Povodom odluke Hrvatskog sabora kojom je imenovan članom Programskog vijeća HRT‑a, razgovaramo s dr. sc. Edibom Ahmetaševićem, jednim od vodećih stručnjaka za kulturne i audiovizualne politike u regiji

Edib Ahmetašević, renomirani akademski snimatelj, direktor fotografije i doktor znanosti s više od trideset godina profesionalnog iskustva, preuzima poziciju u kojoj se prožimaju institucionalna odgovornost, kulturni angažman i prava manjina. Razgovarali smo o ulozi javnih medija koji su sve snažnije izloženi tržišnim pritiscima i kulturnim politikama koje klize prema produkcijskoj ravnodušnosti. Kao osoba duboko ukorijenjena u zagrebačku i širu bošnjačku zajednicu, ali i nositelj višedecenijskog profesionalnog i znanstvenog autoriteta, dr. Ahmetašević iznosi analizu stanja na HRT‑u, mogućnosti stvaranja prostora za manjinske i angažirane autore, te progovara o etici u medijima i slabostima sustava koji često stavljaju kvotu ispred kvalitete.

BOSNA: Kako promišljate funkciju člana Programskog vijeća HRT-a? Kao institucionalnu odgovornost ili kao prostor za kulturni i manjinski angažman?

AHMETAŠEVIĆ: Rad Programskog vijeća HRT-a reguliran je zakonom i poslovnikom, tako da se mogućnosti djelovanja svakog pojedinog člana PV-a i PV-a kao cjeline kreću unutar tih okvira.

Na inicijativu člana PV HRT-a može se osnivati odbor u svrhu dijaloga s Upravom HRT-a o određenim pitanjima, ali nikako ne može utjecati na uredničke i programske politike. Institucionalna odgovornost članova PV-a HRT-a primarno je društveno korisna uloga. Djelujući unutar ovlasti svaki pojedini član PV-a HRT-a štiti prostor kulture i umjetnosti, bez obzira odnosi li se to na manjinsku ili većinsku populaciju. Zakon o HRT-u određuje prava nacionalnih manjina i njihovu zastupljenost u medijskom prostoru, tako PV HRT-a svojom ulogom doprinosi zaštiti medijskih prava nacionalnih manjina.

BOSNA: Godinama ste bili zaposlenik HRT-a, upućeni ste u njegov unutarnji ustroj. U kojem smjeru biste željeli da se HRT razvija u narednim godinama, posebno u kontekstu najava otkaza, malih plaća i unutrašnje nesigurnosti?

AHMETAŠEVIĆ: Ustroj HRT-a, ako ga želite tako nazvati, prezentira se kroz Program HRT-a na svim programima, kako televizije tako i radija, kao i na svim digitalnim platformama. Četiri televizijska kanala, dvanaest radijskih kanala, osam regionalnih radijskih kanala, naravno i HRTi itd… samo nabrojati, nije jednostavno, a napuniti programsku shemu i ponuditi raznolike sadržaje veliki je izazov. Još k tome treba održati razinu koju gledatelji i slušatelji HRT-a očekuju.

Radeći na HRT-u punih 20 godina, sudjelovao sam u proizvodnji sadržaja igranog, dokumentarnog, školskog, znanstveno-obrazovnog, kulturno-umjetničkog, religijskog, zabavnog te informativnog programa i znam da su impozantne brojke minuta programa koje proizvodi HRT. Dakako, publika voli i sadržaje stranog programa, koji daju dodatnu raznolikost u mogućnosti izbora.

U invaziji različitih komercijalnih sadržaja upitne vrijednosti, bez javne televizije i radija kao što je HRT, hrvatski gledatelji i slušatelji kako domaći, tako i oni u inozemstvu koji program prate putem digitalnih platformi bili bi uskraćeni za različite koncertne cikluse strane i domaće klasične glazbe, velike događaje za čiju proizvodnju jedino HRT ima potrebne kapacitete, kao i sve programske sadržaje koje nudi isključivo medijska kuća čiji je rad definiran unutar zakonskih okvira i koji se prati putem već ranije spomenutog PV-a HRT-a.

