Rođen kao Leopold Weiss 1900. godine u tadašnjoj Galiciji, dijelu Austro-Ugarske Monarhije, Muhamed Asad je tokom svog života prošao nevjerovatan duhovni put – od odgoja u pobožnoj jevrejskoj porodici do jednog od najvažnijih muslimanskih mislilaca i diplomata 20. stoljeća
Njegov život počinje u porodici snažno ukorijenjenoj u religiju i nauku. Njegov djed bio je cijenjeni rabin i šahovski majstor, stručnjak za matematiku, fiziku i astronomiju. Upravo je on nadgledao Leopoldovo rano obrazovanje, učeći ga hebrejskom i aramejskom jeziku. Mladi Leopold odrastao je s dubokim poznavanjem Tore, koju je mogao čitati i slušati u izvorniku.
Porodica je očekivala da postane rabin, ali Leopold se odupirao unaprijed zacrtanom putu. Bio je nemiran duh. U dobi od samo 14 godina, pokušao je pobjeći iz kuće i pridružiti se vojsci. No, njegova se sudbina mijenjala ubrzano – raspad Austro-Ugarske Monarhije, pokušaji studija u Beču, susret s filozofima poput Freuda i Wittgensteina, koje nikada nije smatrao dovoljno uvjerljivima, te selidba u Berlin.
U Berlinu je radio kao telefonist u informativnoj agenciji, ali je vrlo brzo napredovao do statusa novinara zahvaljujući intervjuu s gospođom Gorky, koja je tada u tajnosti skupljala pomoć za Rusiju. No, ključna prekretnica dogodila se kada je u 22. godini života dobio poziv da posjeti svog ujaka u Jerusalemu. Ta posjeta označava prvi konkretan korak u njegovoj konverziji.
Po dolasku u Jerusalem, Weiss je duboko osjetio koliko je islam prožeo svakodnevni život ljudi. Bio je fasciniran njihovom posvećenošću i duhovnošću. Istodobno, bio je otvoreni kritičar cionizma, koji je smatrao moralno problematičnim.
Po završetku boravka u Jerusalemu, Weiss se vratio u Berlin i oženio Elsu, ženu koja je takođe imala istančan osjećaj za duhovnost. Njihov zajednički život obilježit će ključan trenutak konverzije – vožnja u berlinskom metrou.
Dok su sjedili u vagonu i promatrali lica prolaznika, Weiss je primijetio kako svi oko njih djeluju kao da nose duboku, tajnu bol. “Kao da prolaze kroz pakao”, komentirala je Elsa. Te riječi odjeknule su u njegovom srcu. Po povratku kući, njegov pogled pao je na otvoreni Kur’an koji je proučavao iz znatiželje. Pogled mu je zapeo na prvim ajetima sure At-Takathur (1–8). Bio je šokiran koliko su te riječi savršeno oslikavale ono što je doživio u podzemnoj željeznici.
Nedugo potom, Leopold i Elsa primili su islam pred vođom male muslimanske zajednice u Berlinu. U čast poslaniku Muhamedu, uzeo je ime Muhamed, a prezime Asad, što na arapskom znači “lav”.
Ubrzo nakon konverzije, Muhamad Asad je s Elsom i njezinim šestogodišnjim sinom krenuo na hadž u Meku. Putovali su morem do Džede, a zatim kopnom do svetog grada. Nažalost, samo devet dana nakon dolaska, Elsa se razboljela i preminula. Taj tragičan gubitak bio je još jedan prijelomni trenutak Asadova života.
Nakon toga susreo se s kraljem Abdulazizom i nastanio u Medini, gdje je intenzivno proučavao povijest i tefsir (tumačenje Kur’ana).
Asad je 1932. godine napustio Arabiju. Njegova sljedeća destinacija bila je Indija, gdje je upoznao Muhammeda Iqbala, velikog pjesnika i mislioca, koji ga je pozvao da pomogne u izgradnji duhovnog temelja buduće države Pakistan. Iako je njihov intelektualni odnos bio plodan, Drugi svjetski rat prisilio ga je na selidbu.
Godine 1952. Asad je imenovan ambasadorom Pakistana pri Ujedinjenim narodima u New Yorku. No, ubrzo se povukao s te funkcije kako bi se posvetio pisanju svoje najpoznatije knjige – “Put u Meku” (The Road to Mecca), koja je objavljena 1954. godine.
Ova autobiografija, osim što je osobna ispovijest o duhovnom traženju, ujedno je i političko, povijesno i filozofsko promišljanje o islamu, Zapadu i suvremenom svijetu. Knjiga je postala klasik islamske literature 20. stoljeća.
Nakon završetka knjige, Muhamed Asad preselio se u Španiju gdje je živio sve do smrti 1992. godine. Pokopan je na mezarju u Granadi, simbolično zatvarajući krug života koji je počeo u srednjoj Evropi, a završio u srcu Andaluzije – regiji koja je stoljećima bila dom sjajnoj islamskoj civilizaciji.
