Marka Pola svojataju i Talijani i Hrvati. Tu je i osamnaestostoljetni isusovac iz Kotoribe Ignacije Szentmartony, čijim istraživanjem Amazone se ponose i Mađari (jer mu je otac bio Mađar), kozmopolit Tibor Sekelj koji je po vlastitom priznanju „pripadao svim mjestima koja je posjetio“, ali je znao reći i da je Zagrepčanin, potom i „prvi slavenski“, pomorski kapetan Bokelj Ivo Visin, o kojem se i danas više piše u Crnoj Gori nego u Hrvatskoj itd. Takve znamenite ličnosti trebale bi nas povezivati i upućivati na suradnju, a ne razdvajati i dovoditi u sukobe. Njima se legitimno mogu i trebaju baviti i jedni i drugi… i treći

Putovanje prostorom i knjigom najveća je strast kojoj se Juraj Bubalo još kao zagrebački student filozofije i sociologije prepustio na svom prvom putovanju u Grčku. Nakon toga svoje puteve ukršta s putevima raznih velikih putnika, od Aleksandra Makedonskog i Marka Pola do Željka Malnara, posjećuje lokacije iz njemu važnih knjiga i filmova širom Azije, a stiže i do Afrike. Na tim putovanjima stječe iskustva za svoje tri putopisne knjige, dnevnike ljudske duše i zbirke posebnih znanja: „Put Indije“, „Sto dana Azije“ i „Dodir Orijenta“.

Bubalova četvrta autorska knjiga „Od Pola do Malnara – Putnici i istraživači u hrvatskoj kulturi od 13. do 20. stoljeća“ sinteza je tri desetljeća njegovih putovanja i proučavanja putopisne literature. Riječ je o popularno-znanstvenoj knjizi koja je nastala nakon niza kraćih članaka ranije objavljenih u časopisu „Meridijani“. Vrijednost ove knjige prepoznale su i institucije pa je „Od Pola do Malnara“ dobila potporu ministarstava kulture i znanosti te Grada Zagreba. Knjiga donosi životopise 17 znamenitih svjetskih istraživača koji su povezani sa hrvatskim kulturnim prostorom. Problem pripadnosti i višestrukosti identiteta pojedinih putnika Bubalo nema cilj razriješiti, već znanstvenom iscrpnošću prikuplja sve podatke i iznosi ih u knjizi kako bi čitatelj stekao jasan uvid u sam prijepor.

Ovo je knjiga putopisca i putnika o svojim prethodnicima u kojoj su na jednom mjestu izneseni svi ključni podaci s fotografijama te ulomcima iz djela i zapisa ovih putnika i može poslužiti kao referentno mjesto svima koji se žele stručno baviti temom domaćih putnika i istraživača, od studenata do antropologa i povjesničara, ali usmjerena je na širu čitateljsku publiku, prije svega onu zainteresiranu za putovanja.

BOSNA: Vaša veza s pisanjem o putovanjima poznata je otprije. Putopisac i profesor Borna Bebek na koricama nove knjige naziva Vas „istaknutim putnikom i vještim putopiscem“. Ipak, kako je došlo do toga da umjesto još jednog putopisa napišete knjigu o istraživačima i putopiscima?

BUBALO: Ni u svojim knjigama putopisa nisam izbjegavao osvrnuti se na neke velike putnike iz prošlosti, a često sam i putovao njihovim tragovima i mnogo ih istraživao, pa sam odlučio dati si oduška i posebno im se posvetiti. Sve je krenulo kao ideja da u časopisu Meridijani redovito pišem informativne bio(biblio)grafske oglede o manje poznatim ali zaslužnim putnicima po nekim vlastitim preferencijama. Ubrzo sam se usredotočio na hrvatske putnike i putopisce, u okviru povijesti europskih putovanja, pa je tako nastao ovaj, donekle zaokružen, povijesni pregled precizno podnaslovljen „Putnici i istraživači u hrvatskoj kulturi od 13. do 20. stoljeća“.

BOSNA: Zašto ste odabrali baš ovih 17 putopisaca? Marko Polo je logično ime za početak, ali po kojem kriteriju je upravo Malnar posljednji u nizu?

