Prema odluci Zemaljskog suda za građanskopravne predmete u Beču, presuda privatnog arbitražnog suda može se provesti čak i ako se temelji na pravilima šerijata. Suština je da austrijsko pravo dopušta strankama u ugovornom odnosu da same odaberu arbitražno tijelo koje će rješavati njihove sporove, kao i pravni okvir na kojem će to tijelo temeljiti odluku.

Odluka jednog bečkog suda da omogući provođenje presude zasnovane na šerijatskom pravu izazvala je ovih dana veliko interesovanje austrijske javnosti. Na prvi pogled riječ je o neuobičajenom i kontroverznom slučaju, no pravni stručnjaci naglašavaju da se radi o praksi koja je u međunarodnom privatnom pravu i arbitražnim postupcima zapravo sasvim uobičajena.

Prema odluci Zemaljskog suda za građanskopravne predmete u Beču, presuda privatnog arbitražnog suda može se provesti čak i ako se temelji na pravilima šerijata. Suština je da austrijsko pravo dopušta strankama u ugovornom odnosu da same odaberu arbitražno tijelo koje će rješavati njihove sporove, kao i pravni okvir na kojem će to tijelo temeljiti odluku.

U konkretnom slučaju, dvije osobe potpisale su privatni ugovor u kojem su se obavezale da će eventualne sporove rješavati arbitražom i to na osnovu islamskog prava. Kada je do spora zaista došlo, arbitražni sud presudio je u korist jedne strane, obavezujući drugu da isplati više od milion eura. Na temelju te presude, austrijski sud je sada odobrio zapljenu imovine u vrijednosti od 320.000 eura.

Odluka je donesena nakon što se poražena strana pokušala obraniti tvrdnjom da je pozivanje na šerijat u suprotnosti s austrijskim pravnim poretkom. Međutim, sud je odbacio te prigovore, navodeći da presuda arbitražnog suda nije u suprotnosti s temeljnim vrijednostima austrijskog prava.

Austrijski sudovi već su ranije zauzeli stav da se u pojedinim slučajevima može primijeniti islamsko pravo, pod uslovom da se time ne krše ljudska prava, ustavne odredbe i osnovna pravna načela zemlje. Tako, na primjer, nikakav sud u Austriji ne bi mogao potvrditi ili provesti šerijatske odredbe koje bi značile priznavanje prisilnih ili dječjih brakova.

Pravni stručnjaci naglašavaju da sud u ovom slučaju nije ocjenjivao samu sadržinu arbitražne odluke, već samo da li su ispoštovane procedure i da li je presuda u skladu s austrijskim pravnim temeljnim vrijednostima.

„Sudovi u ovakvim izvršnim postupcima provode prilično formalističku provjeru. Ako arbitraža nije bila proizvoljna i ako nije došlo do kršenja osnovnih prava, presuda se može priznati i provesti“, izjavio je bečki advokat Alexander Stimmler, zastupnik stranke koja je izgubila spor.

Ovo nije prvi put da austrijski sudovi priznaju i provode presude zasnovane na pravilima stranih pravnih sistema, uključujući i islamsko pravo. Slični slučajevi javljaju se i u drugim evropskim državama, jer međunarodno privatno pravo strankama ostavlja široku autonomiju u ugovornim odnosima.

Ključno ograničenje ostaje isto: nijedna arbitražna odluka ne može se provesti ako bi bila u suprotnosti s ustavnim poretkom, javnim redom ili temeljnim vrijednostima društva.

U praksi to znači da islamske pravne norme mogu biti važeće u pitanjima koja se odnose na imovinskopravne odnose – poput nasljednih sporova, poslovnih ugovora ili finansijskih transakcija – ali ne mogu derogirati odredbe austrijskog krivičnog prava, porodičnog prava kada se radi o prisilnim brakovima, niti smiju zadirati u područja gdje bi došlo do diskriminacije ili kršenja ljudskih prava.

Odluka bečkog suda još jednom potvrđuje da austrijsko pravosuđe dopušta primjenu šerijatskog prava u strogo ograničenim okvirima, ali samo kada to proizlazi iz autonomne volje ugovornih strana i kada rezultat arbitraže nije u sukobu s temeljnim vrijednostima austrijskog društva.

Upravo ta kombinacija fleksibilnosti i ograničenja, kažu pravnici, predstavlja suštinu međunarodnog privatnog prava u Evropi – gdje se priznaje kulturna i pravna raznolikost, ali pod jasnim uslovima zaštite ustavnog poretka i ljudskih prava.