Cijeli svijet se promijenio. Na žalost. Vrijeme ide naprijed, a mi, na žalost, idemo prema natrag. Umjesto da idemo prema boljem ponašanju, boljoj suradnji u zajednici, da prihvaćamo jedni druge i da radimo jedan uz drugoga, mi smo jedan protiv drugoga. Hvala Bogu, to u Hrvatskoj baš i ne vidite kao što se vidi u drugim zemljama. Putovao sam po cijelom svijetu, takav mi je bio posao, a rekao bih da Hrvatska nije ksenofobna kao neke zemlje. No, moglo bi biti bolje

FOTOGRAFIJE: Stipe Majić

“Mi smo prvi palestinski, jordanski restoran, a postoji još libanonski. Ustvari, ta kuhinja se zove levantska. Levant čine Palestina, Jordan, Libanon i Sirija. To je veliko područje i kuhinja je slična, ali najvećim je dijelom proistekla iz Palestine. Iz jednog grada u Palestini koji se zove Naboli, otkud su i moji, potiče najbogatije i najpoznatije slatko jelo koje se zove kunefe”, objasnio je u razgovoru za Bosnu Raed Arafat, poznati zagrebački ugostitelj koji je došao u Zagreb dok je taj grad još bio dio Jugoslavije i ostao u njemu do danas.

BOSNA: Rođeni ste Jordanu. Tamo živi puno Palestinaca i njihov se broj zbog nasilja i progona iz vlastite zemlje neprekidno povećava. Kako je bilo živjeti u Jordanu?

ARAFAT: Da, rođen sam u Jordanu. Sad imam 58 godina. Moji roditelji i dio obitelji doselili su u Jordan 1948. godine, kad je počela agresija na palestinski narod, a dio obitelji još je uvijek u Palestini. Živjeli smo u Ammanu, glavnom gradu. To je naša druga domovina. Prihvatili su nas odmah kao da smo njihovi. Participirali smo na svim razinama, u državnim ustanovama, radili smo i bilo je sve lijepo i fino, bez ikakve diskriminacije. Između nas i Jordanaca je bio čist odnos. I danas je tako. Nema nikakve razlike.

BOSNA: U Zagreb ste došli 1983. godine, prije više od 40 godina. Zašto baš u Jugoslaviju, zašto u Zagreb?

ARAFAT: Sudbina je tako odredila. Nisam došao preko neke organizacije, pokreta Nesvrstanih i sličnog. Došao sam na očev račun, nisam imao nikakvu stipendiju, došao sam svojom voljom. U Zagrebu sam živio sam, troškovi su bili moji, od roditelja sam dobivao novac, radio.

BOSNA: Kakvi su bili vaši prvi dojmovi Zagreba – studij, jezik, prijatelji?

ARAFAT: Zagreb je takav da lako ide k srcu, prihvaćaju ga ljudi jako brzo. Tako sam i ja. Sada se puno toga primijenilo, prije je sve bilo puno, puno jednostavnije nego što je to sad. Ogromna je razlika. Prije su ljudi brže i lakše prihvaćali druge. Komunicirali smo, družili se. Sve je bilo puno, puno lakše. Ako sad želite nekoga sresti morate nazvati, najaviti se, dogovoriti termin da se ode negdje na nekakav ručak nakon deset-petnaest dana i svaki plaća za sebe. Prije smo se tukli tko će platiti, a nalazili bi se svaki drugi dan. Kad sam došao, studirao sam i radio razne poslove preko Student servisa. Najduže sam bio u tvornici Nada Dimić, koja na žalost danas ne postoji. Moja žena je tamo radila, a ja sam radio na prijevozu. Prevozili smo jako puno robe za Libiju pa sam bio prevodilac, a radio sam još na bandažiranju robe kad nije bilo dosta ljudi. Bila su to prekrasna vremena, radili smo kao ludi!

BOSNA: Tamo ste upoznali suprugu?

