Šta može biti radosno u zemlji koja je 20 mjeseci ranjavana u Gazi, i ko zna koliko vremena provela u skloništima? Šta može biti dobro, čak i ako se Iran sada odrekne svojih nuklearnih ambicija? Društvo i ekonomija su u ruševinama, hiljade ratnih zločinaca iz Gaze hodaju među nama, zemlja koja nije ujedinjena već zastrašujuće uniformisana, i lider koji daje intervjue svojim sljedbenicima u grotesknom obliku „novinarstva“. Najvažnije je da smo likvidirali dvojicu iranskih načelnika generalštaba – u jednoj sedmici

Sudbina rata sada zavisi od hirova jednog hirovitog i brbljivog američkog predsjednika. Ako bombarduje Iran – možda dođe do pobjede. Ako ne bombarduje – Izrael je započeo još jedan uzaludan rat, bespotrebniji i opasniji od svih prethodnih. Učešće Sjedinjenih Američkih Država trebalo je biti osigurano unaprijed. To je moralo biti preduslov za ulazak u rat. U međuvremenu, Donald Trump igra svoje dječačke igre ponižavanja Irana i zahtijeva njegovu potpunu kapitulaciju, uništavajući svojim riječima i posljednju šansu za sporazum – jedinu šansu za sretan kraj.

Ako teški bombarderi ostanu u hangarima – što je u srijedu ostalo otvoreno pitanje – rat iscrpljivanja će se nastaviti, a njegov ishod i trajanje je nemoguće predvidjeti. Izrael to neće moći dugo izdržati – društveno, ekonomski, pa možda ni vojno. Ako bombarderi poletje, s druge strane, to bi moglo okončati rat – ili otvoriti put ka mnogo većem.

U ratnoj magli, Izrael se ujedinjuje iza rata i svog vođe, slavi, hvali se i divi – bez javne rasprave. Površne rasprave među TV analitičarima svedene su na pitanje zasluga. Zasluge za šta? Za „inspirativne nastupe“ pilota koji kruže iznad Teherana kao i iznad Gaze ili baze Hatzerim? Amit Segal tvrdi da zasluga pripada premijeru; Nir Dvori – vojsci i obavještajnim službama: duboka filozofska debata između dva intelektualna giganta, i to mnogo prije nego što se izlegnu pilići.

U Gazi, masakr se ne zaustavlja – naprotiv, približava se genocidnim razmjerama. Red za hranu postao je red smrti. „Ko je sljedeći u redu i ko je u redu iza njega. / Dobro veče, očaju, i laku noć, nado,“ pjevao je Yehuda Poliker sa Yaakovom Giladom. Brojač žrtava broji krv Palestinaca kao što brojilo na benzinskoj pumpi broji litre goriva.

Do sada je ubijeno 400 ljudi dok su čekali vreću brašna i bocu ulja. Koji su zločin počinili? Ko uopće ima mentalnog prostora za ta pitanja, između trčanja u skloništa – naša nova svakodnevnica. Uništenje na ulicama postalo je normalno stanje. Postoje ulice u Izraelu koje danas liče na Harkov nakon posljednjeg ruskog napada – i to nam je u redu. Bolesni lav, ne propinjući lav.

Kao da je sve palo s neba – prirodna katastrofa, božanska kazna. Sva postignuća su naša, a cijena – viša sila. Kao da ne postoji nijedna druga opcija osim ove lude stvarnosti koju smo sami sebi izabrali.

Prije otprilike sedmicu dana, Izrael je odlučio započeti rat s Iranom – nakon 20 mjeseci brutalnog napada na Gazu, koji još uvijek nije donio nikakve trajne rezultate. Trošak rata u Pojasu Gaze nadživjet će svaku potencijalnu korist. Pitajte svijet šta misli o Izraelu, razgovarajte s Izraelcima o svijetu – neizlječiva moralna korupcija. I dok Gaza krvari, a Izrael moralno propada, idemo ponovo u rat – s vojnicima i taocima koji su još uvijek zarobljeni u Gazi.

A Izrael se raduje: uplašen, iscrpljen, ali ipak se raduje. „Teheran gori,“ vrištala je naslovnica Yedioth Ahronotha ove sedmice – dok su svega nekoliko stotina metara zapadno od moje kuće gorjele zgrade. Bolesni lav.

Kuda idemo? Tačnije – kuda nas vode? Kao jagnje na klanje, ili stado u lažnu pobjedu.

Iran se neće predati – sigurno ne nakon američko-izraelske kampanje arogancije. Najbolji mogući ishod bit će novi nuklearni sporazum – ali čak ni to neće biti sretan kraj.

Šta može biti radosno u zemlji koja je 20 mjeseci ranjavana u Gazi, i ko zna koliko vremena provela u skloništima? Šta može biti dobro, čak i ako se Iran sada odrekne svojih nuklearnih ambicija? Društvo i ekonomija su u ruševinama, hiljade ratnih zločinaca iz Gaze hodaju među nama, zemlja koja nije ujedinjena već zastrašujuće uniformisana, i lider koji daje intervjue svojim sljedbenicima u grotesknom obliku „novinarstva“. Najvažnije je da smo likvidirali dvojicu iranskih načelnika generalštaba – u jednoj sedmici.

Bolesni lav.