Trgovina robljem u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku nije bila tek rubna pojava, već dio dobro uređenog pravnog i ekonomskog sistema koji je duboko zadirao u bosansko zaleđe. Na osnovu arhivskih zapisa Dubrovačke Republike, historičarka Elmedina Duranović u časopisu “Historijska misao”, Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, rekonstruira sudbine robova iz Usore i drugih dijelova Bosne, od prodaje i preimenovanja do konverzije, oslobađanja ili smrti u tuđim kućama. Njen rad otvara potisnutu priču o ljudima koji su izbrisani iz kolektivnog pamćenja, ali su ostavili dubok trag u dokumentima jednog grada-države

Kada danas govorimo o srednjovjekovnoj Bosni, pred očima nam se najčešće pojavljuju slike banova, kraljeva, stećaka i utvrđenih gradova. Rjeđe razmišljamo o Bosni kao prostoru iz kojeg su ljudi, žene, djevojčice, ponekad i djeca, odlazili bez povratka, pretvarani u robu i uključivani u šire mediteranske trgovačke mreže. A upravo se to, u velikom broju slučajeva, događalo u Usori, sjevernoj oblasti srednjovjekovne bosanske države.

Dubrovački notarski i kancelarijski zapisi iz 13. i 14. stoljeća svjedoče o jednoj manje poznatoj, ali duboko uznemirujućoj dimenziji srednjovjekovne svakodnevice: trgovini ljudima. U tim dokumentima roblje se ne opisuje kroz priče, sudbine ili karaktere, već kroz hladne pravne formule. Ipak, iza tih formularnih rečenica moguće je naslutiti stvarne živote i stvarne tragedije.

U dubrovačkim ugovorima robovi su najčešće označavani prema geografskom porijeklu. Pojavljuju se opće odrednice poput de Bosna, ali i preciznije oznake: Usora, Lašva, Sana, Hum, Neretva, Drina. Među svim tim područjima upravo se Usora izdvaja kao jedno od najčešće navođenih ishodišta roblja koje se prodavalo u Dubrovniku. Ta učestalost nije slučajna, niti se može objasniti samo geografskom blizinom. Usora je bila duboko integrirana u trgovačke i komunikacijske tokove koji su povezivali unutrašnjost Balkana s jadranskom obalom, ali i dovoljno ranjiva da postane rezervoar ljudske robe.

U najranijim dokumentima iz 13. stoljeća identitet robova sveden je na minimum. U kupoprodajnim ugovorima bilježi se ime i porijeklo i ništa više. Porodične veze, društveni status, prethodni život: sve to nestaje u trenutku kada osoba postane ancilla, ropkinja. Jedan takav slučaj odnosi se na robinju po imenu Sestra, porijeklom iz Usore. U Dubrovniku ju je izvjesni Ivan, sin Klapote, prodao Petru Berisni. Sestra je bila prisutna i, prema zapisu, dala je pristanak na prodaju koja je vrijedila „do kraja njenog života“. Definirana je isključivo kao ancilla sua – njegova imovina. Ime i oznaka de Vsora ostaju jedini tragovi njenog ranijeg identiteta. Sve ostalo biva izbrisano.

Takvi zapisi otvaraju ključno pitanje: koliko je taj „pristanak“ bio stvaran? U pravnom smislu, notar je morao zabilježiti izjavu da se robinja obavezuje „svojom voljom, bez prisile ili straha“. No u stvarnosti, riječ je o formalnosti koja nije imala veze s autentičnom slobodom izbora. Ropkinje, često maloljetne, bile su potpuno lišene pravnog subjektiviteta. Njihova saglasnost bila je dio procedure kojom se osiguravala pravna sigurnost kupca, a ne izraz njihove volje.