ARAFAT: Ne, suprugu sam upoznao prije. U Nadi Dimić sam počeo raditi sredinom 1984. godine, a suprugu sam upoznao na početku te godine i tražio sam od Student servisa da se tamo zaposlim. Skoro sam je pregazio autom na cesti i u tjedan dana se to desilo tri puta, jer sam stanovao blizu! Onda sam rekao: „Po vašem običaju, ako vas vidim tri puta za redom, moram vas pozvati na kavu.“ Ona je bila ljuta i rekla mi je: „Marš!“ Nisam to prihvatio, bio sam uporan i, evo, zajedno smo skoro 40 godina!

BOSNA: Kako je bilo s jezikom?

ARAFAT: Savršeno. Za tri mjeseca sam odlično naučio hrvatski, ali zahvalan sam svojoj ženi jer me je cijelo vrijeme ispravljala i naučila gramatiku. Išlo mi je. Došao sam mlad, imao sam 16 godina, tada je sve lakše. Odmah sam progovorio. Završio sam maturu sa 16 godina. U prvi razred osnovne škole sam krenuo sa četiri godine, takav je zakon bio u Jordanu, srednju završio sa 16 i odmah sam došao na studij. Kod nas su ljudi sa 16-17 godina završavali maturu, a ovdje je to s 18. Kolege studenti, prijatelji, svi su mi pomagali. Divota! Zato sam naučio jezik za tri mjeseca. Oko mene su bili ljudi, mladi, stariji, svi. Govorili su mi kako se što kaže, ispravljali me, gramatiku, nemoj tako, nemoj ovako, ovo je muško, ovo je žensko, sve u razgovoru. Uvijek je uz mene bio netko tko me je vodio tim putem da mogu razgovarati kako Bog zapovijeda. I čitao sam, novine, knjige, ali nije to bilo ono što mi je dalo jezik, nego komunikacija s ljudima.

BOSNA: Kojim jezikom razgovarate kad ste doma?

ARAFAT: Sve je na oba jezika, hrvatskom i arapskom!

BOSNA: Kad ste došli u Hrvatsku, kako ste doživjeli razlike u kulturi, vjeri i načinu života u odnosu na Jordan?

ARAFAT: Nisam osjećao nikakve razlike, odmah sam se osjećao kao da sam doma. Postojale su teškoće, ali najviše vezane uz jezik. Došao sam jako mlad, nije bilo lako, ali sam to prihvatio. Obećao sam pokojnom ocu da ću uspjeti kad sam već krenuo u tom smjeru. Kad sam sletio u Jugoslaviju, sletio sam u Beograd, ali već sam prije odlučio da neću tamo ostati nego da idem u Zagreb. To je bila dobra odluka.

BOSNA: Ima li danas razlike u prihvaćanju stranaca u Hrvatskoj u odnosu na to kako je bilo prije?

ARAFAT: Nije razlika samo u Hrvatskoj. Cijeli svijet se promijenio. Na žalost. Vrijeme ide naprijed, a mi, na žalost, idemo prema natrag. Umjesto da idemo prema boljem ponašanju, boljoj suradnji u zajednici, da prihvaćamo jedni druge i da radimo jedan uz drugoga, mi smo jedan protiv drugoga. Hvala Bogu, to u Hrvatskoj baš i ne vidite kao što se vidi u drugim zemljama. Putovao sam po cijelom svijetu, takav mi je bio posao, a rekao bih da Hrvatska nije ksenofobna kao neke zemlje. No, moglo bi biti bolje.

BOSNA: Kako su vas prihvatili roditelji supruge, okolina?

