Povodom obilježavanja, Javni servis BHRT iznio je tvrdnje kako su zločin u Malinama počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), te da za taj zločin niko nije odgovarao – što nije u skladu s činjenicama utvrđenim u međunarodnim i domaćim sudskim procesima

Na 32. obljetnicu ratnog zločina u selu Maline (Bikoši) kod Travnika, 8. juna 1993. godine, ponovo su se otvorila pitanja odgovornosti i istine. Komemoracija u Malinama, započeta misom zadušnicom kod spomen-obilježja na Bikošama koju su predvodili fra Velimir Valjan i fra Dario Laštro, praćena je polaganjem vijenaca, svijećama i prisustvom najviših hrvatskih političkih i vojnih zvaničnika u BiH.

U znak poštovanja prema ubijenima, delegacije HDZ-a BiH, Hrvatskog narodnog sabora BiH, predstavnici Oružanih snaga BiH, dužnosnici Federacije BiH i lokalnih vlasti, odali su počast žrtvama. Slično se nastavilo i u Brajkovićima i na groblju Prahulje. No, nakon obreda sjećanja, narativ o počiniteljima zločina ostaje predmet javne i političke kontroverze.

– Napad Armije BiH na hrvatska područja općine Travnik, koji je započeo u lipnju 1993. godine, zahvatio je svih sedam travničkih župa. Posebno su teško stradale župe Guča Gora i Brajkovići. U svega nekoliko dana ubijeno je 137 hrvatskih civila i branitelja, dok je 37 zarobljenih osoba iz Bikoša i Maljina strijeljano. Ukupno je tijekom rata iz općine Travnik protjerano više od 19.000 Hrvata, dok je 124 civila i 427 pripadnika HVO-a izgubilo život. Većina katoličkih sakralnih objekata bila je oštećena ili srušena, a brojni hrvatski domovi opljačkani i spaljeni – saopćeno je nakon skupa.

Povodom obilježavanja, Javni servis BHRT iznio je tvrdnje kako su zločin u Malinama počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), te da za taj zločin niko nije odgovarao – što nije u skladu s činjenicama utvrđenim u međunarodnim i domaćim sudskim procesima.

Zločin i sudska istina

Zločin u Malinama, u kojem je 8. juna 1993. ubijeno više od 20 zarobljenih Hrvata (nije tačan broj od 37 strijeljanih), pripisivan je ARBiH, a konkretno 7. muslimanskoj viteškoj oslobodilačkoj brigadi (7. MVObr). Ipak, već je tokom rata, kao i kasnije u procesima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), jasno razgraničeno da odgovornost za ovaj zločin ne snosi ARBiH, već strani borci – tzv. „mudžahedini“.

U optužnicama protiv zapovjednika Glavnog štaba ARBiH Rasima Delića, zapovjednika 3. korpusa Envera Hadžihasanovića te zapovjednika 7. MVObr Amira Kubure, upravo se zločin u Malinama navodio kao jedno od ključnih pitanja zapovjedne odgovornosti. Međutim, nakon iscrpnog procesa pred ICTY-jem, trojica spomenutih su oslobođena odgovornosti za ovaj događaj.

Presude su jasno utvrdile da „mudžahedini“, iako su djelovali unutar teritorija koji je bio nominalno pod kontrolom ARBiH, nisu bili podređeni zapovjednoj strukturi Armije BiH. Djelovali su samostalno, uz ignoriranje naredbi 3. korpusa, često uz podršku lokalnih pojedinaca, ali bez institucionalne integracije unutar ARBiH.

Takođe je dokazano da su dokumenti i izvještaji iz tog vremena – kako međunarodnih organizacija, tako i tijela HZ HB – često miješali 7. MVObr i strane islamističke borce, stvarajući narativ koji nije odgovarao stvarnom zapovjednom lancu.

Ratne zločine u Miletićima 24. aprila i Malinama 8. juna nisu počinili pripadnici ARBiH. Naglašavam da je to utvrdio Haški tribunal nakon obimne i vrlo sistematične istrage”, tvrdi historičar Amir Kliko, autor knjige “Rat u Stednjoj Bosni”.

Kako je reagovala ARBiH na ratne zločine stranih “mudžahedina” u Miletićima i Malinama Kliko je pisao u svojoj knjizi. Spominje i nekoliko primjera vezanih za Maline (Bikoše) 8. juna.