Kako vrijeme odmiče, dubrovački zapisi postaju detaljniji. U 14. stoljeću robinje se sve češće identificiraju i kroz porodične odnose: navodi se ime oca, ponekad i majke, pa čak i okolnosti prodaje. U nekim slučajevima jasno se vidi da su djecu u ropstvo prodavali najbliži srodnici, očevi, stričevi ili staratelji. Tako saznajemo za djevojčice Draganu i Ivicu iz Usore, koje su kupljene direktno na bosanskom tlu, a zatim preko Dubrovnika upućene dalje, prema Italiji. Jednu je prodao otac, drugu stric. Njihov dolazak u Dubrovnik bio je tek međustanica u mnogo dužem putovanju bez povratka.

U ovim dokumentima pojavljuje se i dodatna dimenzija identiteta: vjerska pripadnost. Ropkinje iz Usore ponekad su označavane kao pripadnice „patarenske“ vjere, što je u pravnom i društvenom smislu dodatno legitimiralo njihovo porobljavanje. Ova dvostruka oznaka, geografska i vjerska, učvršćivala je njihov marginalizirani status i olakšavala njihovu transformaciju u robu. U društvu u kojem su granice između pravovjerja i hereze imale ozbiljne posljedice, takva klasifikacija nije bila nimalo bezazlena.

Važno je naglasiti da Dubrovnik u ovom sistemu nije bio tek pasivni posrednik. Dubrovački trgovci djelovali su direktno na terenu, u Usori i drugim bosanskim oblastima, kupujući roblje kako za vlastite potrebe tako i za međunarodne klijente. Notarski zapisi iz 1281. i 1282. godine jasno pokazuju da su robinje iz Usore izvožene u Veneciju, gdje su postajale dio šireg mediteranskog tržišta roblja. Dubrovnik je, na taj način, funkcionirao kao čvorište koje je povezivalo unutrašnjost Balkana s italijanskim gradovima i širim evropskim prostorom

Šta su Tvrdislava i Drugost osjećale dok su se ukrcavale na galiju koja će ih odvesti hiljadama milja daleko od njihovih porodica? Arhiv o tome šuti. On nam daje samo njihova imena, njihovu cijenu i ime njihovog novog vlasnika. To je tišina koju historičar mora pokušati ispuniti razumijevanjem konteksta.

Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja pred svakog istraživača jeste: zašto baš Bosna i zašto baš Usora? Odgovor leži u opasnom spoju religije i prava. Srednjovjekovna Evropa je imala stroga pravila, kršćanin nije smio porobiti kršćanina. Međutim, Bosna je bila dom specifične vjerske zajednice, Crkve bosanske, čiji su sljedbenici na Zapadu označavani kao heretici, patareni ili katari.

Ova etiketa „heretika“ bila je ključ koji je otključavao vrata ropstva. Ako neko nije bio „pravovjeran“, on je u očima tadašnjeg prava gubio zaštitu koju je uživao slobodan kršćanin. Trgovci su koristili ovu sivu zonu do maksimuma. Često su stanovnici Usore, čak i ako su bili obični seljaci bez dubokih teoloških ubjeđenja, automatski proglašavani patarenima kako bi njihova prodaja postala legalna.

U zapisima se često uz ime roba dodaje napomena „de genere Patarenorum“ (od roda patarenskog). To nije bila samo vjerska odrednica; to je bio brend, certifikat koji je garantovao kupcu da neće imati problema sa crkvenim vlastima zbog posjedovanja roba. Usora je, zbog svoje geografske izloženosti i čestih upada ugarskih četa koje su provodile „krstaške ratove“ protiv bosanskih heretika, bila primarni izvor ovakvog „legitimnog“ plijena.

Kada analiziramo zapise o roblju iz Usore, jedna činjenica posebno bode oči: starost žrtava. Tržište je najviše žudilo za mladom snagom, onima koji bi decenijama mogli služiti u domaćinstvima. Najpotresniji slučajevi zabilježeni su krajem 14. stoljeća, u vrijeme kada Bosna proživljava svoje najteže unutrašnje krize.