Ulaskom u tržišno nadmetanje s komercijalnim sektorom, od 2006. godine HRT postavlja kao glavno mjerilo vrijednovanja količine i cijene. Tako načela izvrsnosti i izvedbene vrijednosti padaju u drugi plan. S druge strane, tržišni način financiranja temelji se na ponudi i potražnji proizvoda kulture.

Kako sam prvenstveno kreativac, onda naravno da odabirem put vlastite proizvodnje i razvoja resursa za takvo nešto. Međutim HRT se restruktuira zbog obveza prilagođavanja određenim zakonim EU kako djeluju i funkcioniraju slične medijske kuće u EU.

Ne, u krivu ste kada kažete da su u pitanju otkazi – to nije točno. Radi se konkretno o tome da Vlada RH ima jasno definiran plan i program restrukturiranja i izdvojena sredstva za smanjenje broja zaposlenih prema određenim pravilima i potrebama u odnosu na ukupan rad i djelatnost HRT-a. U pitanju su sporazumni otkazi, nikako jednostrani od strane poslodavca, s djelatnicima koji ispunjavaju uvjete i koji to dobrovoljno žele uz novčanu otpremninu. Drugo je da možda HRT nema adekvatnu zamjenu za djelatnike koji su otišli, ali to može biti više špekulacija nego stvarni problem.

Plaće su uvijek bile male, a činjenica je da na tržištu rada za isti posao u svim audiovizualnim djelatnostima možete zaraditi višestruko veći iznos. Međutim, ovdje dolazimo do pitanja spomenute unutarnje nesigurnosti. HRT ima kolektivni ugovor i sindikat koji u zakonskim okvirima dobro štiti zaposlenike, tako da oni manje ambiciozni tu nalaze kompenzaciju za manju plaću.

Globalno se odnosi u svijetu nalaze u permanentnoj tranziciji. Činjenica je da su u zadnjih 10 godina vrste djelatnosti na tržištu rada unutar audiovizualnih djelatnosti doživjele velike promjene pojavom novih tehnologija i odumiranjem pojedinih zanimanja. Mnogi zaposlenici HRT-a prešli su iz jednog sektora u drugi kompatibilni ili je prijelaz zahtijevao određenu edukaciju.

BOSNA: Koji je vaš odgovor na ksenofobne komentare „hercegovačkih poskoka“ koji su vaše imenovanje označili kao „SDA džihadizam“ i „antihrvatstvo“?

AHMETAŠEVIĆ: Nije to moj nivo, niti način komuniciranja. Kao prvo, mene te laži uopće ne interesiraju. Isti ti koji meni pokušavaju zakačiti neko svrstavanje ili pripadnost neprimjerenim društvenim grupama, niti su rođeni u Hrvatskoj za razliku od mene, niti žive istu tu Hrvatsku na način kako je ja živim i cijela moja obitelj. Drugo, kao umjetnik i djelatnik u kulturi nikada nisam bio član nikakve stranke, niti me privlači negativna polarizacija bilo kojeg određenja. Treće, radni vijek sam posvetio radeći u institucijama kulture i medija u Hrvatskoj, najveći dio akademskog života fokusiran sam na hrvatsku umjetnost, kulturu i znanost.

Doktorirao sam na temu razvoja kreativne industrije kroz kulturnu politiku i redefiniranje sustava audiovizualne djelatnosti u Republici Hrvatskoj. Autor sam devet kurikuluma iz područja fotografije, dizajna, filmske umjetnosti i medija za Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, koji se koriste u hrvatskim obrazovnim ustanovama. Žao mi je da u ovome kontekstu pričam o ovako veličanstvenim temama – obrazovanju hrvatske djece, doprinosu hrvatskom društvu na mnogim područjima – što ovi ksenofobni komentatori zasigurno nikada neće moći.