BUBALO: Kad prosječno upućeni čitatelj vidi da se u istom nizu, u 14 kronološki poredanih poglavlja, među poznatim i priznatim istraživačkim imenima, poput Lermana, Seljana ili Konšćaka, nalaze i hrvatski isusovački znanstvenici i oplovitelji svijeta, pa jedan korčulanski konkvistador, pa jedan subotički plemić i lovac itd., doista se može pitati o kriterijima odabira. Ali, takav izbor daljnjim upućivanjem u tematiku knjige postaje jasan i opravdan. U jednu ruku želio sam posvjedočiti raznolikost naše putničke tradicije, a u drugu pokazati koji i kakvi tipovi putnika su se, uvjetovani širim povijesnim, društvenim i kulturnim kontekstom, pojavljivali u europskoj a paralelno i u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Jedini diskriminatorni kriterij bio mi je da se ne radi o živućoj osobi, te da je o sebi i putovanjima ta osoba ostavila nekakav pisani trag. Knjiga je podijeljena u četiri cjeline prema tipovima putnika, čiji se hrvatski najistaknutiji egzemplari u njoj obrađuju i prezentiraju odabranim izvornim ulomcima. Prva cjelina, koja govori o razvijenom srednjem vijeku i novom vijeku, naslovljena je tako „trgovci, vojnici i hodočasnici“, a posljednja, o 20. stoljeću, „svjetski putnici, globtroteri i putopisci“. Tako se, eto, na kraju našao putopisac i dokumentarist Željko Malnar kojeg bi se moglo smatrati posljednjim putnikom-istraživačem u klasičnom smislu riječi. 

BOSNA: Na koji način ste riješili uvijek goruće pitanje dvojnosti identiteta, a to se pitanje veže uz više imena u vašoj knjizi?

BUBALO: Putnici u hrvatskoj kulturnoj povijesti ne obuhvaćaju samo Hrvate, već i velikane koji su putovanjima i istraživanjima ostavili trag u hrvatskoj kulturi. Tako je moguće da su se tu našli i Marko Polo, kojeg svojataju i Talijani i Hrvati, osamnaestostoljetni isusovac iz Kotoribe Ignacije Szentmartony, čijim istraživanjem Amazone se ponose i Mađari (jer mu je otac bio Mađar), kozmopolit Tibor Sekelj koji je po vlastitom priznanju „pripadao svim mjestima koja je posjetio“, ali je znao reći i da je Zagrepčanin, potom i „prvi slavenski“, pomorski kapetan Bokelj Ivo Visin, o kojem se i danas više piše u Crnoj Gori nego u Hrvatskoj itd. Takve znamenite ličnosti trebale bi nas povezivati i upućivati na suradnju, a ne razdvajati i dovoditi u sukobe. Njima se legitimno mogu i trebaju baviti i jedni i drugi… i treći, dokle god se to odvija u okviru znanstveno-objektivnog istraživanja, to jest bez iskrivljavanja ili krivotvorenja činjenica iz političkih ili drugih pogrešnih razloga i nakana. Pišući o takvim putnicima i istraživačima pazio sam upravo na te stvari, navodeći i činjenice iz stranih historiografija koje su u nas slabo ili nikako poznate.

BOSNA: Oko Marka Pola stvoren je mali kulturni rat s Talijanima. Takve male ratove vodimo sa susjedima kontinuirano. Jer, uvrštavanje neke znamenite osobe u vlastiti kulturni krug često se karakterizira kao pretendiranje na tuđu kulturu. Mogu li različite strane uspostaviti suradnju o kojoj govorite?

BUBALO: Marko Polo je upravo primjer putnika čiji identitet ne treba i ne može biti jednoznačno određeni i isključiv. On pripada cijelom svijetu, ne samo Talijanima kao „mletački građanin“ (usput, Marko u knjizi za sebe ne kaže Mlečanin nego mletački građanin) ili Hrvatima, zbog na dokazima utemeljenog dalmatinskog obiteljskog podrijetla, nego i Kini, Aziji, koja ga je proslavila, Francuzima na čijoj je jezičnoj varijanti objavio globalno najslavniju knjigu o putovanju, Britancima koji su ga prvi detaljno proučavali, Nijemcima koji su ga minuciozno istražili, ako hoćete i Amerikancima koji su ga popularizirali filmovima, videoigricama, popularnim putopisima, romanima… Što se sve, vezano uz putovanja, ne zove njegovim imenom – od Jadranskog do Japanskog mora? I to nije nedopustivo prisvajanje njegova imena i nasljeđa, jer ono pripada svima!

