Metodologijom, preciznošću i neumornim radom, Sinner je postao prvi Italijan koji je osvojio Wimbledon. Pritom je prekinuo seriju od pet poraza zaredom od Alcaraza – uključujući onu bolnu u Parizu. Rivalstvo između njih dvoje raste, postaje sve sličnije nekadašnjim duelima između Borga i McEnroea. Biće to dug rat

U malom tirolskom mjestu San Candido, tik uz granicu s Austrijom, počinje priča koja će dvije decenije kasnije promijeniti istoriju italijanskog sporta. Tamo su se susreli Hanspeter i Singladine, oboje Italijani njemačkog porijekla, kuhar i konobarica zaposleni u obližnjem skijalištu. Nakon što su usvojili dječaka Marka, rođenog u Rusiji – danas instruktora gašenja požara – sudbina im je ipak podarila sina. Rođen 16. augusta 2001. godine, Jannik Sinner je danas šampion Wimbledona, a ujedno i novo lice teniske ere koja više ne pripada Federeru, Nadalu ni Đokoviću.

Sinnerov tenis je savršeno programiran, analitički promišljen, gotovo bezgrešan. Na terenu je oličenje stabilnosti, bez emocionalnih oscilacija, bez paničnih reakcija. Nema stresa ni kad je suočen sa protivnikom koji ga je pobijedio posljednjih pet puta – kao što je bio slučaj s Carlosom Alcarazom u ovogodišnjem finalu Wimbledona.

Sinner je gubio prvi set, i to nakon što je imao brejk prednosti, ali se nije uzdrmao. Umjesto toga, kako je meč odmicao, njegova igra je rasla, dok se Alcaraz, emocionalno preopterećen, raspadao pred granitnim zidom s druge strane mreže. “S osnovne linije, on je mnogo bolji od mene”, rekao je Španac frustrirano svojoj loži, već znajući da gubi kontrolu nad mečom.

Alcaraz je sve rekao svojim govorom tijela: hodanje između poena, ozbiljan izraz lica, izgubljenost. Sinner, s druge strane, nije pokazivao ni trun radosti. Kao da je samo ispunjavao programsku funkciju – prikupljanje poena. Njegova robusnost na travi je bila zastrašujuća. “Ako pogriješiš na skijama – gotov si. U tenisu možeš griješiti dva sata i opet pobijediti”, govorio je nekada Sinner prisjećajući se svojih ranih godina kada je skijanje bilo jednako važan dio njegovog života kao i tenis.

Još kao dijete igrao je i fudbal, ali kada je stigao u ljetni kamp Italijanske teniske federacije, zamalo su ga otpustili. “Zamolio je roditelje da dođu po njega odmah”, prisjeća se Angelo Binaghi, predsjednik Federacije. Razlog? Jezičke barijere i teškoće u socijalizaciji.

Srećom, ostao je. Sa 14 godina, Sinner je prešao u čuveni Piatti tenis centar na italijanskoj rivijeri. Deset godina kasnije, njegov put je jasan – on je igrač bez oscilacija, igrač čija je mentalna čvrstina postala legendarna. Nakon što je ove godine izgubio finale Roland Garrosa od Alcaraza – u kojem je imao tri meč lopte – nije pao. Umjesto toga, vratio se s još većom preciznošću, još čvršćom koncentracijom. U finalu Wimbledona, kada je Alcaraz pokušao probuditi publiku i emocije, Sinner je samo pojačao svoju robotsku efikasnost. Spasio je dvije brejk lopte u četvrtom setu – posljednju šansu za povratak Španca – i ovog puta realizovao sve svoje tri meč lopte.

Titulu je proslavio skromno, blagim osmijehom, bez teatralnosti. Nije pao na travu, nije izlivao emocije. Možda je već tada razmišljao o stvarima koje još može popraviti. Njegov mentalni sklop – miran, kontrolisan, gotovo germanski – njegova je najveća snaga.

Za opis njegovog stila nameće se jedan pridjev: “robotski”. Sinner ruši kliše o italijanskom teniseru – nema tu ni trunke Fogninijevog ludila, ni Berrettinijeve teatralnosti. U njegovoj igri nema improvizacije – samo struktura, disciplina i nepopustljiva dosljednost.

Metodologijom, preciznošću i neumornim radom, Sinner je postao prvi Italijan koji je osvojio Wimbledon. Pritom je prekinuo seriju od pet poraza zaredom od Alcaraza – uključujući onu bolnu u Parizu. Rivalstvo između njih dvoje raste, postaje sve sličnije nekadašnjim duelima između Borga i McEnroea. Biće to dug rat.

Trinaest puta su se već susreli. Italijan sada ima pet pobjeda, ali do nedjelje je bilježio niz od pet uzastopnih poraza. Posljednji trijumf nad Alcarazom datira još iz Pekinga 2023. godine.

Nakon poraza u Parizu, Sinner je pokazao što ga čini posebnim: otpornost i sposobnost da se regenerira. Vratio se iz minusa, spasio servis u petom setu i borio se do posljednje lopte. Sada, s četvrtim Grand Slamom u rukama – dva Australian Opena, jedan US Open i sada Wimbledon – više nema sumnje: Jannik Sinner je lider nove teniske ere.

I sve to bez buke, bez drame, bez euforije. Samo preciznost, rad, tišina – i pobjeda.