“Tadeuš Mazovjecki uputio je 15. oktobra pismo Aliji Izetbegoviću u kojem je tražio istragu o zločinima pripadnika ARBiH nad hrvatskim civilima i zarobljenim borcima HVO-a u Grabovici i Uzdolu. Skrenuo mu je pažnju i na zločin u Malinama. Imao je saznanja da su u njemu sudjelovali strani “mudžahedini”. Tražio je informaciju šta je učinjeno da oni budu stavljeni pod kontrolu bosanskohercegovačke Vlade, što znači da nisu bili.

Dva dana poslije, Delić je naredio Hadžihasanoviću da prikupi podatke. Prema izvještaju 306. bbr ARBiH, borbena dejstva u Malinama i okolini izvođena su krajem maja i početkom juna. Nije joj bilo poznato koliko je Hrvata u tom momentu živjelo u rejonu sela, ali je tvrdila da ih niko od pripadnika ARBiH i lokalnih Bošnjaka nije tjerao da se isele. Pripadnici HVO-a, nakon poraza, počeli su povlačenje i evakuaciju hrvatskih civila primjenjući čak i silu prema njima.

Inače, do opšteg napada HVO-a na ARBiH na travničkoj opštini početkom juna, njegova jedinica u Malinama je snajperima ubila deset Bošnjaka stanovnika sela (tri borca i sedam civila). Ta jedinica je poražena do 8. juna, a nakon nekoliko dana borbi. U borbenim dejstvima nije bilo masakra hrvatskog stanovništva niti strijeljanja zarobljenih boraca HVO-a. Nakon borbi pristupilo se uobičajenoj asanaciji terena. Na jedno mjesto skupljeni su svi poginuli tokom borbi (od metka i gelera granata). Bilo je 25 osoba, civila i vojnika HVO-a. Nisu identifikovani jer nisu imali dokumenata uz sebe. Sahranjeni su u dvije grobnice između Bikoša i Malina, na Pješčari, o čemu je ARBiH odmah obavijestila HVO. Na lice mjesta došli su predstavnici UNPROFOR-a, PMEZ-a, MK CK i fra Stipan Radić iz Zenice koji je rekao da leševi ostanu zakopani na istom mjestu.

Borci 306. bbr su vrlo časno postupali prema zarobljenim pripadnicima HVO i hrvatskim civilima iz Malina. Vojni policajac 306. bbr, Adnan Gunić, svjedočio je za Haški tribunal 27. decembra 2004. o zločinu u Malinama:

“…U selo Maline ušli smo oko 10 ili 11 sati ujutro. Okolo su se vodile borbe. I u samom selu su se mogli čuti sporadični pucnjevi. Na sredini sela bila je veća grupa mještana. Među njima bilo je i muškaraca u dobi vojnih obveznika. Neki su bili u uniformama, ali su svi već bili predali oružje. Ipak, većina grupe su bili civili, žene, djeca i stariji ljudi bez uniformi. Komandir je jednoj grupi od nas 3-4 policajca rekao da obiđemo selo i vidimo da li ima zaostale vojske ili odbačenog oružja. On je ostao s mještanima i s njima dogovarao. Mi smo izvršili pregled sela i vratili se u centar. Broj stanovnika koji su se nalazili u centru sela se povećao. Znam da je komandir našao neko vozilo i neke starije ljude poslao u Mehurić.

Razgovor o tome da li će mještani ostati u selu ili će ići u našoj pratnji do Mehurića se nastavljao. Ljudi su izražavali bojazan da bi u selo mogli doći mudžahedini. Konačno, negdje oko 14 sati komandir je odlučio da jedna grupa od 4 policajca ostane u selu, a da mi ostali, mislim da nas je bilo 5, krenemo u pratnji ovih stanovnika prema Mehuriću dok se borbena situacija ne stabilizuje. U koloni je bilo nešto više od 200 ljudi, žena i djece. Ne mogu tačno reći koliko je bilo vojno sposobnih muškaraca. Neki od pripadnika HVO koji su išli s nama nosili su između sebe sanduke s minama koje smo pronašli prilikom pretresa sela. Kolona nije išla u nekom posebnom redu. Negdje je išlo dvoje-troje u redu, a na nekim dijelovima kolone bilo je i po 4-5 ljudi.

