Tokom Drugog svjetskog rata, kada je cijela Evropa gorjela, Gibraltar je služio kao baza britanske Kraljevske momarice, centar za obavještajne operacije i zračna luka za savezničke snage koje su se pripremale za invaziju na sjevernu Afriku i poslije na Italiju. Za jednu malenu, izbjeglu vladu bez vojske, teritorija i utjecaja – Gibraltar je bio sve ono što je Jugoslaviji tada nedostajalo moć, važnost, pozicija.

Zvuči poput parodije iz crno-bijelog filma ili diplomatske šale s dna britanskih arhiva: Jugoslavija, tada već dobrano uzdrmana ratom i bez kontrole nad vlastitim teritorijem, navodno je sredinom 1940-ih godina pokrenula tiho, ali ozbiljno promišljanje – da uz potporu Londona preuzme Gibraltar, mitsku stijenu i jedan od najvažnijih strateških prolaza na svijetu. lako je cijeli plan ubrzo pao u zaborav, njegovo postojanje – koliko god izgledalo nevjerovatno – dokumentirano je u nizu britanskih dopisa i memoara iz ratnih godina. Gibraltar je tokom stoljeća bio više od vojne tačke bio je simbol kontinuiteta imperijalne moći. Ko ima Gibraltar, ima kontrolu nad ulazom i izlazom iz Mediterana.

Tokom Drugog svjetskog rata, kada je cijela Evropa gorjela, Gibraltar je služio kao baza britanske Kraljevske momarice, centar za obavještajne operacije i zračna luka za savezničke snage koje su se pripremale za invaziju na sjevernu Afriku i poslije na Italiju. Za jednu malenu, izbjeglu vladu bez vojske, teritorija i utjecaja – Gibraltar je bio sve ono što je Jugoslaviji tada nedostajalo moć, važnost, pozicija. U mašti nekih ljudi iz okruženja kralja Petra II možda i simbol povratka u geopolitičku igru iz koje su istisnuti.

Nakon aprila 1941. i invazije sila Osovine, kraljevska vlada napustila je zemlju i našla utočište u Londonu. Kralj Petar II tada tek sedamnaestogodišnjak, postaje simbolični čelnik poražene države, dok pravi fajt vode partizani na tlu okapirane Jugoslavije. No unatoč tome, britanska diplomatija i dalje formalno priznaje kraljevsku vladu – barem dok ne odluče drugačije. U tom vakuumu između realnosti i protokola nastaje prostor za najneobičnije prijedloge. Među njima – ideja da bi Jugoslavija, uz podršku Saveznika, mogla upravljati Gibraltarom u ime kolektivne sigurnosti Mediterana. Navodno je inicijativa potekla iz ureda jednog ministra bez portfelja, no nije isključeno da je podržana i od strane pojedinih britanskih krugova koji su razmišljali kako smanjiti vlastito vojno opterećenje u regiji.

Prema dokumentima britanskog Foreign Officra iz 1943. i 1944, jugoslavenski prijedlog sastojao se u tome da njihova vlada preuzme neku vrstu “mandata” ili “međunarodne administracije nad Gibraltarom, uz zadržavanje formalne britanske suverenosti. Za uzvrat, Jugoslavija bi osigurala vojno osoblje i političku lojalnost. S obzirom na to da nije imala ni vojsku ni teritorij, prijedlog je izgledao apsurdno. No u tadašnjoj klimi, kada se svaka politička inicijativa nastojala predstaviti kao doprinos pobjedi nad fašizmom, i ovakve su ideje ulazile u igru. Štaviše, Gibraltar je u jugoslavenskoj političkoj mašti možda imao i dublje značenje – kompenzaciju za gubitak teritorija, simbol nadnacionalne uloge koju su tadašnji kraljevski ljudi još uvijek sanjali za Jugoslaviju u poslijenitnoj Evropi.

U nekim verzijama tog plana, Gibraltar se spominje kao “međunarodni trust”, kojem bi Jugoslavija bila jedan od upravitelja – zajedno s Velikom Britanijom, Francuskom i možda SAD-om. Britanci su, čini se, plan dočekali s kombinacijom nelagode i tihe ironije. Iz jednog internog dopisa proizlazi da je prijedlog bio “Intrigantan primjer kreativnosti male države u velikom ratu”, ali se več u idućol rečenici napominje da “nije politički mudro odbiti ga otvoreno, ali ni gubiti vrijeme na njega”. To je značilo načilo da će prijedlog biti arhiviran, a ne razmatran. Umjesto stvarne podrške, jugoslavenska vlada dobila je još jednu poruku diplomatskog sažaljenj,a uljudno odgađanje bez odgovora.

U međuvremenu, karta moći se promijenila. Britanski premijer Winston Churchill već je 1943. ozbiljno okrenuo pogled prema partizanima, a kraljevska vlada sve je više postajala neugodan saveznik bez utjecaja. Kralj Petar II – mlad, izoliran, bez vojske i bez stvarne moći nije imao alate kojima bi ovu ili slične inicijative učinio vjerodostojnima. Gibraltar je tako postao simbol ne samo gubitka vojne važnosti, nego i političke nemoći. U vrijeme kada je svijet odlučivao ko sjeda za sto nove poslijeratne arhitekture, Jugoslavija u Londonu nije više imala karata.

A Gibraltar je ostao ono što je i bio: stijena čvrsta poput britanskog odbijanja. Ovaj prijedlog nikada nije ušao u službenu jugoslavensku historiografiju. Bio je previše nelagodan za monarhiste, a potpuno nevažan za komuniste.

U britanskoj povijesti ostao je zabilježen tek kao fusnota, kao kuriozitet u moru ozbiljnih ratnih dopisa. No upravo takve epizode otkrivaju koliko je povijest puna pokušaja, očajničkih gesta i političke akrobatike iz pozicija slabosti. U konačnici, ideja o jugoslavenskom Gibraltaru bila je više izraz potrebe za važnošću nego stvarnog strateškog interesa. Ali upravo u toj potrebi – u toj iluziji da se i bez moći može pregovarati o moći – leži njezina dokumentarna vrijednost.

Izvor: Večernji list