U Kamičanima kod Kozarca danas je klanjana kolektivna dženaza za sedam žrtava iz Prijedora i doline Sane čiji su posmrtni ostaci ekshumirani 1998. i 2024. godine. Džanaza, koju je predvodio reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, klanjana je Ismetu Sušiću rođenom 1931. godine, Edinu Čeliću rođenom 1967 godine, Semiru Čeliću rođenom 1968. godine, Mehemedu Čikotiću rođenom 1960. godine, Mirsadu Zečiću rođenom 1967. godine, Kasimu Bajrektareviću rođenom 1922. godine i Omeru Alagiću rođenom 1930. godine.

Danas, dok sunce neumoljivo prži nad Kamičanima, zemlja će primiti sedam duša. Sedam imena, sedam priča, sedam života nasilno prekinutih. Među njima, tuga je danas posebno duboka zbog Kasima Bajrektarevića. Njegove kosti, ekshumirane u mjestu Pašinac kod Prijedora, konačno će pronaći mir u šehidskom mezarju. Ali taj mir, umjesto da bude olakšanje, donosi još jedan val boli.

Kasimove kosti nema ko spustiti u mezar. Nema majke da ga oplakuje, oca da ga isprati, brata ili sestre da šapatom mole za njega. Bolna istina odjekuje tišinom: niko od rodbine danas nije tu.

Njegova sestra, posljednji tračak nade da će neko njegov, biti prisutan, nalazi se na bolničkom liječenju. Sudbina je htjela da i taj posljednji zagrljaj izostane.

I tako će Kasima u vječni počinak ispratiti oni koji su mu bili prijatelji, poznanici – ljudi velikog srca koji su došli da ispune prazninu. Njihove ruke, iako ne krvno vezane, biće danas Kasimova porodica. Njihove suze, iako možda ne toliko duboke kao one koje bi prolila najbliža rodbina, biće iskrene.

Dolina Sane danas plače. Plače za Kasimom, za šestero koji će ležati pored njega, za hiljadama već ukopanih i za onim nebrojenim dušama čije kosti još uvijek čekaju da ih pronađu, da ih dostojanstveno isprate.

Kasimov tihi ukop je podsjetnik na sve neizgovorene priče, na sve izgubljene nade. Nama ostaje samo da pamtimo, da se molimo i da nikada ne zaboravimo Kasima i sve one poput njega, čiji su životi prekinuti, a sjećanje na njih ostaje kao vječiti zavjet opomene.

Jako emotivan govor na komemoraciji u Memorijalnom centru „Kamičani“ održala je Mersiha Jaskić, magistrica sigurnosti, upravljanja sukobima i rodnih studija:

Danas, nečiji najmiliji nalaze svoj smiraj. 33 godine Kozarčani i Prijedorčani svakog 20. ispraćaju dijelove sebe na neko bolje i mirnije mjesto. Danas smo ovdje, ne samo da podijelimo tugu, nego s obavezom: da govorimo. Da pamtimo. Da ne okrenemo glavu.

Dobila sam priliku da se kao Kozarčanka, koja se bavi temom seksualnog nasilja u sukobima, obratim na ovoj komemoraciji. Zbog onih koji nisu dobili priliku da žive, govore i da se vrate u naš Prijedor.

Moje obrazovanje, moj naučni rad i moj aktivizam stalno me vraćaju na 1992. U osnovi je to vraćanje na zločine, na njihov uticaj na društvo i mir, na preživjele, na one koji i koje nisu tu. Ali danas, ovdje, neću govoriti o njima. O tome su, s pravom, govorili oni koji ta iskustva nose sa sobom.

Rođena sam 1996. godine. Nisam svjedočila 1992., ali sam te godine vrlo svjesna jer sam odrasla uz prešućena nedostajanja koja govore više od bilo koje riječi i bilo kojeg naučnog rada. Danas tražim da moje minute ovdje budu posvećene 20. julu 2025. godine. Današnjem danu.

Sušić Ismetu, Čelić Edinu, Čelić Semiru, Čikotić Mehemedu, Zečić Mirsadu, Bajrektarević Kasimu, Alagić Omeru i svim drugim ubijenim Prijedorcanima i Prijedorcankama, ali i njihovim porodicama želim uputiti iskreno izvinjenje: izvinjavam se što kolektivno nismo bolji. Što nismo odgovorniji. Što nismo dosljedniji.

Tužno je gledati kako se sjećanje u Prijedoru i Kozarcu svelo, s nekoliko izuzetaka, na 20. juli. Na 24. i 31. maj. Na posjete pri povremenim napadima na “povratnike” kako smo okarakterizirani. Tužno je gledati kako odgovornost prema žrtvi, prema prošlosti i prema preživjelima, nestaje van kamera, van godišnjica, van kampanja. A ta odgovornost nije apstraktna i nije tuđa. Ona je moja, tvoja, naša. Kolektivna i individualna.

Individualno, moramo prestati šutjeti. Moramo odgajati generacije koje ne samo da znaju šta se desilo, već znaju zašto se to ne smije više nikada desiti. Moramo govoriti o svim zločinima, pa i o onima za koje smo uvjereni da su nevažni i mali u odnosu na neke druge. Moramo, svako u svom kapacitetu, doprinijeti da se Kozarac i Prijedor ne zaborave i budu lekcija.

Kolektivno, moramo stvarati kulturu sjećanja i narativ koji ne štedi nikoga – ni nas, ni političare, ni obrazovni sistem, ni međunarodnu zajednicu. Jer svi mi, ponavljam, dijelimo odgovornost.

I ne smijemo zaboraviti da su Kozarčani i Prijedorčani, posebno oni koji su se vratili i koji su tu svakodnevno, iznijeli većinu ove odgovornosti i tereta na svojim plećima – od čuvanja istine, dostojanstva i sjećanja, do svakodnevne borbe protiv poricanja i šutnje i svakodnevne izgradnje zdravijeg društva za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Ali taj teret ne smije ostati samo na njima. Nepravda se ne može liječiti time što ćemo teret prebaciti na one koji su već preživjeli najviše. Odgovornost o kojoj govorimo mora postati dijeljena, sistemska, institucionalna.

Reis Kavazović je istakao da je prije 33 godine Prijedor bio mjesto teških zločina gdje je izvršen planski zločin s elementima genocida nepojmljiv ljudskom umu. Kazao je kako ovo mjesto svjedoči koliko je snaga mržnje razarajuća kad pomuti ljudski razum.

Kazao je kako moramo postati svjesni težine počinjenog zločina u Prijedoru te da pokažemo ustrajnost u traganju za istinom.

“Ne smijemo prestati zahtijevati pravdu za zločince. Mi koji volimo BiH želimo pružiti nadu svim generacijama da živimo u miru i zajedništvu. Danas se sjećajmo, a sutra učinimo sve što je u našoj moći da se zločin iz Prijedora nikome ne ponovi. Vrijeme je da ubijena djeca Prijedora dobiju priznanja gradskih vlasti da su postojala”, poručio je, između ostalog, reis Kavazović.