BOSNA: Koliko prostora danas HRT, ali i općenito mediji u Hrvatskoj, ostavljaju marginaliziranim glasovima, bilo da su to manjine, nezavisna kultura ili angažirani autori? Što biste konkretno mogli učiniti da se situacija dodatno poboljša?

AHMETAŠEVIĆ: Kako smo mi kao društvo još uvijek u tranziciji, gledano s aspekta kulturnih politika, tako su mnoge od navedenih dilema aktualne da se rješenja u narednoj izmjeni Zakona o HRT-u.

Jedan od osnovnih principa suvremenih kulturnih politika predstavlja i unapređenje kulturne raznolikosti, kojom bi se različite kulture postavile u ravnopravan položaj, ali i zaštitile.

S obzirom na svjetsku opasnost od novih nacionalizama u kulturnim politikama, uravnoteženo djelovanje između monokulture i kulturne raznolikosti neophodno je kako bi se društvo pozitivno razvijalo u moralnom i socijalnom smislu, tj. uravnoteženost kroz unapređivanje kulturne raznolikosti.

Kada govorimo o angažiranim autorima, trebamo uzeti u obzir da kreativne industrije zahtijevaju razvijanje sposobnosti i iskustava zaposlenih u umjetnosti i kulturi, posebice u audiovizualnim djelatnostima. Općenito vlada mišljenje, u ukupnom kulturnom sektoru, da je umjetničko zanimanje različito od drugih, odnosno da umjetnici imaju posebnu ulogu u društvu, što pak opravdava njihov specijalni položaj.

Kulturna politika treba voditi brigu o uvjetima zapošljavanja i životu umjetnika, ali sama vitalnost kulture ovisi o postignućima, ne o statusu. Iz navedenog proizlazi da je ključ uspješnosti veza onih koji stvaraju – umjetnika – i onoga što se stvara – umjetnosti.

Moguće je situaciju poboljšati praćenjem i predlaganjem određenih mjera kroz javne rasprave, pritiscima nevladinih organizacija i strukovnih udruga da se najvažnija pitanja i odgovori iz kulture, umjetnosti i medija predstavljaju široj javnosti.

BOSNA: Kao Bošnjak koji djeluje u više bošnjačkih udruženja i vijeća, osjećate li potrebu da se zalažete za vidljivost svoje zajednice, ne samo kvotno, već i kroz sadržaj koji ima kulturnu težinu i dugoročni utjecaj? Nije li upravo to ono jedino što suštinski ostavlja trag? Naime, mnogi su zabavljeni funkcijama i statusom, a ne uviđaju da je kvalitativni kulturni aktivizam jedina valuta koja ima istinsku vrijednost!

AHMETAŠEVIĆ: Jedna grupa izuzetno kreativnih ljudi već dugi niz godina je predlagala i sudjelovala u realizaciji različitih kulturnih projekata. Jedan od njih je manifestacija “Dani bosanskohercegovačkog filma”, koja je pokrenuta 2007. godine u sklopu programskih aktivnosti Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, kojeg vodim sve ove godine u kontinuitetu, te smo hrvatskoj publici pokazali filmska djela nagrađena Oscarom, Zlatnom palmom, Zlatnim lavom, Zlatnim i Srebrnim medvjedima, europskim Oscarima… Potrebno je istaknuti kako na svijetu ne postoji manja kinematografija, s više dobivenih nagrada.

Brojevi su impresivni – prikazano je preko 130 igranih filmova, 100 dokumentarnih filmova, kao i veliki broj kratkih i crtanih filmova i izdali smo ediciju kataloga o Danima bosanskohercegovačkog filma.

