U govorima jugoistočne Bosne nije zabilježen pridjev ozojan, već samo prilog ozoja, mada ne mora značiti da se negdje neće pronaći u oblik pridjeva. Također, u lokalnom govoru ima uglavnom značenje suviše, isuviše, previše
U lokalnim govorima javljaju se brojne lekseme koje su poznate na užem prostoru upotrebe te su većini govornika nejasne ili nepoznate. Jedna od takvih jeste i prilog ozoja, koji je registriran na prostoru jugoistočnobosanskih govora. Moguće je da se ova leksema javlja i u drugim, okolnim krajevima, ali je haman pa izvjesno da se život ove lekseme polahko gasi, budući da je sve manje onih koji je aktivno upotrebljavaju. To se događa naročito zbog toga što se ova leksema smatra „manje vrijednom“ te u svijesti govornika može izazivati određene negativne konotacije vezano za njezinu tzv. ruralnost ili pak arhaičnost.
Kad je posrijedi porijeklo, rječnici je uglavnom ne registriraju, uključujući čak i etimološke rječnike, izuzev sporadičnih slučajeva. Tako se u Rječniku JAZU, tom iz 1926. godine, navodi prilog ozoja. Tamo se veli da je postanje tamno i nejasno, ali da je moguće da je nastalo „od tal. priloga assai, s kojim se dobro slaže u značenju (assai: dosta, vrlo, suviše)“.
U ovom Rječniku navode se značenja a) suviše, odviše te b) veoma, vrlo, jako. Također se daje podatak da je riječ zabilježena kod hrvatskih renesansnih pjesnika: Hektorovića, Marulića, Zoranića. O ovoj leksemi pisao je i Skok u svom Etimološkom rječniku, dajući uglavnom podatke koji se mogu naći i u JAZU-ovu Rječniku, kao i podatak da postoji i pridjev ozojan. Indikativno je da Skok ne navodi pretpostavku da je porijeklom iz italijanskog, iako ta mogućnost ima smisla.
Međutim, u govorima jugoistočne Bosne nije zabilježen pridjev ozojan, već samo prilog ozoja, mada ne mora značiti da se negdje neće pronaći u oblik pridjeva. Također, u lokalnom govoru ima uglavnom značenje suviše, isuviše, previše. Leksema ozoja zbog svoje sužene upotrebe, kao i svoje vremenske uvjetovanosti s obzirom da je već dobrahno zagazila na put prelaska u sloj pasivne leksike, predstavlja vrijedan izvor za proučavanje razvoja riječi i uspostave značenja, postajući tipičan primjer kultureme.
Ne bi bilo bi ozoja da se u lokalnom idiomu sačuvao i pridjev ozojan.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
