Strani radnici čine okosnicu hrvatskog tržišta rada, ali umjesto integracije – dočekuju ih rasizam, eksploatacija i jezična policija. Domovinski pokret prijavljuje plakate na hindi jeziku, dok država najavljuje humanitarnu pomoć Gazi i prihvat djece. No kad migrant s Bliskog istoka dođe kao radnik ili azilant, dočekat će ga sumnja i sustav koji ga odbacuje. Šta povezuje hipokriziju jezičnog populizma, zloupotrebe azilantskog sustava, i političku selektivnost u pomoći i zašto integracija ne počinje zakonima, nego ljudskošću.

U Međimurju, nekadašnjoj „Maloj Švicarskoj“ iz koje su desetljećima stizali gastarbajteri u Njemačku, danas košarku igraju Filipinci. Dok oni pokušavaju u slobodno vrijeme pronaći komadić normalnog života, neki mještani ih tjeraju s igrališta. I umjesto da se neki zapitaju jesu li i hrvatske djedove tjerali s igrališta u Hamburgu ili Münchenu – političari Domovinskog pokreta prijavljuju plakate na hindi jeziku jer, navodno, ugrožavaju hrvatski jezik i kulturu.

U zemlji u kojoj svaki sedmi radnik dolazi iz trećih zemalja, u kojoj strani radnici doslovno nose sezonu na svojim leđima, i u kojoj mnogi od njih doživljavaju izrabljivanje, nesreće i rasističke napade, prijava plakata je  groteskni čin političke dezorijentacije.

Kada trgovački lanac objavi reklamu s porukom „Dom je bliže nego što misliš“ na jeziku radnika koji tu poruku jedini razumiju, to nije udar na hrvatski jezik. To je čin inkluzije – simboličan, ali važan. Akademik Ranko Matasović jasno kaže da riječ je o privatnom oglašavanju, ne o državnoj jezičnoj politici. A profesor Mate Kapović još oštrije o Domovinskom pokretu koji se „igra jezične policije“.

Ali u hrvatskom javnom prostoru, simboli su često važniji od stvarnosti. A stvarnost je takva da su u samo pet mjeseci 2025. godine čak 4479 osoba izrazile namjeru za međunarodnu zaštitu, no gotovo polovica njih nikada se nije pojavila u prihvatilištima. Sustav puca, ali nitko ne priča o tome. O čemu se, onda, priča? O slovima na plakatu.

I dok se stranim radnicima prebrojavaju slogovi na plakatima, hrvatska Vlada istodobno najavljuje spremnost da prihvati djecu iz Gaze. Hvalevrijedan čin. No ne možemo ne primijetiti razliku u tonu: dijete iz Gaze koje dođe po pozivu države zaslužuje suosjećanje, dok, hipotetski, radnik iz Gaze koji može doći tražiti posao biva dočekan optužbama za “zloupotrebu sustava”.

U maju je Vlada odobrila milijun eura dodatne pomoći za Gazu, a ukupno se pomaže s više od tri milijuna. No u istom trenutku, u prihvatilištima za tražitelje azila prosječno se ostaje – jedan dan. Jer sustav koji tobože štiti, zapravo obeshrabruje. MUP to zove „zloupotrebom sustava“, dok mnogi migranti to zovu – bijegom u dostojanstvo.

Rasprave o integraciji često se svode na pitanje: znaju li oni jezik domaćina? Ali prava pitanja glase – želi li ih se uopće čuti, žele li ostati, isplati li im se učiti jezik?

No istraživanja pokazuju da više od 50% njih želi ostati do mirovine. To je 60.000 ljudi koji će u Hrvatskoj starjeti, kupovati kruh, podizati djecu, plaćati poreze, ali tek ako im se to dopusti. A ne ako ih se nedjeljom izbaci s igrališta.

Integracija nije plakat, nego proces. I ne ostvaruje se učenjem jezika, nego poštovanjem. Zato je licemjerno pozivati se na Domovinski rat i iskustvo s minama u Gazi, dok se tolerira da radnik iz Nepala padne s ljestava jer mu nitko nije objasnio pravila zaštite na radu. Na jeziku koji razumije.

Hrvatska ima zakone. Ima sredstva. Ima podatke. Ima i primjere, jer i Međimurci, i Slavonci, i Dalmatinci, nekada su bili oni koji su u Münchenu učili njemački godinama, mukotrpno i sporo. Nitko ih nije tjerao s igrališta jer su govorili lošim akcentom. A danas, kad su ti isti krajevi domaćini novim generacijama radnika ne pokazuje se ni minimum razumijevanja koji su drugi imali za njih.

Političari bi se mogli sjetiti i da je u Hamburgu, ne tako davno, hrvatski bio jezik na baušteli, ne u gimnaziji. Dakle, ima li sada pravo na netolerantnost?