Na današnji dan, 23. augusta 1878. godine, austrougarske okupacione vlasti počele su hapsiti i na prijeki sud izvoditi Sarajlije za koje se smatralo da su učestvovale u oružanom otporu protiv okupacije Bosne i Hercegovine. Među prvim uhapšenima bio je sarajevski uglednik i vođa otpora, šejh Muhamed Hadžijamaković

Uoči samog napada, 18. augusta, Sarajevo je bilo u groznici priprema za odbranu. Pošto su Sarajlije već bile mobilizirane i borile se širom Bosne, grad je mogao računati na jedva pet hiljada boraca. Oprema je bila gotovo nikakva, raspolagalo se sa svega nekoliko topova, od kojih su dva postavljena na Vraca, a ostali na Goricu, Debelo Brdo i Pašino Brdo. Dva Krupova topa, namjerno onesposobljena od strane turkofila, vratio je u funkciju vrsni kovač i puškar Avdo Jabučica.

Suočeni s odlučnošću Sarajlija da brane grad, austrijski generali zastali su nakon proboja bosanske odbrane kod Visokog i Klokota. General Filipović, svjestan šta znači ući u ulične borbe, pripremio je snažnu vojsku od 14.000 vojnika, raspoređenih u 18 bataljona, uz dva puka u rezervi, konjicu i devet baterija topova. Napad na Sarajevo počeo je 19. augusta 1878. godine u pet sati ujutro.

Prvi sukobi izbili su na Pašinom brdu. Elitne austrijske jedinice naišle su na srčanu odbranu jedva šest stotina Sarajlija, koje je predvodio šejh Hadžijamaković. Borba se vodila prsa u prsa – sabljama, bajonetama, handžarima i golim šakama. Pet sahata su branitelji pružali otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju.

Bitke su se vodile i na Koševskom brdu, Gorici, Širokači, Bjelavama, Medresetu, Žagrićima i mnogim mahalama. Austrijanci su grad nemilosrdno tukli artiljerijom, dok su Sarajlije iz svojih skromnih uporišta pružale otpor. Branjena je svaka kuća, kapija, sokak i munara. U odbrani su učestvovali svi, muškarci, žene i djeca.

Žestok otpor Sarajlija izazvao je bijes okupatora, koji je, svjedočeći velikim gubicima, odgovorio zločinima. Bilježeni su slučajevi klanja, ubijanja žena, djece i trudnica. Grad je gorio, a samo na Gorici izgorjelo je četrdeset kuća. Najžešći okršaji vođeni su oko Alipašine džamije, gdje je krv tekla potocima, a Austrijanci su se peli na munare i s njih bacali branitelje.

Nakon što je otpor slomljen, 23. augusta 1878. počele su istrage protiv vođa. U Sarajevu su tada bili Muhamed Hadžijamaković i hafiz Sulejman-efendija Kaukčić. Sutradan je Hadžijamaković, obučen u svečano odijelo, sam odlučio da se preda, iako je mogao pobjeći. Kod Šeherije ćuprije opkolila ga je patrola i sprovela u Konak.

Brzopotezni vojni sud ga je tri puta ispitao. Govorio je uvijek isto, nije se kajao za svoja djela. Osuđen je na smrt vješanjem. Kada mu je u suton skinut lanac s ruku, oteo je revolver od jednog časnika i opalio dva puta, zatim uzeo bajonet od vojnika i izlomio ga. Nastalo je očajno hrvanje, a Hadžijamakovića su na kraju izboli bajonetama. Pokopan je preko puta stratišta, u običnoj njivi. Imao je 66 godina.

Već sljedećeg dana izveden je hadži hafiz Sulejman-efendija Kaukčić, imam Begove džamije, i strijeljan na istom mjestu pod Goricom. Do početka septembra na isti način smaknuti su i drugi sarajevski uglednici: hadži Abdaga Halačević, Ibrahimaga Hrga, hadži Mehmed telel Gačanica, Mehmedaga Dalagija, Mešo Odobaša, Sulejman Kahvić, Avdo Jabučica, te Ciganin Budo i njegova žena. Mnogi od njih stradali su na osnovu lažnih prijava i osveta.

Hadži Abdulah efendija Lojo, vođa sarajevskog otpora i harizmatični govornik, uhvaćen je tek drugog oktobra 1878. godine u selu Živojevićima kod Goražda. Uhapsio ga je natporučnik Mihael Stipetić. Lojo je doveden u Sarajevo petog oktobra i zbog rane na nozi smješten u vojnu bolnicu na Čengić-Vili, gdje mu je amputirana noga.

Po carevoj odluci, pošteđen mu je život. Građanski sud osudio ga je na pet godina tamnice. U oktobru 1879. godine poslan je u Terezin, gdje je izdržavao kaznu, sve do pomilovanja 1884. kada mu je omogućeno da bira mjesto boravka, osim Bosne i Hercegovine. Odabrao je Hidžaz. U Trstu mu se pridružila porodica, a 1887. godine preminuo je u Mekki.