Kabilija, na stotinu kilometara istočno od Alžira, prostor je u kojem je historija ispisivala svoje najtvrđe lekcije. Ovdje je Herodot prije više od dvije hiljade godina zapisao postojanje jednog naroda, Berbera, koji će stoljećima prkositi svim silama što su pokušavale da im izbrišu ime

Kroz stoljeća, Kabili su gledali kako nad njihovim planinama prolaze rimske kohorte, arapski konjanici, osmanske spahije i francuski legionari. Svi su ih htjeli podjarmiti, a niko nije uspio do kraja. Otuda i Camusova misao iz Bijede Kabilije (1939): „Kada se kroči na prva brda, vidi se narod ponosa, nezavisnih sela i jedne od najdemokratskijih ustanova koje postoje.“ Ta demokratičnost sela, zasnovana na odborima i zajedničkoj kasi, postala je kamen temeljac kablijskog identiteta.

Ako je Kabilija stoljećima bila simbol otpora, onda je današnji trenutak svjedočanstvo o pokušaju da se taj otpor ušutka. U Alžiru 21. stoljeća, biti Kabijac i javno reći da jesi postalo je gotovo zločin.

Jedan od najslikovitijih primjera jeste sudbina francuskog novinara Christophea Gleizesa. Njegova namjera bila je nevina: napisati reportažu o fudbalskom klubu Jeunesse sportive de Kabylie, slavnim „Kanarincima“. No, Gleizes je u razgovoru zabilježio riječi jednog člana kluba, koji je ujedno pripadao pokretu za samoodređenje Kabilije. Dovoljno da bude uhapšen, osuđen na sedam godina zatvora i bačen iza zidova zatvora u Tizi Uuzuu. Optužbe su bile teške: „apologija terorizma“, „posjedovanje propagandnog materijala“. Ali iza svega stajala je samo jedna stvar, izgovoreno ime Kabilije.

Takva sudbina ne pogađa samo strance. Human Rights Watch bilježi desetine zatvorenih kablijskih aktivista, od kojih su mnogi osuđeni na doživotne kazne. Još 2019. godine, dvadeset demonstranata pokreta Hirak, koji je ustao protiv autoritarnog režima, završilo je u zatvoru. Njihov jedini „zločin“ bio je što su na ulici ponijeli zastavu Amazigha, berberskog naroda kojem pripadaju.

Režim je od simbola načinio neprijatelja. Zastava postaje opasnija od oružja, a riječ „Kabijac“ teža od svake optužnice. Tako se širi strah. Tako se zatvara glas.

No, Kabili znaju da ovo nije prvi put. Oni pamte sve, i glad iz 19. stoljeća kada je polovica naroda nestala i krvave odmazde francuske kolonijalne vlasti i zabrane vlastitog jezika poslije 1962. I zato u njima i danas živi inat planine: tišinom ih se ne može poraziti.

Ako je narod ono što govori i u šta vjeruje, onda Kabili u oba slučaja pokazuju zašto su uvijek bili izvan obrasca koji je vlast u Alžiru pokušavala nametnuti. Njihov jezik,  tamazigt, preživio je stoljeća, iako ga je historija često pokušavala izbrisati. Rimski latinski, arapski jezik Kur’ana, turski idiom Osmanlija, francuski kolonijalni, svi su ga potiskivali, ali nijedan ga nije mogao ugasiti.

Uprkos svemu, tamazigt se održao. Tek 2016. godine, nakon dugih decenija borbi, proglašen je službenim jezikom u Alžiru. Ali priznanje na papiru nije isto što i sloboda u praksi. Arapski jezik i dalje ostaje dominantan u školama, u državnim institucijama, u medijima. U mnogim porodicama u Francuskoj, gdje danas živi gotovo milion Kabijaca, tamazigt govore samo stariji. Djeca ga razumiju, ali se često stide da ga koriste. „U rečenici od dvadeset riječi, dvanaest je kablijskih, osam francuskih“, govorio je sa smiješkom Mokrane, radnik s tržnice u Rungisu, prisjećajući se kako su nekada, pedesetih i šezdesetih godina, mladi Kabili u Francuskoj učili govoriti francuski u zadimljenim kafićima, a onda noću pjevali na svom jeziku.

No, jezik je samo jedna dimenzija. Vjera i običaji još su složeniji. Kabili su odavno muslimani, ali njihova religioznost nikada nije bila u skladu s onim što je u Alžiru nakon 1962. počelo dominirati.  Islam, strogo normiran, sklon isključivosti. U planinama Džurdžura i danas se mogu vidjeti žene s tetovažama na licu, tragovima prastarih obreda. Običaj da se priziva duh mrtvih, da se s njima razgovara, i dalje postoji u nekim selima. To je za ortodoksne imame hereza. Za Kabile, to je naslijeđe predaka.

