Orwell nije stao samo na ismijavanju jednog diktatora. Njegova genijalnost bila je u pokazivanju kako svaka utopija može korak po korak postati distopija. Ključ tog procesa leži u jeziku: prije nego što zavladaju ljudima, režimi osvajaju riječi, razgrađuju njihov smisao i redefiniraju ih tako da opravdaju represiju.
Sedamnaestog se augusta navršilo tačno osamdeset godina od prvog izdanja Životinjske farme Georgea Orwella (1903–1950) u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na ovaj datum, dok slavimo život i djelo jednog od najutjecajnijih autora 20. stoljeća, vrijedi se zapitati – postoji li knjiga objavljena ovih dana koja će, u godini 2105, biti obilježavana s istim poštovanjem i znatiželjom?
To pitanje neminovno vodi ka pokušaju zamišljanja budućnosti: šta će od našeg vremena preživjeti, šta će ljudima biti važno, kakav će život uopće biti moguć? A opet, ma koliko pokušavali, teško je sklopiti jasnu sliku onoga što dolazi. Prvo, zato što je budućnost prostor nepoznatog, a drugo jer ubrzani razvoj tehnologija stalno sužava horizont predviđanja.
Ako već ne možemo gledati naprijed, možemo se osvrnuti unazad i pitati: zašto se i dalje obilježava Orwell, a ne neka druga knjiga iz 1945, recimo Waughov Povratak u Brideshead ili Christieina Iskrica cijanida?
Odgovor se nameće: Orwellovo djelo čitamo i danas, s jednakim žarom kao i 1945, jer nam i dalje govori stvari koje su nam važne, korisne i zastrašujuće bliske. To može značiti ili da se naše društvo od tada nije bitno promijenilo, ili da Orwellovo pisanje nije čvrsto vezano za svoje vrijeme, već da govori o nečem univerzalnom.
Godina 1945. bila je prelomna: završio je Drugi svjetski rat, svijet se dijelio u blokove i kretao u obnovu, a čovječanstvo je, uz ogromne gubitke, tražilo nove mehanizme da spriječi ponavljanje traume u kojoj je život izgubilo između 40 i 50 miliona ljudi. Danas, iako su ratovi i krize i dalje tu, razmjeri su drugačiji, ali strahovi – ostaju.
Životinjska farma nastala je iz Orwellovog iskustva u Španiji, gdje je 1936. otišao da se bori protiv fašizma, a tamo svjedočio i zloslutnom utjecaju staljinizma u republikanskim redovima. To iskustvo opisao je u Hommage Kataloniji, a ono će ga oblikovati do kraja života.
Roman je počeo pisati u novembru 1943. – alegoriju u kojoj životinje svrgavaju gazdu i stvaraju sopstveno, naizgled pravedno društvo, koje se ubrzo izopačuje u tiraniju svinja. Kada je rukopis završio, izdavači su ga odbijali – tekst je bio previše kritičan prema Staljinu, tada glavnom savezniku Britanije protiv Hitlera. Tek 1945, dva dana nakon kapitulacije Japana, knjiga je objavljena, pretvorivši autora preko noći u slavnu figuru.
Orwell nije stao samo na ismijavanju jednog diktatora. Njegova genijalnost bila je u pokazivanju kako svaka utopija može korak po korak postati distopija. Ključ tog procesa leži u jeziku: prije nego što zavladaju ljudima, režimi osvajaju riječi, razgrađuju njihov smisao i redefiniraju ih tako da opravdaju represiju.
Na farmi to vidimo kroz Sedam zapovijedi animalizma, koje se neprimjetno mijenjaju – od zabrane alkohola do ublažene zabrane „prekomjernog“ alkohola. Isto se dešava i danas, u politici: gdje je nekad pisalo „primarne će uvijek odlučivati članstvo“, danas stoji „odluku će donijeti lider, jer je to najbolje za sve“.
U tome leži neprolazna snaga Životinjske farme. To je knjiga-upozorenje, smjernica totalitarizma koja vrijedi u svako doba. Zbog toga će se čitati i 2105. godine – jer znaci upozorenja su i dalje tu, širom svijeta.
No, Orwellova snaga nije samo u političkom uvidu. Od prvih eseja i reportaža on je pokazivao neobičnu ljudsku osjetljivost: opisivao bijedu beskućnika u Londonu, raskrinkavao manipulacije u pariškim novinama, ispovijedao vlastite dileme kao kolonijalni policajac u Burmi, svjestan da je dio ugnjetavačkog aparata.
Iznad svega, njegovo pisanje krasi zdrav razum i kristalna jasnoća. Orwell je, kako je to Hannah Arendt formulirala, branio „skromne istine činjenica“. Govorio ih je jednostavno, bez ideoloških ukrasa. U svojoj kući, pred ekranom, kada vidimo slike gladi u Gazi, kažemo sebi: ovo je genocid. To je ta „skromna istina“ koju Orwell neumorno branio, čak i kad ga je to koštalo prijatelja, čitalaca ili saveznika.
Orwell je, poput Šekspira, postao pisac koji nadilazi epohe jer piše o onome što je u čovjeku neuništivo. Strah, nada, pohlepa, sažaljenje, ljubav – iste emocije koje su pratili paleolitskog čovjeka pod gromom, prate i današnjeg stanovnika Gaze ili taoca u rukama Hamasa.
Njegovo djelo ostaje jer je ukorijenjeno u ljudsku prirodu, a ona se, bez obzira na carstva, ratove ili tehnološke revolucije – ne mijenja. Zato Životinjska farma i danas govori jednako jasno kao i 1945. Svako ko danas napiše knjigu i nada se da će trajati osamdeset godina, mora se, kao Orwell, usuditi secirati ono jedino što znamo da će preživjeti i u 2105: samu ljudsku prirodu.
IZVOR: EL Pais
