Vizija jedne žene, Hazime iz Gradačca koja godinama živi u Švicarskoj, postala je stvarnost. Kuća za pet žena je osmišljena kao sigurno utočište, ali i odskočna daska za ekonomsku samostalnost. Uz samu zgradu nalaze se poljoprivredne parcele, planirane u saradnji s pejzažnim arhitektom Danielom Ganzom, gdje stanarke sade povrće i voće, a potom prerađuju u džemove i zimnicu za prodaju

Svjetionik na padini. Tako mnogi opisuju Kuću za pet žena, smještenu nedaleko od Gradačca. Već na prvi pogled izdvaja se živopisnim patchworkom jarkih boja na fasadi drugog sprata. Ovaj rad iranske umjetnice Shirane Shahbazi, inspirisan lokalnim tekstilnim tradicijama i prepoznatljivim zahrđalim krovovima od lima širom bosanskog sela, mijenja dimenziju i teksturu ovisno o perspektivi posmatrača. Uokvirena teškim betonskim volumenima i ostakljenim prizemljem, građevina odaje istovremeno intiman i institucionalan utisak.

Kuća za pet žena nastala je kroz partnerstvo međunarodne nevladine organizacije Engineers Without Borders, bosanskih nevladinih udruženja Naš Izvor i Vive Žene, te lokalne vlasti u Gradačcu. Svojim korisnicama nudi i privremeni smještaj i društvenu infrastrukturu u području gdje su mnoge žene suočene sa socio-ekonomskom izolacijom, emocionalnim osamljivanjem, ali i prijetnjama iz bračnog i porodičnog okruženja.

Stanarke, koje često bježe od nasilja i zanemarivanja, ostaju u domu između tri i šest mjeseci. Tokom boravka im pomažu socijalni radnici, a zajednica Gradačca prikuplja donacije i pruža podršku.

Za arhitektonski biro TEN, sa sjedištima u Cirihu i Beogradu, projekat je trajao skoro deceniju. „Tre­balo je oko osam godina, uz saradnju s različitim organizacijama, da se obezbijedi finansiranje, dozvole i sama gradnja,“ objašnjava Nemanja Zimonjić u razgovoru iz Ciriha, zajedno sa švicarskim arhitektom Lukasom Burkhartom.

Njihov angažman odvijao se u specifičnom historijskom i društvenom kontekstu. Bosna i Hercegovina je od početka devedesetih izgubila gotovo četvrtinu stanovništva – sa 4,37 miliona stanovnika 1990. godine, broj se smanjio za više od milion. Rat, a potom i stalna ekonomska migracija, ispraznili su cijele gradove i sela. Najranjiviji su ostali gotovo bez ikakve društvene infrastrukture.

Sve je počelo kada je vlasnica zemljišta, Hazima Smajlović, pozvala arhitekte da obiđu lokaciju. „Tamo je bila stara kuća u lošem stanju, a u njoj je živjela starija gospođa, Nura,“ prisjeća se Burkhart. Hazima, koja je i ranije radila sa ženama iz lokalne zajednice, željela je način da učini više i iskoristi svoje nasljedstvo na najbolji način.

Rođena u Gradačcu, Hazima je tokom rata 1992. godine napustila zemlju. Iako je živjela u inozemstvu, aktivno je pomagla ženama u svom rodnom kraju. Na porodičnom imanju nakon rata zatekla je i svoju tetku, koja je u ratu izgubila muža i sina. „Toliko me inspirisalo posljednjih nekoliko godina njenog života ovdje. Za nju je to bila vrsta oslobođenja. Radila je koliko je mogla, i to je ono što su znale naše bake i prabake – da je zdravo i ljekovito obrađivati zemlju i biti fizički aktivan“, ispričala je Hazima iz svog doma u Baselu.

No, život u samoći donio je brojne izazove, od jakih snježnih mećava do oluja, a državna pomoć „koja se praktično ne osjeti“ dodatno je povećavala ranjivost žena i starijih. Hazima je zamislila prostor uzajamne pomoći i poljoprivrede, gdje bi žene radile zajedno, sticale nove vještine, zarađivale prihod i gradile neovisnost.

Kuća za pet žena tako je osmišljena kao sigurno utočište, ali i odskočna daska za ekonomsku samostalnost. Uz samu zgradu nalaze se poljoprivredne parcele, planirane u saradnji s pejzažnim arhitektom Danielom Ganzom, gdje stanarke sade povrće i voće, a potom prerađuju u džemove i zimnicu za prodaju.