Ovo spojeno vjerovanje, između islama i starijih, gotovo paganskih tragova, bilo je povod da ih islamisti optuže za bezboštvo. „Païens! Mécréants! Alkoholici!“, vrištali su pamfleti. I doista, Kabili nikada nisu bježali od vina i pjesme. Njihov otpor prema islamizmu devedesetih godina, kada su GIA i drugi islamistički pokreti pokušavali osvojiti vlast, bio je gotovo prirodan: planine Kabilije nisu trpile dogmu.

Jedan od onih koji je najbolje izrazio taj bunt bio je pjesnik i muzičar Matoub Lounès. U svojoj pjesmi „Impostura“ otvoreno je ismijao panarabizam i religijsku rigidnost, otpjevavši je na melodiju same alžirske nacionalne himne. Bilo je to svetogrđe koje mu je donijelo zabranu na radiju i televiziji, prijetnje smrću i na kraju metke. U junu 1998. ubijen je na putu kroz svoju rodnu Kabiliju. Vlast je odgovornost pripisala islamistima, ali mnogi Kabili sumnjaju da je režim imao prste u toj smrti. Njegovo ime i danas visi u kafićima francuskih predgrađa, pored fotografija Zidanea, a njegove pjesme i dalje izazivaju suze.

U toj mješavini jezika, vjerovanja, pjesme i pobune krije se srce kablijskog identiteta. Oni su narod koji u islamu traži slobodu pojedinca, a ne okove zajednice. „Islam mora biti individualan“, govorio je Matoub Lounès. „Ja nisam musliman, ali to ne znači da nisam Alžirac.“ Ta rečenica odzvanja poput zavjeta: pravo na identitet koji ne negira, nego obogaćuje cjelinu.

Nijedan narod sjeverne Afrike nije ostavio tako dubok trag u Francuskoj kao Kabili. Njihova historija je historija prelaska mora, od siromašnih planinskih sela do pariških predgrađa i rudnika sjevera. Još u vrijeme kolonijalne vlasti, Kabilija je bila zemlja gladi i egzodusa. Kolonijalni dokumenti iz 1912. godine bilježe oko 10.000 Kabila koji rade u metropoli, najviše u rudnicima Pas-de-Calaisa, u Marseillesu i na pariškoj periferiji.

U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata taj se broj dramatično povećao. Između 1950. i 1980. gotovo 60% alžirskih radnika u Francuskoj bili su Kabili. Njihova prepoznatljivost nije bila samo u brojnosti, nego i u jeziku. Dok su drugi radnici često morali učiti francuski od početka, Kabili su ga već znali. U Kabijskim selima prve francuske škole osnovane su još 1881. pod upravom Julesa Ferryja, baš kako bi se suzbio utjecaj katoličkih Pères blancs, ali i da bi se obrazovali „dobri republikanci“. Time su Kabili postali najfrankofoniji sloj alžirskog društva.

U Francuskoj su gradili svoje male enklave. „Kablijski kafići“ u Parizu, Marseilleu ili Lyonu bili su prepoznatljivi prostori dima, vina i domina. Naveče, nakon smjena u fabrikama automobila ili na građevinama, mladići su pjevali kablijske pjesme, plakali za planinama i slali novac porodicama koje su ostale u selima. U pedesetim godinama, gotovo svaki drugi hotelčić u predgrađu Pariza imao je vlasnika iz Kabilije. Jedan francuski sociolog nazvao ih je „Auvergnatima Magreba“,  jer su, poput Auvergnata u Francuskoj, držali male hotele, kafiće, prenoćišta.

Ali njihova uloga nije bila samo ekonomska. Kabili u Francuskoj postali su i politički akteri. Tu, u pariškim krčmama i radničkim domovima, 1926. nastaje Étoile Nord-Africaine, prva organizacija koja je otvoreno tražila nezavisnost Alžira. Na njenom čelu bio je Messali Hadj, a među njegovim najbližim saradnicima Kabili. Francuska policija je pratila te „radikalne kafedžije“ koji su među emigrantima skupljali priloge za revolucionarnu štampu.