Naravno da se nakon tako uspješnog projekta i deficita novije produkcije ukazala i potreba da Dani bosanskohercegovačkog filma prerastu u Dane bosanskohercegovačke kulture. Sada su se otvorile daleko veće mogućnosti kulturne suradnje na međunarodnoj razini – kroz izložbe, promocije knjiga, dramske kazališne predstave, muzejske prezentacije kolekcija i stalnih postava, koncerte itd.

Mnoga prikazana djela nastala kao rezultat međunarodne suradnje, koja je obogatila Grad Zagreb i Hrvatska na području kulture, umjetnosti, znanosti, medijske kulture i kulturnih politika. Neskromno mogu reći da se za 16 godina nije javio niti jedan “poskok” da nešto kaže na ovu temu, jer je ovaj koncept od “poskoka” udaljen 100 svjetlosnih galaksija.

Mi smo se samo bavili umjetnošću, kulturom, dijalogom, glazbom, dramskim tekstovima, likovnošću i promicanjem afirmativnih tema, ideja i stavova.


BOSNA: Vaša umjetnička biografija je impresivna. Kako danas gledate na odnos između institucionalne mainstream kulture i alternativne scene?

AHMETAŠEVIĆ: Suštinski problem diferencijacije kulture odnosno njene polarizacije na standardiziranu, masovnu s jedne strane i umjetničku vrijednost na drugoj strani postoji čitavo stoljeće.

Kultura u procesu sistemskih i strukturnih promjena društva doživjela je transformaciju od ideološke orijentacije, preko perioda tranzicije, krize javne kulturne politike i javnog sektora, nerazvijenosti odnosa javnog, privatnog i civilnog sektora, krize institucija i njihove uloge u društvu, ali i krize participacije i kulturnog tržišta, pa sve do kulturne globalizacije. Tranzicija je djelomično donijela redukciju kulturne politike na ekonomski racio, ali i na kulturni dualizam, kao paralelizam dvaju sustava vrijednosti – pri čemu jedan podrazumijeva zahtjeve za uspostavom tržišta u kulturi, a drugi državnu skrb oko financiranja kulture. Tu leži i odgovor na pitanje.

Ovom tematikom se bavim dugi niz godina i provodio sam različita istraživanja i ankete.

Sve dok se ne dogodi uravnoteženo djelovanje javnog i privatnog sektora, imat ćemo veću proizvodnju i gledanost neke sapunice upitne umjetničke i kulturne vrijednosti od jednog klasika sa svim umjetničkim elementima. Primjerice glazba, koja je ušla duboko u naše slušateljsko audio područje, i nažalost, kultne koncertne dvorane, katedrale hrvatske umjetnosti i kulture postale su tzv. mainstream, a alternativa, koje nema, ne može da se odupre tome, jer su nam zakazala dva ključna sektora – javni i privatni.

Ako netko kaže da javni postoji – složit ću se, ali je pod velikim utjecajem privatnog, pa kao da i ne postoji. Nastupilo je razaranje koje je donijela neoliberalna transformacija, orijentirajući se samo na tržište u kulturi, a izgubila se umjetnička vrijednost.

BOSNA: Zalažete se za etički pristup medijima i umjetnosti. Mislite li da su mediji izgubili kompas u tom smislu, i kako ga možemo vratiti?

AHMETAŠEVIĆ: Ne, ja se ne zalažem samo za etički pristup kulturi, umjetnosti i medijima – bilo bi prejednostavno za jedan tako vitalni elemant u društva kojemu je potreban širi pristup. S ovoga aspekta moramo kulturnu politiku u Republici Hrvatskoj gledati kroz prizmu multikulturalnosti, interkulturalnosti i transkulturalnosti.