ARAFAT: Njena pokojna mama odmah me je prihvatila od srca, dok njen tata u početku baš i nije. Ali kad se upoznao sa mnom, kad smo razgovarali o svemu i kad je vidio kako govorim hrvatski, na koji način komuniciram s njim, kako hoću pomoći, izgradili smo jednu finu suradnju u našem odnosu, između njega, moje punice, mene. Stvorili smo odnos međusobnog poštovanja. Nakon toga su me svi iz njihove obitelji i okolina prihvatili. Družili smo se, plesali i tako. Na kraju je bila svadba. Vjenčali smo se 1986. Cijela obitelj je bila na vjenčanju i svi moji prijatelji. Svadba je bila u hotelu koji se tada zvao Panorama. Živjeli smo na Novoj cesti. Krenuli smo pješke od kuće prema hotelu i jako puno ljudi s Trešnjevke je hodalo iza nas. Pjevali su i trubili, slavili, ljudi su izišli na prozore dok smo prolazili. To su bila takva vremena. A sad, mlada i mladoženja s dvadesetak ljudi prođe, nitko ih ne gleda, ne pozdravlja. Dobre tradicije treba uvijek sačuvati.

Imamo troje djece. Najstariji, sin, rodio se u Zagrebu. Nakon toga smo otišli i nije nas bilo u Zagrebu 30 godina. Puno smo putovali zbog mog posla. Drugo dijete, kćer, rodila se u Iraku, a mlađi sin se rodio u Saudijskoj Arabiji. Sad nam kćerka živi u Jordanu, udala se i imamo unuka. I mlađi sin je tamo. U Zagrebu je lani magistrirao na Ekonomskom fakultetu, ali nije mogao naći posao jer su svi tražili pet godina radnog iskustva koje kao početnik nije imao, pa se zaposlio u Jordanu. Ako bude dobre prilike, vratit će se, ako ne, ostat će tamo. Stariji sin je u Zagrebu, radi s nama u restoranu.

BOSNA: Kako ste se odlučili vratiti u Zagreb? To je bilo prije pet godina.

ARAFAT: Prema Zagrebu sam stalno osjećao nostalgiju. Tu je bila moja mladost, tu sam živio, radio, upoznao svoju ljubav, dijete mi je tu rođeno, imam jako puno prijatelja. Moja žena i ja smo takav par da se družimo sa svima. Sa svima smo u dobrim odnosima. Odlučio sam se vratiti, htio sam biti u Zagrebu. Kad smo prije 30 godina otišli, moja supruga je to sve prihvatila, uklopila se, svaka joj čast. Bili smo u svakakvim situacijama. Nije bilo lako. Imali smo dobre, ali i crne dane, gadne, svega i svačega je bilo, no prošli smo kroz to zajednički. U Zagreb smo ponovo došli 2020., iznajmili lokal u Gajevoj, tamo smo bili tri i pol godine, onda smo se preselili u Tkalčićevu.

BOSNA: Kako ste se odlučili otvoriti restoran?

ARAFAT: To nam je bila želja. Volim kuhati i moja supruga je izvrsna. Kako bi rekli, kuha kao luda! Na svakoj razini, svaka joj čast. Zagreb ima prekrasnu kuhinju, ali jordanska i palestinska je ogromna, masivna. Nema jela koje moja supruga neće napraviti i to „iz glave“, ne treba joj recept. Ja sam naučio kuhati od mame i oca, u obitelji mi svi od malena moramo znati čistiti, prati, kuhati. Moramo se osamostaliti, a to ne znači otići iz stana roditelja. Možemo ostati s roditeljima do smrti, ali moramo sudjelovati sa svima u svim poslovima – pranju, čišćenju, kuhanju, raditi sve kao i svi drugi. To je samostalnost, a ne otići iz kuće gdje smo se rodili, a roditelje vidjeti jednom, dva puta godišnje ili nikako. Kod nas je relacija takva da se moramo vidjeti, ako je moguće, ili bar čuti svaki dan. Ja se s mamom čujem jednom ili dva puta svakog dana. Moja supruga ode kod svojih. Kod nas su obitelji povezane. Prije je i u Hrvatskoj bilo tako, ali više nije.

BOSNA: Otvorili ste arapski restoran.

