Nakon genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, međunarodna zajednica više nije mogla ignorirati razmjere zločina.

Kada je u proljeće 1992. godine Bosna i Hercegovina međunarodno priznata, njeni građani našli su se u paradoksalnoj i tragičnoj situaciji. Naime, Ujedinjene nacije su još 1991. godine, pod rezolucijom 713, uvele opći embargo na uvoz oružja za sve republike bivše Jugoslavije. Ta odluka, koja je u trenutku donošenja izgledala kao mjera za sprečavanje eskalacije sukoba, u praksi je značila potpunu blokadu za tek priznatu državu koja nije imala ni vlastitu vojsku ni naoružanje.

Za razliku od branilaca Bosne i Hercegovine, srpske snage, a kasnije Vojska Republike srpske, naslijedile su najveći dio arsenala bivše jugoslavenske armije, uključujući tenkove, artiljeriju, raketne sisteme i logističku infrastrukturu. Taj disbalans omogućio je srpskoj strani da već od prvih dana rata provodi sistematsku opsadu, etnička čišćenja i masovne zločine širom zemlje, od Sarajeva i Prijedora do Srebrenice i Višegrada.

„Nama su govorili da je embargo neutralan, a on je značio samo jedno – da žrtva ne smije da se brani, dok agresor ima sve,“ upozoravao je tada predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović, čije su apele svjetski lideri godinama ignorirali.

Dok su bošnjački i hrvatski civili stradavali u masakrima i opsadama, međunarodna zajednica ostajala je pasivna, pozivajući na pregovore ali ne mijenjajući pravila embarga. Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je primorana da se snalazi improvizacijama, vlastitom proizvodnjom oružja i sporadičnim ilegalnim kanalima. Ipak, uprkos ogromnim žrtvama i logističkim teškoćama, ARBiH je vremenom konsolidirala redove, razvila vojnu strukturu i postala snaga sposobna da pruži ozbiljan otpor.

Preokret se desio 1994. i 1995. godine, kada je Armija BiH, nakon ponovnog uspostavljanja saradnju sa snagama Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske, počela mijenjati odnose na terenu, krenuvši u oslobađanje pojedinih dijelova Bosne, posebno u Krajini.

Ipak, srpske su snage još uvijek držale veliki dio zemlje, uključujući položaje oko Sarajeva, Goražda i drugih bh. gradova.

Nakon genocida u Srebrenici u julu 1995. godine, međunarodna zajednica više nije mogla ignorirati razmjere zločina. Američka državna sekretarka Madeleine Albright tada je izjavila: „Srebrenica je promijenila sve. Svijet je shvatio da pasivnost znači saučesništvo.“

NATO se odlučio na direktnu intervenciju. Operacija „Namjerna sila“ (Deliberate Force), izvedena u periodu od 30. augusta do 20. septembra 1995. godine, predstavljala je najveću zračnu kampanju NATO-a od njegovog osnivanja. U koordinaciji s Armijom BiH i snagama Hrvatske vojske, saveznici su napali ključne položaje Vojske Republike Srpske, uništavajući njihovu artiljeriju, komunikacijske centre i vojne baze.

General Wesley Clark, tada jedan od komandanata NATO-a, opisao je akciju riječima: „Cilj je bio jednostavan – onesposobiti snage koje su godinama teroritirale civile i primorati ih da sjednu za pregovarački sto.“

Uz činjenicu da su bosanski branioci toliko ojačali da su iz odbrambene faze rata prešli u oslobađajuću, ova intervencija prelomila je rat: srpske snage bile su primorane na povlačenje i prihvatanje pregovora. Samo dva mjeseca kasnije, u Daytonu je postignut mirovni sporazum koji je okončao rat u Bosni i Hercegovini.

Međutim, to je samo djelimično ublažilo tešku sudbinu koju su pretrpjeli Bosna i Hercegovina i bošnjački narod, a embargo na oružje ostaje upamćen kao jedna od najvećih historijskih nepravdi nanesenih jednoj državi koja je bila žrtva brutalne agresije jer je napadačima  omogućio da nesmetano vrše masovne zločine.

Moglo bi se reći da su otpornost Armije RBiH, izdržljivost bosanskih patriota i zakašnjela intervencija NATO-a, nakon velikog broja civilnih žrtava, učinili da nezavisna Bosna i Hercegovina opstane.