Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski.

Samo u društvima gdje se nekultura i neobrazovanost, odnosno bahatost i bezobrazluk najglasnije čuju, a čini se i sve više cijene, negiranje jednog jezika ili njegova imena može uopće doći u obzir. Civiliziran i pristojan svijet o tome ne raspravlja, već naprosto uvažava jer stvar identiteta i opredjeljenja nije nešto što drugi propituju. Ti javno možeš govoriti o svome identitetu, ali ne i o tuđem.

Ali u Bosni je moguće i da primitivne kabadahije jedan narod nazivaju onako kako se njima više sviđa, a ne onako kako je tom narodu zapravo ime, da mu negiraju kulturu, jezik, da zabranjuju da se djeci u knjižice i svjedodžbe upisuje naziv maternjeg jezika onamo kako ga njegovi govornici osjećaju i sl.

Na pokušaje omalovažavanja koje dolazi iz neznanja može se odgovoriti samo suprotnim sredstvima, a to su argumenti i odgovarajući primjeri iz kulture.

Stoga nije zgoreg podsjetiti na neke misli o bosanskome jeziku koje su izgovarali nebošnjaci, ali oni kulturni i obrazovani, kakvih sigurno I dana sima više od onih prvih, samo nisu tako glasni I odlučni.

Trebalo bi nam mnogo i vremena i prostora da navedemo sve ono što su o bosanskom jeziku, bosanskom stilu, bosanskim govorima, ili pojedinim uspjelim bosanskim tvorevinama u mediju jezika kazali znameniti naši i strani naučnici, književnici, uopće ljudi od pera. Mnogo je lijepih misli kazano i zapisano o jeziku Bosne, pa ćemo navesti samo neke.

Književnik Petar Kočić, naprimjer, usprotivio se utjecaju njemačkoga jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do “varvarstva… našeg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika… To nas kao stare i dobre Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio neobično lijep i zvučan, mnogo Ijepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama koji se razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse”

Nadaleko je čuvena misao spisateljice i kritičarke umjetnosti Isidore Sekulić: “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.”

A znameniti srbijanski filolog Aleksandar Belić piše: “Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika”, misleći pri tom na tadašnji srpskohrvatski jezički konstrukt. “Jezičko osećanje pisaca iz Bosne, kako nam se čini, neposrednije je nego kod mogih drugih. Ne samo da ima reči koje su se drugde izgubile, a kod bosanskih pisaca ih ima – nego kod mogih reči bosanski pisci osećaju osnovno značenje reči, gotovo etimolosko, koje je drugde izbledelo i zamenjeno novim, izvedenim značenjima”.

Za Mešu Selimovića “najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije, a možda i našeg jezika uopšte nalazi se u baladi Omer i Mejrema”:

Đul miriše, mila moja majko,

Čini mi se Omerova duša.

O iskonskoj privrženosti bosanskoga čovjeka za njegov identitet Skender Kulenović u “Ponornici” kaže: “Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski.”

A najbolje ilustriranu definiciju bosanskog jezika dao je bošnjački književnik, lingvist i leksikograf Alija Isaković: “Kada čujete da neko kaže: ‘Nazuj čarape, obuj cipele, obuci odijelo, ustakni kaput!’; kada vaš sagovornik kaže: ‘Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, tijelo kupa’; kada neko zapjeva: ‘Nit sam džennet nit džennetska hurija!’; kada vam se neko povjerava: ‘Neću s njime kahvenisati, ja sam obrazli!’; kad sirotica, posvojče, sažme svoj život u rečenicu: ‘Nisam ni gladovala, ni golovala!’, to nije samo leksika, to nije samo stil!”

Njegovanje vlastite jezičke kulture neophodno je pogotovo danas kada se s razvojem digitalne komunikacije sve više gubi osjećaj za izvorne izražajne vrijednosti svakog jezika, a tako i bosanskog. Stoga je čitanje djela domaćih, bosanskih, pisaca ostalo možda jedini alat kojim se kao društvo možemo barem donekle suprostaviti sveopćoj najezdi barbarizama, ali i barbara koji bi nasilno brisali nešto što je opstajalo stoljećima.