Samo, mora se znati što i kako stoji s povijesno utvrđenim i utvrdivim činjenicama. A to ćemo najbolje saznati baš ako surađujemo – zbog njih i preko njih. U slučaju Marka Pola nedostaje više razumijevanja s obje strane. Lijep primjer je povezivanje i suradnja grada Požege, u kojem se rodio Dragutin Lerman, i Kreševa u susjednoj Bosni, gdje je radio posljednjih godina života i gdje je pokopan. Ili primjer Tibora Sekelja, čijim imenom se ponose esperantisti širom svijeta, ne samo u Vojvodini, Srbiji i Hrvatskoj, gdje esperantska društva s ponosom nose njegovo ime, a njihovi članovi zajedno prevode njegove knjige na esperanto.

BOSNA: Ističete kako u knjizi nije obrađen nijedan živući putnik. Može li se reći da su putovanja i putopisci u zadnjih nekoliko desetljeća postali puno češća pojava u odnosu na prethodna razdoblja? Kada putovanja na našem prostoru postaju intenzivnija, kako su se razvijala i gdje se u tome svemu nalaze putopisci danas?

BUBALO: Putovalo se oduvijek, ali u različitoj mjeri, različiti ljudi i iz različitih razloga. Kada danas kažemo „putovanje“, mislimo obično na moderni turizam. Takav oblik putovanja nastajao je paralelno s mogućnošću prekooceanskih putovanja i razvojem željeznice u 19. stoljeću. Prije toga obični ljudi putovali su samo pješice. U vrijeme nastanka turizma u svijetu, naši ljudi masovno su putovali iz nužde, ne iz zabave. Manji dio putnika u 20. stoljeću putovao je i dalje istraživački, da upoznaju i približe krajeve i narode svijeta. U knjizi su me zanimali takvi individualni putnici, a fenomenom putovanja u određenom dobu bavio sam se usputno, smještajući ih u kontekst. „Klasična“ istraživačka putovanja nestaju s 20. stoljećem, a kao posljednji takvi istraživački putnici i putopisci kod nas su se isticali Tibor Sekelj i Željko Malnar. U njihovim putopisima težište biva prebačeno na pustolovine, na osobne doživljaje ili na tematiziranje sebe kao putnika. Tu negdje se nalazi i većina današnjih individualnih putnika koji, kako se to voli reći, ne putuju turistički, oni tako i predstavljaju svoja putovanja, ali nemamo nikoga Sekeljeva ili Malnarova kalibra. Imamo putničku i putopisnu scenu kakvu nikad nismo imali – svatko može pronaći nešto za zabavu ili inspiraciju. Kvantitetu imamo, kvalitetu manje. Volio bih kad bi putnici i putovanja opisani u mojoj knjizi poslužili današnjim putnicima kao nadahnuće.

BOSNA: Je li putopis danas zamijenjen nekim drugim izražajnim sredstvima, videokamerom i fotoaparatom? Imaju li se ljudi uopće potrebu više kreativno izražavati kroz pisane forme na putovanjima?

BUBALO: Govoreći o današnjim putopiscima, ne mislim samo na autore pisanih putopisa koji objavljuju tiskom, nego i na putopise drugih sredstava izražavanja i prezentiranja, prije svega na vizualan način. Fotografija je nužna, filmski i video snimci itekako poželjni, jer imaju najveću prijemčivost i vidljivost. Ali verbalno opisivanje vrijedno knjiškog ukoričenja ima i dalje svoje mjesto i vrijednost… Sjetilo me sad kako su slično pitanje postavili Malnaru uspoređujući njegovu medijsku vidljivost sa Sekeljevom, na što je on odgovorio da su njemu naprosto dostupna sredstva masovna komunikacije koja Sekelju 30 godina prije nisu bila, i da ih je potpuno legitimno koristiti. Jer, upoznati ljude, tj. kulture, jedne s drugima ili sa samim sobom daleko je moćnije putem vizualnog medija. A s vremenom se i mijenja ono što se putopisima želi poručiti.

BOSNA: Kakva smo blaga naslijedili od osoba koje ste opisali u svojoj knjizi, materijalna i duhovna?

BUBALO: Riječ je doista o naslijeđenom blagu, baštini koja u najboljem slučaju ne pripada samo nama, nego Europi i svijetu. Jer, riječ je o doprinosima i otkrićima koji su u svoje vrijeme ugrađeni u poznavanje svijeta u kojem živimo. Preko naših najvažnijih putnika putopisaca u Hrvatskoj i u Europi prvi put su se čula mnoga saznanja; o Bliskom istoku, o Indiji, o Tibetu, osobito o Americi. A njihovo je djelo katkad bilo i doprinos tim krajevima svijeta.

