Slavna Baščanska ploča najvažniji je spomenik hrvatske rane pismenosti. “Pronađena” je 15. septembra 1851. u podu jedne crkvice kraj Baške na otoku Krku

Na današnji dan, 15. septembra 1851. godine, bogoslov Petar Dorčić u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške primijetio je neobičan kameni blok. Bio je ugrađen u pod, pohaban, ali sa slovima koja su odavala drevnu poruku. Njegovo otkriće pokrenulo je jedan od najvažnijih kulturno-historijskih narativa u hrvatskoj povijesti, priču o Bašćanskoj ploči, prvom dokumentu u kojem se hrvatsko ime javlja na narodnom jeziku i simbolu cjelokupne glagoljaške tradicije.

Danas, 174 godine nakon pronalaska, ploču se čuva u atriju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ona nije samo kamen, ona je monument i dokument, u isto vrijeme pravni akt, književni tekst, umjetnički uklesan artefakt i kulturni temelj iz kojeg se iščitava duh vremena.

Ploča datira iz oko 1100. godine, kada je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir darovao zemljište benediktinskom samostanu sv. Lucije. Tekst na ploči, uklesan u 13 redova i sačuvan u 402 slova, donosi pravni zapis o toj darovnici, svjedočen od župana i uglednika. U drugom dijelu stoji i zapis opata Dobrovita o gradnji crkve, „sa svojom braćom devetoricom, u dane kneza Kosmata“.

Sadržaj je višeslojan: invokacija Boga, darovnica kralja Zvonimira, kletva onome ko bi porekao dar, obaveza molitve za darovatelje, te zapis graditelja crkve. Time Bašćanska ploča spaja pravni, vjerski i književni sloj u jednom jedinstvenom dokumentu.

Jedna od posebnosti Ploče jeste pismo. Uklesana je prijelaznom glagoljicom, iz oble u uglatu, koju se često naziva „hrvatskom glagoljicom“. U natpisu se pojavljuju i elementi latiničnih i ćiriličnih slova, što je izazvalo dugotrajne rasprave o njenom nastanku. Neki istraživači tvrde da su na Ploči radila više od jednog klesara, drugi da se radi o odrazu političkih i kulturnih promjena na prijelazu 11. u 12. stoljeće.

Jezik ploče je hibridan, spaja crkvenoslavenski hrvatskog tipa i čakavski narodni idiom. To je trenutak u kojem se, kako kaže Eduard Hercigonja, „Hrvati izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti“.

Nakon što je stoljećima služila kao dio septuma, a kasnije i kao nadgrobna ploča, Bašćanska ploča je bila izložena propadanju. Godine 1934. prenesena je u Zagreb. Stjepan Ivšić, jedan od najvećih filologa, nazvao ju je „zlatnom pločom hrvatskoga jezika“ i „dragim kamenom“ koji Hrvati trebaju čuvati „dok bude koljena Hrvata“. Danas je u crkvici sv. Lucije izložena vjerna kopija, dok se original čuva u sigurnim uvjetima HAZU.

Od pronalaska do danas, ploča je predmet istraživanja najistaknutijih filologa: od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Franje Račkog i Vatroslava Jagića, do Branka Fučića i Stjepana Damjanovića. Fučićeva transliteracija i tumačenje natpisa smatraju se najpotpunijim. No, i dalje postoje nejasnoće, posebno oko oštećenog četvrtog retka, za koji se pretpostavlja da je namjerno izbrisan dlijetom.

Ploča je nadahnjivala i književnike i umjetnike: o njoj su pisali Nazor, Kranjčević i Pupačić, a skladatelji poput Šuleka i Fribeca stvarali su glazbena djela u njen čast. Ona je, dakle, živi simbol koji nadilazi povijest i prelazi u sferu mita.

Bašćanska ploča nije samo starina, ona je ogledalo hrvatskog identiteta, jezika i pismenosti. U njoj se po prvi put javlja sintagma „kralj hrvatskij“, što znači da se nacionalno ime „Hrvat“ po prvi put pojavljuje u kamenu i jeziku naroda. Ona je ujedno i simbol otpora i kontinuiteta, nastala u vremenu kada je Hrvatska gubila političku samostalnost, ali je kulturni i jezični identitet dobivao svoju neizbrisivu potvrdu.

Bašćanska ploča je odavno prerasla granice znanosti. Ona je „mitološki dokument“, predmet nacionalnog pijeteta, ali i živi izazov za povjesničare, filologe i paleografe. Njena ritmizirana rečenica uklesana u vapnenac povezuje vjeru, pravo, politiku i umjetnost u jedinstvenom trenutku hrvatske povijesti.

Ona je i danas, 174 godine nakon što ju je Petar Dorčić izvukao iz anonimnosti poda jedne skromne crkvice, „riječ što traje“,kako bi rekao Ivo Frangeš, riječ u kamenu koja je postala vječnost.