Razgovarali smo sa ljudima u koloni… Dok smo se približavali Poljanicama primijetio sam da se kolona zaustavila. Obratio sam pažnju na početak kolone i vidio jednog Arapa i jednog čovjeka s maskom na licu koji su uperili puške u mog brata… Odjednom je sa strane iz šumarka izašlo 10-tak naoružanih ljudi, neki su bili Arapi, a neki su imali maske pa ne mogu reći da li se radilo o Arapima ili našim ljudima. Svi su repetirali puške i uperili u kolonu, a jedan je meni stavio pištolj na glavu. Ušli su u kolonu i sa sobom izveli oko 20 ili nešto više mlađih ljudi i odveli ih. Mi smo tada skoro trčeći s kolonom došli do Mehurića. Ove ljude smo odveli i smjestili u fiskulturnu salu. Bili smo jako uplašeni…

Vidio sam da su usta kod mog brata bila raskrvavljena od puške koja mu je bila stavljena u usta… Mi smo još neko vrijeme pokušavali da nešto saznamo. Ukupne informacije koje smo imali su jasno govorile da među tim ljudima nije bio niko iz naše brigade, već da su to bili mudžahedini iz kampa i neki Bošnjaci koji su takođe bili s njima u kampu… Mi nismo saznali šta se stvarno desilo s tim ljudima. Tek nešto kasnije meni je brat rekao da je jedan od pripadnika HVO-a, koji je pobjegao sa strijeljanja, njemu ispričao da su mudžahedini pobili ljude koje su nam oteli i da je njih dvoje-troje uspjelo pobjeći…”

To je potvrdio i pripadnik 306. bbr Hasan Zukanović za Haški tribunal:

“…Gunić Mirsad me obavijestio da su mu mudžahedini prilikom provođenja stanovnika sela Maline i pripadnika HVO-a, koji su se predali, uz upotrebu oružja oteli oko dvadesetak privođenih lica. Tada sam saznao da se u sali nalazi i preko 200 mještana o kojima se već brinula civilna zaštita i civilna policija… Već je bilo sumnje da su oteti ljudi ubijeni… Gunić me obavijestio i da je jedno lice preživjelo strijeljanje tako da nas je to učvrstilo u uvjerenju da su odvedena lica ubijena. Obzirom da vojni policajci nisu znali nijedno od lica koja su ih napala pokušali smo da pravimo zasjede nedaleko od kampa i u selu kako bismo po izgledu pokušali da prepoznamo nekog od tih lica. Međutim ti pokušaji nisu dali rezultate, tako da smo od dalje istrage odustali jer je već bilo jasno da u tome nije učestvovao niko iz 306. bbr, nego mudžahedini i lica koja su uz njih vezana a čije identitete zbog maskiranja nismo mogli saznati. U kamp u Poljanicama niko nije mogao ući…”

Na dobijene informacije o ratnom zločinu u Malinama oštro je protestvovao komandant 17. Viteške Krajiške brdske brigade (17. Vkbbr) Fikret Ćuskić prema komandantu 3. korpusa Enveru Hadžihasanoviću. Ćuskić je prvu informaciju saznao od svog borca Huse Džehverovića koji se u vrijeme napada HVO-a na ARBiH na travničkoj opštini početkom juna nalazio na odmoru u Zenici. Svojevoljno je prekinuo odmor i krenuo prema Travniku da se javi u svoju jedinicu. Uspio je doći do Malina. Dalje nije mogao zbog blokade puta u Gučoj Gori. Pridružio se braniocima sela. Kada je deblokiran put, nastavio je prema Travniku. Odmah po dolasku u kasarnu, izvijestio je Ćuskića da su strani “mudžahedini”, pod prijetnjom oružja, od vojne policije 306. bbr oteli veću grupu zarobljenih pripadnika HVO-a.

Revoltiran njihovim postupkom, Ćuskić je 17. juna uputio dopis komandi 3. korpusa u kojem je izjavio da je to nedopustivo, da ta jedinica ne može nositi istu uniformu kao ARBiH, da je to zločin i da se ARBiH mora razlikovati od četnika i ustaša. Tražio je od komande korpusa da mu dopusti da se 17. Vkbbr obračuna sa stranim “mudžahedinima” ako drugi komandanti i jedinice to ne mogu ili ne smiju učiniti. Hadžihasanović mu je odgovorio da se potpuno slaže s njegovim stavovima i da ih komanda korpusa podržava. Obavijestio ga je da je istražni postupak već u toku i obećao da će zahtijevati da nadležni organi budu rigorozni – možemo pobijediti samo dostojanstvenim ponašanjem i postupcima.

