Mi smo bili i ostali ratnici, navikli smo da ispred nas nema nikoga osim naših neprijatelja. Na daleko se čulo, znaju to i dostovi i dušmani

Osnovne historijske činjenice neophodno je ponavljati iz dva razloga. Prvi razlog je u tome što njihovo ponavljanje predstavlja redovno održavanje nasipa koji nas štiti od bujice zaborava, koja je u prošlosti već odnijela mnoga velika djela i uspomene na mnoge velikane našeg naroda iz prethodnih pokoljenja. Drugi razlog je u tome što su događaji i tekovine historije o kojima danas govorimo, tek manjim dijelom naši, a većim dijelom pripadaju onima koji danas nisu s nama, našim šehidima i saborcima koji su nakon rata tiho jedan za drugim otišli s ovoga svijeta. Podsjećanje na veličinu njihova djela naš je trajni dug i obaveza koju ne smijemo zanemariti.

Formiranju Prve fočanske brigade prethodila je koncentracija fočanskih jednica na Grepku izvršena polovinom jula 1992. s ciljem stvaranja pretpostavki za efikasnu pomoć Goraždu, koje je tih dana bilo izloženo bjesomučnim napadima agresora. Jedna jedinica je tada već bila stacionirana na Grepku, dok su ostale sa Igmana i Bjelašnice došle na čelu sa Feridom Buljubašićem i Enesom Bećirevićem. Na Grebak je tada stigla i 7. brigada Oružanih snaga na čelu sa Fikretom Ćuskićem. U borbenim dejstvima vođenim 23. i 24. jula ove snage oslobodile su veliko područje Jabuke, koje je obuhvatalo 14 sela, zarobile velike količine materijalno-tehničkih sredstava i uspostavile kopneni koridor preko Kacelja i Orahovica do Goražda.

Nakon oslobađanja Trnova, koje je uslijedilo nekoliko dana kasnije, stvoreni su uslovi za dopremu materijalno-tehničkih sredstava do Grepka, a odavde koridorom do Goražda, što je omogućilo najprije zaustavljanje agresorske ofanzive, a zatim pripremu i uspješno izvođenje borbenih dejstava tokom kojih su snage Armije znatno uvećale slobodnu teritoriju u Podrinju.

Nakon toga na Grepku su ostali samo fočanski borci organizirani u formacijama Jahorinskog i Fočanskog bataljona. Na širem području Tjentišta djelovao je Bataljon Sutjeska.

Do kraja ljeta trajao je priliv fočanskih boraca koji su se na Grebak vraćali iz mjesta na kojima su se zaustavili na svom prognaničkom putu. To je otvaralo perspektivu širih oslobodilačkih akcija i zahtijevalo dodatne korake u pravcu njihovog uvojničavanja, organizacijsko-formacijskog ustrojavanja i uspostavljanja funkcionalnog sistema rukovođenja i komandovanja. Ratno predsjedništvo Općine Foča je 27. augusta 1992. donijelo odluku da se formira Prva fočanska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, u čiji sastav su ušla tri pomenuta fočanska bataljona. Glavni štab OS je nakon toga verifikovao ovu odluku.

Do kraja prve ratne godine brigada je organizovala odbranu slobodne teritorije na kojoj je djelovala, a učestvovala je i u širim borbenim dejstvima operativnog značaja. Tokom septembra i decembra sadejstvovala je u operacijama goraždanskih jednica izvodeći napade u pravcu Ustikoline. U pokušajima deblokade Sarajeva, u augustu ih je podržavala izvodeći dejstva u vlastitoj zoni odgovornosti, a u decembru su bili neposredno angažovani značajni dijelovi jedinica iz njenog sastava.

Najteže iskušenje brigada je imala u odbrani vlastitih položaja na Grepku u toku novembarske ofanzive srpskih snaga pokrenute s ciljem presjecanja koridora i uspostavljanja fizičkog spoja snaga Hercegovačkog i Sarajevsko-romanijskog korpusa.

Naredbom Štaba Vrhovne komande OSRBiH u martu 1993. godine formirana je 81. bbr, u čiji sastav je ušla Prva fočanska brigada i jedinice pod komandom OpŠO Trnovo. Brigada je zonom odgovornosti pokrivala područje općine Trnovo i slobodne dijelove teritorije općina Foča i Kalinovik. Sa ukupno oko 2.200 ljudi morala je organizovati odbranu na liniji dodira sa neprijateljem dugoj 76 kilometara. Ovako razvučene snage 81. bbr našle su se tokom jula 1993. na glavnom pravcu napada srpskih snaga u njihovoj najjačoj ofanzivi, poznatoj pod imenom „LUKAVAC-93“.

Nakon pada Trnova, fočanski bataljoni su s Grepka povučeni na Bjelašnicu i Igman, gdje su sve do početka augusta bili glavni oslonac odbrane uspostavljene na njihovim visovima, i gdje su dali ogroman doprinos u bitkama vođenim na Proskoku, Šiljku, Hojti, Bijeloj lijesci i drugim mjestima. Svojom hrabrošću, krvlju, ranama i životima svojih najboljih boraca omogućili su vrijeme potrebno za djelovanje političkih i vojnih faktora koji su zaustavili ofanzivu.

