onom uzvišenom čitalačkom radošću.

Možda je najvrijednija stečevina ove dvije knjige Hadžića i Bjelevca upravo ta što je u tridesetim i četrdesetim godinama XX. stoljeća jedna nova publika, obrazovana svjetovno i na konceptima koji nisu profilirani u tradicionalnom medresanskom ozračju, imala priliku čitati stranice o islamu pisane jezikom svoga vremena i evropskih strujanja u njemu. Evropska strujanja u potrazi za tada adekvatnom literaturom o Poslaniku islama i islamu osjetila se, primjerice, kod “sekularnog“ učitelja Adema Bise, on piše i u Tuzli 1937. godine objavljuje djelo čiji naslov sastavlja u jednom pitanju: Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman: (Kurʼān u teoriji i praksi). Osman Nuri Hadžić, Abdurezak Hivzi Bjelevac i Adem Bise bili su, među drugima, preporoditelji literature o Poslaniku islama, Kurʼānu i islamu.

Sve od 1945. do 1977. godine trebalo je čekati da se pojavi jedno veće ili, pak, s punim pravom kazano, jedno kapitalno djelo o Muhammedu, a.s.

Profesor Nerkez Smailagić (1927-1985) je svome bogatom pisanom i, dakako, prevodilačkom opusu s područja islama, islamske kulture, civilizacije i filozofije, pridodao još jedan znameniti prinos. Naime, on je 1977. godine u Zagrebu, u svom prijevodu s francuskog, objavio opsežno dvotomno djelo od Muhammeda Hamidullaha. Prvi svezak je naslovljen Muhammed, a.s., život, a drugi Muhammed, a.s., djelo. Evropska kritika ocijenila je ovo Hamidullahovo djelo o Poslaniku islama kao najvažnije u drugoj polovini XX. stoljeća. Doista, u Evropi ovo djelo, ne samo u vrijeme svoga izlaska, važi za najkompetentnije napisani biografski prikaz života i djela Muhammeda, a.s. Autor ove knjige, Muhammed Hamidullah (1908-2002), tada je bio poznati profesor islamskih studija ne samo u Francuskoj već i u drugim zemljama diljem svijeta.

Djelo Muhammeda Hamidullaha i, gotovo jednako tako, njegov prijevod od Nerkeza Smailagića, bili su veliki doprinos tadašnjim uveliko intenziviranim bosanskohercegovačkim (i, dakako, jugoslavenskim) zanimanjima za islamske studije.

Što više idemo prema osamdesetim i devedesetim godinama XX. stoljeća to se kod nas sve više javljaju vrijedna biografska djela o Poslaniku islama. Djelo Muhammed alejhiselam posljednji Božiji poslanik od Vehbi Ismaila (u izdanju Vrhovnog islamskog starješinstva, Sarajevo, 1981) udovoljilo je potrebi za jednim bliskim i toplim jezikom u pripovijedanju biografije Muhammeda, a.s.

Jedna od najpoznatijih novijih biografija o Poslaniku islama na engleskom jeziku, djelo slavnoga Martina Lingsa (Ebu Bekra Siradžudina) Muhammad, his life based on the earliest sources doživjelo je dva bosanska prijevoda u više izdanja. Prvo izdanje izišlo je u Sarajevu 1995. pod naslovom Muhammed: Život njegov osnovan na vrelima najstarijim, djelo je preveo i prijevod bilješkama popratio Rusmir Mahmutćehajić. Drugi prijevod ovog Lingsova djela objavljen je pod naslovom Muhammed: Život vjerovjesnika islama zasnovan na najranijim izvorima (izd. Ljiljan, Sarajevo, 1996., u prijevodu Amre Sulejmanović-Hajdarević i Indire Ustavdić-Crnčević). Ova dva prijevoda su značajna i vrijedna, svaki na svoj način.

U posljednja dva desetljeća došlo do posvemašnjeg preporoda u objavljivanju životopisa o Poslaniku islama, posebno onih prevedenih na bosanski jezik, piše Islam.ba.