Sara Netanyahu, supruga premijera s najdužim stažom u Izraelu, odavno je prestala biti samo pratilja, ona je ideološki komesar i, prema tvrdnjama mnogih, stvarni donositelj odluka; njen uticaj, protkan decenijama skandala, sudskih procesa i optužbi za mobing, danas doseže svoj vrhunac, pretvarajući državnu politiku prema Gazi i Palestini u taoce porodične strategije preživljavanja. Ko je zapravo žena koja iz sjenke povlači konce izraelske politike

Ovih je dana Washington poslužio Sari Netanyahu kao pozornica za nadrealan čin političkog narcizma. Na samitu koji je organizovala Melania Trump, dok su oči svijeta bile uprte u humanitarnu katastrofu na Bliskom istoku, izraelska ‘prva dama’ je govornicu State Departmenta iskoristila za privatnu viktimizaciju.

Umjesto empatije za hiljade stradale djece, Sara je pred svjetskim liderima portretirala sopstvene sinove, Yaira i Avnera, kao ‘najveće žrtve’ digitalnog doba i političkog progona. Ovakvo licemjerje, dok iranska djeca ginu pod izraelskim bombama a djecu Gaze još uvijek traže pod ruševinama, nije bilo samo diplomatski promašaj. Bio je to dokaz potpune emocionalne otuđenosti žene koja međunarodnu scenu ne vidi kao prostor za mir, već kao privatni servis za poliranje porodičnog imidža i učvršćivanje veza s Trumpovim najužim krugom, zaobilazeći sve zvanične kanale izraelske diplomatije.

U izraelskoj političkoj mitologiji, Benjamin Netanyahu je “Kralj Bibi”, ali u hodnicima službene premijerske rezidencije u ulici Azza, prijestolje se dijeli. Sara Netanyahu, klinička psihologinja po struci i “prva dama” po ambiciji, decenijama predstavlja najkontroverzniju figuru izraelske javnosti. Dok se svijet bavi geopolitičkim pomjeranjima na Bliskom istoku, unutar Izraela se sve češće postavlja pitanje: gdje prestaje ovlaštenje izabranog premijera, a počinje neformalna, ali čelična volja njegove supruge?

Njen uticaj nije samo stvar bračne bliskosti; to je sistemski fenomen koji izraelski istraživački novinari opisuju kao “porodični veto” na ključne državne odluke. Od imenovanja šefova Mossada do formuliranja strategije prema Gazi, Sarin otisak je vidljiv u svakom potezu koji odiše paranojom, izolacionizmom i beskompromisnim desničarenjem.

Stavovi Sare Netanyahu prema palestinskom pitanju nisu plod duboke političke filozofije, već onoga što njeni kritičari nazivaju “civilizacijskim prezirom”. U njenom svijetu, Gaza nije humanitarna katastrofa niti politički čvor, već isključivo leglo egzistencijalne prijetnje koja zahtijeva apsolutno pokoravanje.

Kada je riječ o palestinskoj državi, Sara Netanyahu je jedna od najglasnijih zagovornica unutar premijerovog uskog kruga koja se protivi bilo kakvom obliku suvereniteta za Palestince. Za nju je palestinska država eufemizam za “terorističku bazu pred vratima Jerusalima”. Izvještaji iz 2025. i 2026. godine sugeriraju da je upravo ona bila ta koja je u ključnim trenucima mirovnih signala iz Washingtona vršila pritisak na supruga da “ne poklekne”, koristeći narativ da bi bilo kakvo povlačenje bilo izdaja jevrejske historije.

Njen odnos prema islamu je duboko instrumentaliziran. Dok u diplomatskoj prepisci sa arapskim monarhijama koristi jezik uvažavanja, kod kuće islam portretira kao monolitnu prijetnju zapadnim vrijednostima. Taj stav se najbolje ogleda u njenom navodnom insistiranju na restrikcijama na Brdu hrama (Al-Aqsa), gdje je vjerska osjećanja muslimana tretirala isključivo kao sigurnosni rizik, ignorirajući upozorenja obavještajnih službi da takva isključivost vodi u direktnu eskalaciju.

Ova duboka dvoličnost u njenom odnosu prema islamu najekstremnije se manifestirala uoči Ramazana 2024. godine. Prema pouzdanim izvještajima iz bezbjednosnih krugova, u trenucima kada su IDF i Shin Bet (unutrašnja bezbjednost) insistirali na popuštanju restrikcija za ulazak muslimanskih vjernika na Brdo hrama (Al-Aqsa) kako bi se spriječila eksplozija nasilja, Sara Netanyahu je iza zatvorenih vrata vodila kampanju za uvođenje najstrožijih mogućih zabrana.

Njen navodni argument bio je da je svako okupljanje muslimana na tom svetom mjestu „inkubator terorizma“, ignorirajući upozorenja generala da bi takva isključivost, koja vjerska osjećanja tretira isključivo kao sigurnosni rizik, mogla zapaliti ne samo Jerusalem, već i cijelu regiju. Ovaj potez, koji je bio u direktnoj suprotnosti sa preporukama stručnjaka, ali u savršenom skladu sa željama njenih ultradesničarskih saveznika u vladi, ogolio je suštinu njenog ideološkog sklopa. Za Saru Netanyahu islam nije vjera miliona, već monolitna politička prijetnja koja se mora držati pod čeličnom čizmom, čak i po cijenu izazivanja novog rata.

Ono što Saru Netanyahu izdvaja od drugih supruga državnika nije samo njen politički uticaj, već dugačka lista afera koje sugerišu duboku moralnu eroziju i osjećaj nedodirljivosti. Optužbe za korupciju, nepotizam i zloupotrebu položaja nisu incidenti; oni su konstanta njene javne biografije.