ARAFAT: Točno! Mi smo prvi palestinski, jordanski restoran, a postoji još libanonski. Ustvari, ta kuhinja se zove levantska. Levant čine Palestina, Jordan, Libanon i Sirija. To je veliko područje i kuhinja je slična, ali najvećim je dijelom proistekla iz Palestine. Iz jednog grada u Palestini koji se zove Naboli, otkud su i moji, potiče najbogatije i najpoznatije slatko jelo koje se zove kunefe. Jako je poznato. Radi se od kadaifa, gore se stavlja sir, zapeče se na visokoj temperaturi i nakon toga prelijeva slatkom vodom. To je poznato po cijelom svijetu. Arapska kuhinja je jako, jako bogata. Svaka arapska zemlja ima neku svoju recepturu, svoj integritet. Mi radimo s jako puno začina. Kod mene u lokalu ima skoro 55 vrsta začina i mi ih upotrebljavamo svakog dana.

BOSNA: Zanimljivo je ime restorana – „Aladdin cave“. Kako ste došli do njega, ima li kakva priča?

ARAFAT: Nema nikakva priča. Razgovarali smo s našim prijateljima Hrvatima i predložili su da se restoran zove „Aladdin“. To nam se svidjelo, ali smo dodali još ono „pećina“. To je naša pećina čuda u kojoj ima svega, svakakvih jela, svakakvih začina.

BOSNA: Što volite kuhati, koji su vam omiljeni recepti?

ARAFAT:Humus, falafel, onda moje omiljeno jelo koje se zove mansaf. Rađeno je od određene vrste jogurta koji se jako miješa dok se ne stvrdne, onda se oblikuje u male kuglice koje se stave na posebno mjesto dok se ne osuše i postanu tvrde kao kamen. Tako mogu ostati godinama i kad ih stavite u vodu odmah se rastope. Dodaju se kad se kuha meso, obogaćuju sos tog jela i naravno, jedu se isključivo s mladom janjetinom.

BOSNA: Što ljudi ovdje najviše vole?

ARAFAT: Jako puno ljudi traži shawarmu. Onda vegetarijanci kod nas jedu humus i falafel koji se radi od slanutka, onda bob u umaku, pa patlidžan s rajčicom. Dosta se naručuje janjetina iako je drugačija nego kod nas. Kad se jede, janjetina ne smije imati nikakav miris ili smrad, to je prvo pravilo, a drugo pravilo je da mora biti mekana, topiti se u ustima.

BOSNA: Jeste li ikada bili u Palestini? Imate li prijatelja, rođaka?

ARAFAT: Nikada nisam bio u Palestini, ali tamo imam familiju.

BOSNA: Kakav je odnos muslimana u Palestini s kršćanima?

ARAFAT: Mi smo kao jedna ruka. Nema toga da se ljudi gledaju po tome koje su vjere. To kod nas ne postoji, ni u Palestini ni u Jordanu, ni kod muslimana ni kod kršćana. Mi živimo kao da smo jedna obitelj. Nema razlika između nas. Mi smo susjedi, braća, obitelj. Kad su svadbe dolazimo jedni drugima, kad su tužna vremena, sprovodi, u bolnicu idemo jedni drugima. Mi smo jedni drugima prvi i zadnji susjedi. Uvijek smo zajedno. Odrastamo zajedno, u školi smo zajedno, kartamo, igramo nogomet, putujemo zajedno, nema te razlike kod nas. Ne postoji. Mi jedni drugima ne gledamo vjeru. Jest da jedni idu u džamiju, a drugi u crkvu, no to ništa ne znači. Družimo se kao da smo braća, kao da smo jedna obitelj.

BOSNA: Kako doživljavate sadašnje događaje u Palestini?

ARAFAT: To je jad i žalost, jad i žalost, ništa više. Tko god mene pita za situaciju tamo, kao što i vi mene pitate, kažem da su najveća vrata za raj otvorena iznad Palestine. To je to, ništa drugo.