Na primjer, Korčulanin Vinko Paletin je prvi, polovicom 16. stoljeća, opisao Chichén Itzu, prijestolnicu američkih Maja, i vjerojatno astečke prijestolnice u današnjem Meksiku, jedan od prvih je iznio teoriju o dolasku Kartažana u Ameriku u vrijeme prije Kolumba, izradio je najpoznatiju i najbolju kartu Španjolske u 16. stoljeću. Ivan Ratkaj je prvi opisao pleme Tarahumara i izradio kartu istoimene meksičke pokrajine. Ferdinand Konšćak je dokazao da Donja Kalifornija nije otok nego poluotok, posadio je tamo prve vinograde, izradio kartu tog područja koju je objavila Diderotova Velika francuska enciklopedija koja će unaprijediti svijet u 18. stoljeću. Szentmartony je izvršio mjerenja na kojima su utemeljene razne karte Amazone i dao iscrpan popis plemena na Gornjem Rio Negru… Doprinose u geografiji i etnografiji poslije su dali Dragutin Lerman i braća Seljan. Nabrajanje bi nas predaleko odvelo, posebno kad bismo ušli u detalje o flori i fauni… Svatko od njih je na svoj način proširio vidike i doprinio poznavanju svijeta. Takva su blaga naših putnika i istraživača, u hrvatskoj kulturi, ali i u svjetskoj baštini.

BOSNA: Tijekom istraživanja ove teme naišli ste na niz podataka koji nisu zabilježeni u ranijoj literaturi o putnicima koje obrađujete. Time je Od Pola do Malnara i znanstveni rad, iako iza vas ne stoji neka institucija?

BUBALO: Knjiga nije pisana kao znanstveni rad nego kao djelo koje popularizira znanost i kulturu putovanja. Stoga sam se nastojao dobro upoznati s izvorima i dostupnom literaturom naših znanstvenih istraživača različitih specijalnosti na temelju čijih sam saznanja prvenstveno tematizirao živote, djela i putovanja naših putnika, povezujući sve na jednom mjestu. Ali neke činjenice na koje sam naišao istražujući razne arhive nove su i nezabilježene. „Izvještaj s Rio Negra“ Ignacija Szentmartonya kojeg je pronašao i preveo jedan američki antropolog još prije 40-ak godina nigdje prije moje knjige nije spomenut, a kamoli objavljen. Globtroterstvo kao fenomen ostalo je također neistraženo, iako su Mate Svjetski i Mikulec vjerojatno najveći i najspecifičniji globtroteri svih vremena, pa već i u tom pogledu knjiga donosi novitete.

BOSNA: Josip Mikulec postao je novootkrivena atrakcija na hrvatskoj kulturnoj sceni. Koliko će Mikulčev lik zaživjeti u široj javnosti s obzirom na svoj podvig?

BUBALO: Lik Josipa Mikulca definitivno zaslužuje zaživjeti u hrvatskoj kolektivnoj memoriji. Nedavno mu je i podignut spomenik u Oroslavju, ali nadam se da je to tek početak priče u nas… Mikulec predstavlja svjetsku činjenicu, jer je u okvirima globtroterstva ostvario takoreći nedostižan podvig. Naime, on je, kako u knjizi obrazlažem, vjerojatno treći globtroter u svijetu kojem je uspjelo pješice zaokružiti svijet, iza Rusa Rengartena i Amerikanca Schillinga. S tim da je kod Mikulca put oko svijeta pješice bolje dokumentiran, jer je svuda gdje je prošao skupio pokoji žig i potpis neke slavne osobe ili dostojanstvenika. Mikulec nije nepoznato ime u povijesti svjetskog globtroterstva, spominje se u nekim knjigama i leksikonima, ali mu unutar nje ne pripada zasluženo mjesto, s obzirom na to da se do prije dvije godine nije znalo za postojanje njegovih knjiga autograma, jedne još uvijek u privatnim rukama u Americi, a druge u Hrvatskom povijesnom muzeju. Uz tiskane medije koji su ga posvuda pratili, te knjige predstavljaju najbolji dokaz da je doista prehodao svijet.