Mi trebamo posezati za dostupnim mehanizmima koji mogu polučiti određene rezultate. U multikulturalnoj Europi dileme socijalnog razvoja kulturne politike imaju veliki značaj s gledišta: promatranja kulturnog identiteta manjinskih ili većinskih zajednica, odnosno formiranja demokratskog pluralizma prema pravilima manjine ili većine; kulturnog nasljeđa u audiovizualnoj djelatnosti, njegovog očuvanja ili oblikovanja suvremene djelatnosti; usmjerenja kulturne politike na području audiovizualne djelatnosti prema unutarnjoj ili vanjskoj potrošnji kulturnih proizvoda i prezentiranja unutarnje realnosti ili umjetnog uljepšavanja kroz kulturne djelatnosti. Ovo su mehanizmi koji mogu vratiti kulturu u njene izvorne okvire.

BOSNA: U vašim stajalištima nalazimo stalno podsjećanje da umjetnost nije dekoracija već alat društvene svijesti. Ima li takva umjetnost danas prostor u mainstreamu?

AHMETAŠEVIĆ: Sagledavanje kulture i umjetnosti zahtjeva širi pristup i shvaćanje njene pozicije u društvu. Film, glazba i emitiranje obuhvaćeni su sporazumom Svjetske trgovinske organizacije WTO, jer izrada filma, stvaranje glazbe ili proizvodnja i prijenos (emitiranje) programa smatraju se uslugama prema međunarodnom trgovinskom zakonu.

Audiovizualni mediji čine jedan od najmoćnijih alata za izražavanje kulturnog identiteta i raznolikosti. Europske su zemlje odavno prepoznale posebnu ulogu audiovizualnih medija za demokratsko odlučivanje, za pluralizam medija i kulturne raznolikosti.

Kultura nije nešto statično, na određenom mjestu, već je mobilan i dinamičan fenomen. Socijalna dilema koja se odnosi na kulturnu raznolikost kod nas je proizašla iz političke ideje kulturne i etničke ”čistoće”, koja je vladala i još uvijek je prisutna na našem kontinentu. Država ima odgovornost usmjeravati kulturnu politiku. Ona ističe koji je njen značaj i koja joj je obveza, ali nema pravo ocjenjivati kulturne vrijednosti različitih etničkih i kulturnih opcija. Politika treba štititi manjinske interese i forme izraza, jer etničke manjine imaju kulturni život koji daje vitalnost nacionalnoj kulturi. I kreativnost, inovacije i prakse manjinskih zajednica značajan su izvor proizvodnje u audiovizualnom sektoru, te predstavljaju značajno tržište bilo da se radi o javnom ili komercijalnom, tradicionalnom ili suvremenom obliku audiovizualne djelatnosti.

Pluralizam kulturne politike vitalan je preduvjet očuvanja nacionalne kulture i tradicije, te je na taj način promotor nacionalne audiovizualne djelatnosti. Primarni cilj nacionalne kulturne politike treba biti promocija vrijednosti kulturnih različitosti, očuvanje prava i interesa manjina u okvirima interesa zajednice.


BOSNA: Kako se kultura Bošnjaka u Hrvatskoj može kreativno afirmirati kroz HRT, mimo već viđenih izvještaja o folklornim segmentima i dokumentarnih formi koje danas nerijetko liče na muzejsku zaostavštinu?

AHMETAŠEVIĆ: Kroz mnoge teme u ovome intervjuu iznesena su stajališta o mogućnostima i načinima djelovanja s aspekta afirmacije kulture, pa tako i manjinske kulture. Mislim da nije realno sagledavati afirmaciju i pozivati se isključivo na HRT. U suvremenom dobu, gdje svjedočimo neograničenom broju komunikacijskih kanala, apsurdno je uvijek očekivati afirmaciju kroz jedan medij – bez obzira na to što HRT kao javni medij ima određene obveze po Zakonu o HRT-u.

Međutim, suština ovoga pitanja je u dobroj ideji, kreativnom timu, zanimljivoj priči – i tada će HRT samoinicijativno tražiti da prezentira projekt i proizvod umjetničke i kulturne vrijednosti. Nedostatak je kvalitetnih projekata i materijala koje možemo ponuditi HRT-u, a i urednička obveza prema manjinama prestaje onoga trenutka kada sadržaj nije kompatibilan sa standardima emitiranja.