Na početku rata za nezavisnost, pedesetih godina, gotovo 70% alžirskih radnika u Francuskoj bili su Kabili. Oni su, htjeli-ne htjeli, postali finansijska kičma borbe. FLN je u dijaspori organizirao prikupljanje „revolucionarnog poreza“. Radnici su plaćali, iako je među njima bilo i onih koji su pripadali suparničkom pokretu MNA Messalija Hadja. Sukob između FLN-a i MNA doveo je do prve „građanske“ borbe u samoj Francuskoj: od 1956. do 1962. u tim se sukobima ubijaju hiljade ljudi, većinom Kabili. Nije pretjerano reći da je nezavisnost Alžira plaćena i kablijskom krvlju na ulicama Pariza i Marseillea.

Ipak, kada je nezavisnost stigla, razočaranje je bilo veliko. Kabili, koji su sanjali slobodu u pluralnoj i demokratskoj državi, suočili su se s novim arapsko-islamskim centralizmom. Francuski jezik, koji su njegovali i smatrali „ratnim plijenom“, postao je sumnjiv; tamazigt nije imao nikakvo mjesto. Heroji rata iz Kabilije, poput Hocinea Aït Ahmeda, morali su birati između progona i pobune. Aït Ahmed, vođa Fronta socijalističkih snaga, ušao je u ilegalu, ne mireći se s diktaturom FLN-a.

Francuska, pak, nije bila utočište bez sjena. Kabili su ondje doživljavali dvostruku marginalizaciju – kao imigranti i kao Berberi, nerijetko pogrešno poistovjećeni s Arapima. U literaturi nalazimo tragične rečenice koje svjedoče o toj potrazi za identitetom. Mouloud Feraoun, prijatelj Camusa, zapisao je 1956: „Kada kažem da sam Francuz, nosim etiketu koju mi Francuzi ne priznaju. Kada kažem da sam Alžirac, prepoznajem naciju koja me ne želi. Šta sam ja, Bože?“ Nekoliko godina kasnije, ubijen je od strane OAS-a, francuske ekstremno-desne organizacije. Njegovo pitanje „Ko sam ja?“ i dalje je pitanje čitavog naroda.

Historija Kabilije ispisana je pobunama, a gotovo svaka od njih završila je u krvi. Ali upravo su te pobune ono što čini srž kablijskog identiteta, svijest da sloboda nije dar, nego stalna borba.

Kada je Francuska 1830. godine započela osvajanje Alžira, Kabili su dugo ostali posljednja tvrđava. Dok su zapadne i centralne oblasti padale pod vlast kolonizatora, planine Kabilije pružale su otpor sve do 1857. godine. U selu Ičeriden, tri godine vođene su bitke koje su Francuzi kasnije prozvali „kablijskom Alésijom“. Ime nije bilo slučajno: baš kao što je Vercingetoriks pao pred Cezarom, i Kabili su izgubili vojni sukob, ali su ušli u mitologiju otpora.

U tim borbama isplivala je i figura Fatme N’Soumer. Ova mlada žena iz Sjeverne Kabilije, predvodila je borce i postala legenda. Njena smrt 1863. i danas je obilježena kao svetinja; njena grobnica posjećuje se poput mjesta hodočašća.

Samo četrnaest godina kasnije, 1871., Kabili su ponovo podigli ustanak. Ovoga puta pod vodstvom šejha Mokranija i šejha Haddada, vođe sufijske bratovštine Rahmanija. Sa sto hiljada konjanika spustili su se prema Alžiru, udarivši u srce kolonijalne vlasti. Francuska je uzvratila nemilosrdno: cijela 1871. godina bila je krvavi obračun. Nakon što je ustanak ugušen, 800.000 hektara kablijske zemlje bilo je konfiskovano i podijeljeno kolonistima i lojalnim poglavicama. Bio je to udarac u samu srž naroda, jer zemlja je u planinskom društvu značila opstanak.

Istovremeno, priroda je udarila još snažnije. Između 1866. i 1868. Kabiliju je pogodila strašna glad. Polovina stanovništva, gotovo 300.000 ljudi, nestala je u tom periodu. Glad je bila toliko razorna da je kardinal Lavigerie, nadbiskup Alžira, osnovao red Pères blancs, kako bi skupljali i zbrinjavali siročad. Ti „Bijeli oci“ otvorili su škole i sirotišta, nastojeći Kabijce privući katoličanstvu, ali njihova najveća posljedica bila je stvaranje obrađenih, školovanih generacija koje su kasnije pisale i na francuskom i na tamazigtu.