Najpoznatiji je “Slučaj rezidencija”, gdje je Sara priznala krivicu za zloupotrebu državnih sredstava. Dok je država plaćala kuhara u rezidenciji, ona je naručivala hiljade dolara vrijedne obroke iz elitnih restorana, tereteći budžet za luksuz koji joj zakonski nije pripadao. No, to je samo vrh ledenog brijega. Tu je i afera sa namještajem za privatnu vilu u Cezareji, koji je navodno kupljen državnim novcem pod krinkom opremanja službene rezidencije, kao i čuvena “afera s flašama”, gdje je prisvajala novac od povrata ambalaže kupljene državnim sredstvima.

Ovi primjeri sitne pohlepe prepliću se sa ozbiljnijim optužbama za nepotizam. Više puta je dokumentirano da su kandidati za visoke državne funkcije morali proći “intervju” kod Sare. Oni koji joj nisu bili po volji ili koji su pokazivali preveliku nezavisnost, bivali su eliminisani. Njena uloga u “Slučaju 4000”, gdje se Benjamin Netanyahu tereti za pogodovanje medijskom magnatu u zamjenu za pozitivno izvještavanje, direktno uključuje i nju kao osobu koja je vršila pritisak na urednike da cenzurišu kritike na njen račun.

Možda najmračnija strana njenog lika otkriva se u svjedočenjima onih koji su joj bili najbliži, zaposlenika u rezidenciji. Niz sudskih presuda potvrdio je da Sara Netanyahu stvara neprijateljsko radno okruženje obilježeno verbalnim zlostavljanjem, nerealnim zahtjevima i ponižavanjem osoblja. Čistači, kuhari i osiguranje opisivali su je kao osobu sklonu nekontrolisanim napadima bijesa, često zbog trivijalnih stvari poput pogrešno odložene odjeće ili temperature supe.

Svjedočenja onih koji su radili u neposrednoj blizini Sare Netanyahu otkrivaju duboko uznemirujući obrazac ponašanja koji prevazilazi običnu strogoću i prelazi u otvoreno zlostavljanje. Više bivših uposlenika, od kojih su neki dobili višemilionske odštete na sudu, opisali su atmosferu u rezidenciji kao „vladavinu terora“. Posebno su ostala upečatljiva svjedočenja o njenim nekontrolisanim napadima bijesa zbog trivijalnosti, poput pogrešne temperature supe ili nedovoljno svježeg cvijeća.

Prema sudskim zapisnicima i iskazima svjedoka, Sara Netanyahu nije prezala ni od najtežih uvreda na etničkoj i klasnoj osnovi; dokumentovano je da je uposlenike, posebno one porijeklom iz sjevernoafričkih i bliskoistočnih zemalja (Mizrahi Jevreje), nazivala „babunima“, optužujući ih za nečistoću i nedostatak kulture. Jedan od bivših upravnika rezidencije posvjedočio je da ga je budila u tri sata ujutro samo da bi urlala na njega jer je kupio mlijeko u plastičnoj vrećici umjesto u kartonu.

Ovi incidenti otkrili su osobu koja pati od dubokog kompleksa superiornosti, ali i paranoje, jer je svaki zaposlenik za nju potencijalni špijun “ljevičarskih neprijatelja”. Isplate odšteta radnicima, koje se mjere u stotinama hiljada šekela, ponovo su pale na teret države, dok je ona svaku presudu odbacivala kao dio orkestriranog progona.

Iako nema zvanični mandat, Sara Netanyahu se aktivno miješa u međunarodne odnose. Njeni pokušaji da vodi “paralelnu diplomatiju” pisanjem pisama prvoj dami SAD-a ili uticajnim ženama arapskog svijeta, često su doživljavani kao amaterski i kontraproduktivni. Međutim, njen stvarni uticaj je mnogo opasniji: ona je ta koja filtrira informacije koje dolaze do premijera.

Analitičari vjeruju da je Sara ključna prepreka bilo kakvom kompromisu u vezi s Gazom 2026. godine. Njena podrška najradikalnijim elementima unutar koalicije služi kao sidro koje drži Benjamina Netanyahua u zagrljaju ekstremne desnice, jer bi svaki zaokret ka centru značio gubitak podrške onih koji štite porodicu Netanyahu od sudskih procesa.

Posebno upečatljiv primjer njene uloge „sidra“ ekstremne desnice zabilježen je tokom pregovora u Kairu početkom 2026. godine. Dok je izraelski bezbjednosni vrh (IDF i Shin Bet) davao zeleno svjetlo za nacrt sporazuma o prekidu vatre, procjenjujući da je to jedini put za povratak preostalih talaca, Sara Netanyahu je iza zatvorenih vrata odigrala ključnu ulogu u miniranju dogovora.

Prema izvorima bliskim kabinetu, upravo je ona bila ta koja je insistirala na odbijanju kompromisa, prepoznajući da bi svaki zaokret ka centru značio gubitak podrške radikalnih koalicionih partnera poput Ben-Gvira i Smotricha. Sara Netanyahu je postala simbol onoga što kritičari nazivaju “orbanizacijom” Izraela, procesa u kojem se državne institucije podređuju interesima jedne porodice. Za porodicu Netanyahu, opstanak ove ultradesničarske vlade nije samo pitanje ideologije, već instrument pravne zaštite; pad kabineta značio bi gubitak premijerskog imuniteta i suočavanje sa sudskim procesima koji ih godinama prate. U toj konstelaciji moći, sudbina Gaze i talaca postala je talac opstanka jedne porodice, pri čemu svaka koncesija na terenu za Saru predstavlja direktnu prijetnju njihovom ostanku na slobodi.