Svjetski problem u kreativnoj industriji je nedostatak kvalitetnih ideja – umjetnost i kultura izrazito su osjetljive na imitaciju i repliciranje, što vodi kulturu u negativan trend. Zamislite samo, koliko je tek manjinska kultura osjetljivija na ovu pojavnost.

BOSNA: Postoji li na HRT-u volja da se manjinama otvori prostor i u mainstream terminima i emisijama, a ne samo u tzv. manjinskom rezervatu? Uostalom, kako vidite razvoj tzv. manjinskih medija, a u sukladnosti sa onim tzv. većinskim.

AHMETAŠEVIĆ: Da, postoji volja da se manjinama otvori prostor i u mainstream terminima i emisijama, no važno je razumjeti da iako je Hrvatska radiotelevizija sufinancirana od strane države, ona i dalje mora imati u vidu profitabilnost i gledanost svojih sadržaja. To znači da HRT mora balansirati između javnog interesa, uključujući zastupljenost manjinskih zajednica, i zahtjeva tržišta, odnosno privlačenja što šire publike. U tom kontekstu, pomaci postoje, ali oni zahtijevaju pažljivo planiranje i integraciju manjinskih tema na način koji će biti zanimljiv i relevantan široj javnosti.

Potrebno je pokušati razviti manjinski mediji, i potvrditi različite elemente koji definiraju gledanost/slušanost, isplativost/profitabilnost, multikulturalnost. Tek na osnovu analize i evaluacije dobit ćemo realan odgovor na sva pitanja o razvoju manjinskog medija i mainstreamu.


BOSNA: Radili ste na hrvatsko-bosanskohercegovačkim koprodukcijama, vidjeli ste da se može zajedno ako postoji kreativna misao. Kako unaprijediti odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Naravno, mislim isključivo kroz kulturu, jer pokazalo se da je politika puna šumova i nesporazuma. No, može li uopće kultura odrađivati svoju blagotvornost bez političke volje i naloga?

AHMETAŠEVIĆ: Proveo sam dosta vremena istražujući kulturne politike i predlažući određene mjere, rješenja i aktivnosti unutar Republike Hrvatske posebice u radu Hrvatskog audiovizualnog centra, međutim, razočaravajuće moram konstatirati da mjesta na kojima se donose odluke zauzimaju kadrovi koji nisu kompetentni, koji su ksenofobni i ograničenih kreativno umjetničkih sposobnosti. Pisao sam o fenomenu zvanom “arm's length”, ili produžena ruka na hrvatskom jeziku. Što to točno znači?

Pojednostavljeno u Hrvatskoj je javna državna kultura produžena ruka politike i tu moramo biti potpuno jasni u definiciji pojma. Naše društvo je s aspekta kulturnih politika još uvijek u tranziciji i neće se to lako promjeniti. Pomaka ima i svi se trudimo da bude bolje, ali ne dovoljno brzo za svakog umjetnika koji želi da stvara, koji nema beskrajno kreativnosti u kratkom životu u odnosu na državotvornost kulturne politike.

Koprodukcije su rezultat sasvim nekih drugih tokova ideja, kreativnih pojedinaca, ljudskih priča i sudbina, a odnosi država su izrazito složeni i opterećeni raznim utezima iz prošlosti i sadašnjosti.

Kultura jedino i živi kada je slobodna, rijetko se dogodi neki bljesak, a da je i politika sudjelovala. Znate kako to kod političara ide, oni se priključe kad je uspjeh zajamčen, a umjetnici idu u nepoznato tako da im se putevi rijetko sretnu. Možda kad treba naplatit neki porez, a znatno rjeđe kada ga treba vratiti, jer što ćeš vraćati kada si već uzeo!