Kada su Francuzi napokon otišli 1962, Kabili su očekivali da će njihova krv i trud biti nagrađeni slobodom i jednakošću. Ali novi režim, izgrađen na FLN-u, nije imao mjesta za pluralizam. Berberski jezik bio je zabranjen, a francuski jezik doživljen kao prijetnja. Heroji rata, poput Hocinea Aït Ahmeda, morali su pobjeći u ilegalu. Samo godinu nakon nezavisnosti, Aït Ahmed je osnovao Front socijalističkih snaga (FFS), jedini opozicioni pokret tog vremena. Vlast je reagovala kao i kolonijalisti prije njih,  progonom i zatvorima.

U aprilu 1980. godine, kada je zabranjena jedna konferencija o berberskoj poeziji Moulouda Mammerija, Kabilija je eksplodirala. Hiljade studenata i radnika izašlo je na ulice Tizi Uuzua i drugih gradova. Tražili su pravo na svoj jezik, na svoje knjige, na svoj identitet. Režim je odgovorio pendrecima, suzavcem, zatvorima. Ali to „Berbersko proljeće“ ostalo je upisano kao trenutak kada se kablijsko pitanje počelo iznova shvaćati ne samo kao lokalni bunt, nego kao pokret za kulturna i politička prava.

Dvadeset godina kasnije, u aprilu 2001. godne, povijest se ponovila još krvavije. Nakon što je ubijen mladi Kabijac u policijskoj stanici, Kabilija je ustala. Demonstracije su bile masovne, a represija brutalna. Više od 120 ljudi je ubijeno, hiljade su ranjene. Žandarmerija se povukla iz regije, ostavljajući osjećaj da je Kabilija ponovo sama. „Crno proljeće“ 2001. godine zacementiralo je nepovjerenje između Kabila i vlasti u Alžiru.

Kabilija je planinska zemlja, siromašna u prirodnim resursima, ali bogata ljudima koji su morali krenuti u svijet. Zato nije čudo da upravo u dijaspori nalazimo najpoznatija kablijska imena, ljude koji su u Francuskoj, a potom i globalno, postali zvijezde, ali nikada nisu sasvim zaboravili odakle potiču.

Zinedine Zidane, možda i najpoznatiji Kabijac u svijetu, rođen je u Marseilleu 1972. Njegovi roditelji, Smaïl i Malika, stigli su iz malog sela Aguemoune n’Ath Slimane u Velikoj Kabiliji. Njegova životna priča, od djeteta s betonskog igrališta u predgrađu Marseillea do trijumfa na Stade de France 1998. godine, davno je postala legenda. Kada je tog ljeta Francuska postala svjetski prvak, Zidane je u istoj Saint-Denis areni gdje je njegov otac nekad radio na građevini, postao heroj jedne nacije. Ali i ponos Kabilije: dokaz da sin emigranata može postati lice cijelog svijeta.

Karim Benzema, rođen u Lyonu, potiče iz kablijskog sela Tighzert Ath Jlil. Čak je i škola u tom selu nazvana po njegovom djedu koji je bio borac u ratu za nezavisnost Alžira. Kada je 2022. osvojio Zlatnu loptu, mnogi Kabili su slavili to ne samo kao sportski trijumf, već i kao potvrdu da korijen iz planinskog sela može stići do vrha svjetskog fudbala.

Kabijci su ostavili snažan trag i u francuskoj kulturi. Dany Boon, rođen kao Daniel Hamidou, sin kablijskog oca i francuske majke, jedan je od najpopularnijih francuskih komičara. Kad Merad, također sin kablijskog oca, postao je glumac širokog raspona, poznat i po komedijama i po ozbiljnim ulogama. Isabelle Adjani, čiji je otac Kabijac, u intervjuima se uvijek vraćala njegovom porijeklu: čovjeku koji je volio literaturu, govorio savršen francuski, ali je život završio kao mehaničar u predgrađu. Daniel Prévost, poznati glumac, tek je kasno u životu saznao da mu je otac bio Kabijac. Njegova potraga za očevim selom i jezikom pretočila se u knjige i intervjue.

Čak i Édith Piaf, „mala Piaf“, ima kablijsko porijeklo kroz svoju nanu Aïchu, cirkusanticu koja je u legendarnim anegdotama djetetu u flašicu stavljala vino „da ubije mikrobe“.

Mohand Sidi Saïd, rođen u malom kablijskom selu 1939., svoj život je započeo prodajući srećke na pijacama. Završio je kao potpredsjednik svjetskog giganta Pfizer. Svoj put opisao je u knjizi Od Džurdžure do Manhattana. Djamel Agaoua, rođen u Marseilleu, postao je direktor globalne platforme Viber.

IZVOR: Le Point