U toku najtežih borbi na Bjelašnici i Igmanu, naredbom ŠVK od 23. jula 1993. fočanski bataljoni su izdvojeni iz sastava 81. bbr, i ponovo objedinjeni u formaciju koja je dobila naziv 82. bbr. Kao takva, ušla je u sastav Šestog korpusa i upućena na srednjebosanko ratište, gdje je oružani sukob sa HV-om i HVO-om u to vrijeme dostigao kulminaciju. Izvršavajući vrlo ozbiljne i značajne zadatke na ovom području, brigada se suočila i sa periodom najteže oskudice u svemu potrebnom za život i vođenje oružane borbe.

Početkom 1994. brigada je vraćena u sastav 1. korpusa i do kraja godine djelovala u okviru Operativne grupe 1 Pazarić, izvršavajući zadatke na bjelašničko-treskavičkom bojištu. Početkom 1995. godine ušla je u sastav 14. divizije  preformirana i preimenovana u 182. lahku brigadu. Na visovima Treskavice i Bjelašnice i na prilazima Trnovu, jedinice 1. korpusa iz sastava 14. divizije i dijelovi jedinica iz sastava 12. divizije, u drugoj polovini 1994. i tokom 1995. godine ostvarile su neke od svojih najvećih pobjeda. Značajan udio u ovim uspjesima dala je 82. brdska – 182. lahka fočanska brigada.

Tokom rata Prvom fočanskom/81. i 82. brdskom/182. lahkom brigadom komandovali su rahmetli Zaim Bešović, Fehim Bibić i Galib Hodžić.

Brigada je imala 211 šehida i veliki broj ranjenih boraca i ratnih vojnih invalida. Najviše individualno ratno priznanje Zlatni ljiljan dobilo je 19 njenih pripadnika. Najveće kolektivno ratno priznanje – počasni naziv VITEŠKA, Predsjedništvo države dodijelilo je 182. lahkoj brigadi na treću godišnjicu njenog formiranja zbog ukupnog doprinosa očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine, izuzetnih borbenih uspjeha postizanih u kontinuitetu, zbog hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanosti njenih pripadnika, kao i drugih zasluga za odbranu.

Na bivšoj liniji odbrane naše brigade, iznad sela Bujakovina na putu prema Kremencu, nalazi se mjesto zvano Biljeg. Na njemu i danas stoji usamljen stećak, nadgrobni spomenik kneza Tvrdisava Brsnića, koji je kao pošten vitez vjerovatno baš na tom mjestu poginuo i bio sahranjen, a na grobu mu je zatim podignut stećak ili bilig, kako bosančicom piše na njemu. Prelaskom sa ikavice na ijekavicu naši preci su viteški bilig pretvorili u Biljeg i po njemu se i danas taj toponim zove i u topografske karte upisuje.

Malo ispod Biljega nalazi se selo Bujakovina. U njemu je rođen pošteni vitez rahmetli Enver Šehović, komandant sarajevske Prve Viteške motorizovane brigade i Heroj odbrambeno-oslobodilačkog rata. Na njemu su vjernu službu svojoj Bosni vršili i bitke za nju vodili pošteni vitezovi Prve fočanske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prije njih, u prethodnom ratu svoje već odavno zaboravljene i zanemarene bitke ovdje su vodili pripadnici muslimanskih milicija iz Mrežice i Jabuke.

I u onom ratu prije njega, njihovi očevi tukli su se protiv crnogorske vojske i komita koji su bili prodrli sve do Kalinovika. I tako dalje, mogli bismo se sjećati unatrag sve do kneza Brsnića, pa i prije njega. I onaj ko misli da su sve te stvari i sadržaji naše prošlosti tek slučajan niz prolaznih fenomena, i koji u njihovom ponavljanju ne vidi ili barem ne sluti jedan dublji smisao, povezan sa samim bićem našeg naroda, taj i ne vidi ništa. Ono što želim reći, i što bismo svakako trebali naučiti i uvijek imati na umu, ono na šta nas upućuje ova očita i posvemašnja povezanost sa domovinom i njenom prošlošću, to je nauk da u zemlji Bosni borba za slobodu nikad ne prestaje.

Njen važan dio danas je promoviranje istine o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, na koju kidiše i ala i vrana da je ocrni, omalovaži i izjednači sa agresorima na ovu zemlju. To se ne smije dopustiti i ova borba je opća obaveza svih patriota, u svim oblastima i na svim nivoima organizacije društva.

Važnu ulogu u toj borbi, u njegovanju naših vojnih tradicija, imamo i mi veterani Armije RBiH i Fočanske brigade. S tim u vezi moram reći sljedeće. Mi očekujemo od vlasti i političkih struktura da u izvršavanju ove naše moralne i društvene obaveze stanu iza nas i da nas podrže. Nažalost, danas se ponegdje javljaju i takvi koji bi da stanu ispred nas i da nam izdiktiraju kako ćemo, kada i gdje obilježavati naše bitke i druge važne događaje, uključujući i ovu godišnjicu brigade. To nije dobro, i neće proći sve dok ima živih boraca Fočanske brigade. Nije dobro ni za one koji to pokušavaju.

Mi smo bili i ostali ratnici, navikli smo da ispred nas nema nikoga osim naših neprijatelja. Na daleko se čulo, znaju to i dostovi i dušmani, da nije dobro u takvom svojstvu naći se ispred Fočanske brigade.