Za tim arhitekata (Zimonjić, Burkhart, Ognjen Krašna, Jana Kulić i Aleksandra Bašić), glavni izazov bio je oblikovati tipologiju koja spaja zajednički rad i emancipaciju sa sigurnošću i zaštitom. „S jedne strane, prostor je otvoren i dobrodošao za kolektivan život, a s druge strane morao je biti i sigurna kuća,“ kaže Zimonjić.

No, projektna ograničenja bila su ogromna. Nedostatak kvalifikovanih majstora natjerao ih je da umjesto planirane drvene gradnje posegnu za betonskom konstrukcijom. Budžet nije dopuštao ni izgradnju podruma, pa je objekat projektovan u visinu, s kompaktnim drugim spratom gdje je smješteno skladište. Upravo je tu mjesto dobila i Shahbazina fasadna instalacija od doniranih metalnih ploča, obojenih u lokalnoj autolakirnici.

Unutrašnjost Kuće za pet žena odiše toplinom. Centralni volumen čini niz od pet spavaćih soba koje se otvaraju prema prostranom zajedničkom prostoru od gotovo 100 kvadrata, neobično velikom za kuću ove veličine. U sredini su kuhinja i dnevni boravak, s jednostavnom paletom materijala: cigla, beton i lokalni ćilimi na zidovima i podu. Svjetlost prodire kroz krovne prozore, a iznad prostora nalazi se potkrovlje koje se koristi za skladištenje, ali i eventualni radni prostor ili smještaj gostiju.

Međutim, upotreba prostora otkrila je i određene manjkavosti. Hazima iskreno priznaje: „Ne radi baš sve onako kako je zamišljeno. Vrata prema dvorištu ne mogu stalno biti otvorena jer ulaze zmije. U dnevnoj sobi je ljeti pakleno vruće zbog svih tih prozora i krovnih otvora.“

Poseban problem je kuhinja. Dok je arhitektonski elegantna, sa tankim ostrvom oslonjenim na panj drveta, zapravo nije prilagođena preradi većih količina voća i povrća. „Žene su prezauzete kuhanjem džemova i pripremom zimnice za prodaju, a kuhinja je jednostavno premala. Fali nam industrijska oprema“, naglašava Hazima.

Nedostatak podruma dodatno otežava skladištenje: „Skladište na spratu je toplo i vlažno, pa krompir brzo truhne. Na kraju ga slažemo u zajedničkoj prostoriji.“

Ipak, Hazima je ponosna: „Uradili su zaista lijep posao. Kuća je predivan prizor u pejzažu.“ A što je najvažnije – projekat radi. „Već je mnogo žena prošlo kroz Kuću, svaka sa svojim izazovima i snagama. Jedna žena je došla iz nasilnog okruženja, nije imala ni ličnu kartu. Prvo smo joj pomogli da se registruje kao građanka. Druga živi ovdje sa svoje četvero djece – kada su stigli, sva djeca su mucala, a sada već slobodnije govore“, priča Hazima s ponosom.

Potreba za dodatnim sadržajima je očigledna. Psiholog koji je posjetio djecu preporučio je izgradnju dječjeg igrališta. Hazima, međutim, ne staje. Planira novu zgradu za poljoprivredu i skladištenje, a u budućnosti i mali kafić: „Ovo mjesto je toliko lijepo da bi ljudi dolazili izdaleka da piju domaće sokove i jedu naše pite.“

Kuća za pet žena već privlači pažnju međunarodnih arhitektonskih krugova. O njoj su pisali Designboom i Kanadski centar za arhitekturu. Za arhitekte, važan je i simbolički značaj: projekat govori o slabim institucijama u Bosni i Hercegovini, gdje država gotovo ne pruža socijalnu podršku, ali i o snazi lokalnih inicijativa koje unose legitimitet i nadu.

Sama arhitektura postaje sredstvo privlačenja pažnje i donacija. „Autorsko vlasništvo nad ovim objektom nije samo naše,“ ističe Zimonjić. „Svaka biljka, svaka slika i tepih koje žene unesu – sve to zajedno gradi ovu kuću.“

Kuća za pet žena u Gradačcu nije samo arhitektonski projekat. To je živa zajednica, utočište, mjesto rada i ozdravljenja. U njoj se isprepliću problemi i rješenja, lokalna tradicija i globalna arhitektonska estetika, individualne sudbine i kolektivna nada.

Hazimina energija i vizija, podrška nevladinih organizacija i trud arhitekata stvorili su prostor koji ne samo da spašava živote, već gradi nove puteve ka samostalnosti. „Jednog dana,“ kaže Hazima s osmijehom, „pokazaću vam sve uživo i upoznaću vas sa ženama.“ Do tada, Kuća za pet žena ostaje svjetionik, ne samo na padini iznad Gradačca, već i u priči o ljudskoj otpornosti i solidarnosti.

IZVOR: Azure