“Prema jednom izvještaju HVO-a, 10. juna u Malinama su strijeljana 32 Hrvata. U izvještaju od 8. avgusta 1993. spominje se da su ubijene 42 osobe. Početkom jula 1996. izvršena je ekshumacija tri grobnice u Malinama (Bikošima) u kojima su pronađeni ostaci tijela devet osoba. Prema informacijama SIS-a HR HB iz jula 1996., ukupno je smrtno stradalo 36 osoba starosti od 17 do 84 godine. Ono što je sigurno jeste da je od tog broja 20 ili nešto više mlađih ljudi izvedeno iz kolone i ubijeno nakon predaje, odnosno prestanka borbenih dejstava”, piše Kliko, zaključujući: “To je klasičan ratni zločin koji se mora ozbiljno istražiti i sudski procesuirati protiv njegovih stvarnih izvršilaca i njihovih saučesnika. Medijske dezinformacije ne idu tome u prilog.”

Rat, odgovornost i propaganda

Tokom rata u srednjoj Bosni, došlo je do brojnih zločina s obje strane, uključujući one koje su, bez sumnje, počinili pripadnici ARBiH – primjerice u Grabovici, Trusini, Počulici i Fojnici. Međutim, u slučajevima Maline i Miletići, Haški tribunal je – nakon temeljite istrage – utvrdio kako ARBiH nije odgovorna. Propagandna strategija koja ustrajno ignorira ove sudski potvrđene činjenice, svjesno nastoji izjednačiti odgovornost ARBiH sa stranim borcima koji nisu djelovali u njenom formalnom okviru. Na Delića se optužnica odnosila kao na komandanta ARBiH, za Hadžihasanovića kao komandanta 3. korpusa u čijoj zoni odgovornosti je počinjen, a za Kuburu kao komandanta spomenute brigade.

Zbog toga nije tačna tvrdnja da za zločin u Malinama „nitko nije odgovarao“. Trojica zapovjednika ARBiH jesu odgovarala pred ICTY-jem i u tom postupku su oslobođeni po tačkama koje se odnose na Maline i Miletiće – upravo zato što sud nije pronašao dovoljno dokaza o zapovjednoj ili neposrednoj odgovornosti ARBiH za djelovanje „mudžahedina“.

Nije jasno zašto do danas niko nije odgovarao pred domaćim sudovima. Vjerojatno su razlozi brojni – od nemogućnosti identifikacije počinitelja do činjenice da su mnogi napustili Bosnu i Hercegovinu. Međutim, poznato je da su i tadašnje bošnjačke sigurnosne službe – civilne i vojne – pratile strane borce. Te bi arhive, ukoliko su sačuvane, mogle poslužiti za utvrđivanje identiteta i domaćih pomagača.

Pitanje pomirenja i istine

Kao društvo, imamo moralnu i pravnu obvezu govoriti o svim ratnim zločinima, bez obzira ko ih je počinio i nad kim su počinjeni. Ni jedna žrtva ne smije biti zaboravljena, a počinitelji ne smiju biti zaboravljeni niti oslobođeni odgovornosti. Međutim, za to nam je potrebna pravna istina, a ne propaganda.

BHRT, kao javni servis svih građana Bosne i Hercegovine, ima posebnu odgovornost za istinito i uravnoteženo informiranje javnosti. Širenje neutemeljenih tvrdnji koje su u suprotnosti s utvrđenim činjenicama međunarodnih sudova, samo dodatno otežava procese suočavanja s prošlošću i međunacionalnog pomirenja.

Ratni zločin u Malinama bio je brutalan i neosporan čin nasilja nad zarobljenim Hrvatima. No, istina o njegovim počiniteljima ne leži u redovima ARBiH. To je utvrdio sud, to pokazuju dokumenti, a to bi, iz poštovanja prema žrtvama i budućnosti, svi akteri javnog prostora trebali priznati.

IZVORI:

Izvještaj agencije FENA objavljen na portalu Bljesak o obilježavanju godišnjice zločina

Autorski tekst Amira Klike o zločinu u Maljinama napisan za NAP Patria.

Facebook stranica Lidije Bradara, predsjednice Federacije Bosne i Hercegovine