U novembru 1398. godine, Dubrovčanin Ivan Gučetić sklopio je ugovor o kupovini dvije djevojčice. Jedna se zvala Dragna i imala je trinaest godina. Druga se zvala Ivica i imala je samo jedanaest. Ono što ovaj dokument čini nepodnošljivo bolnim jeste podatak ko ih je prodao. Dragnu je prodao njen otac Milša, a Ivicu njen stric Dobroslav.

Šta može natjerati roditelja da proda vlastito dijete u doživotno ropstvo? Historičari ukazuju na ekstremnu glad, ratna pustošenja i pritisak poreza koji su bosansko selo bacili na koljena. U svijetu gdje je smrt od gladi bila realna opasnost, prodaja djeteta ponekad je bila očajnički pokušaj da bar ostatak porodice preživi. Ipak, pred dubrovačkim notarom, djevojčice su morale izgovoriti ritualnu laž, da se prodaju „svojom voljom“. Ta pravna farsa bila je potrebna da bi se umirila savjest dubrovačke komune, koja je s vremena na vrijeme pokušavala ograničiti trgovinu robljem, ali nikada na štetu vlastitog profita.

Put roba iz Usore do Dubrovnika bio je tek početak dugog i neizvjesnog putovanja. Putovalo se pješice, često u lancima, preko neprohodnih bosanskih planina, starim karavanskim putevima. Kada bi stigli u Dubrovnik, ti ljudi bi bili smješteni u privremene nastambe dok ne bi bili preprodati dalje.

Dubrovnik je bio samo distributivni centar. Većina roblja iz Usore završavala je u Italiji, u Veneciji, Firenci, Bariju ili na Siciliji. Tamo su postajali „nevidljiva“ radna snaga koja je pokretala ekonomiju renesansnih gradova. Žene su služile kao kućna posluga, dadilje i pralje. Njihov identitet je sistematski brisan. Slavenska imena poput Radosti, Gojislave ili Milice zamjenjivana su latinskim ili italijanskim imenima poput Katarine, Marije ili Simone.

Gojna, kćerka pokojnog Radoja iz Usore, prodata je venecijanskom plemiću Stefanu Contarenu. U trenutku kada je ušla u njegovu palatu na Kanalu Grande, ona je prestala biti Gojna. Postala je Simona. Taj čin preimenovanja bio je finalni čin dehumanizacije, brisanje posljednje veze sa Usorom, domom i roditeljima.

U svijetu srednjovjekovne trgovine, ljudsko biće iz Usore imalo je svoju preciznu tržišnu vrijednost, baš kao i bala vune ili tovar žita. Cijena je zavisila od niza faktora: starosti, fizičke snage, spretnosti ruku i, iznad svega, spola. Analiza dubrovačkih ugovora pokazuje da su žene bile „standardna roba“, dok su muškarci bili rjeđi, ali ponekad skuplji ako su posjedovali specifične zanatske vještine.

Prosječna cijena ropkinje iz Usore kretala se između 10 i 30 dubrovačkih perpera. Da bismo to stavili u kontekst, to je bila suma dovoljna da se kupi nekoliko volova ili osigura skroman život jedne gradske porodice na nekoliko mjeseci. Međutim, za trgovce poput onih iz porodice Gučetić ili Contareno, to je bila investicija koja se višestruko isplaćivala kroz decenije besplatnog rada.

Interesantno je posmatrati sistem garancija. Prodavac je morao garantovati da rob nema „skrivene mahane“,da nije sklon bježanju, da nije bolestan (posebno od epilepsije, koja se smatrala „đavoljom bolešću“ i razlogom za raskid ugovora) te da nije podložan „melanholiji“. Ako bi ropkinja, poput izvjesne Radosti iz Usore, pobjegla od svog gospodara u roku od šest mjeseci od kupovine, prodavac je bio dužan vratiti novac ili obezbijediti „zamjenski komad“. Ova dehumanizacija bila je potpuna; u očima zakona, ovi ljudi su bili res – stvar.

Dok su muški robovi uglavnom radili na teškim fizičkim poslovima, u kamenolomima ili kao galijoti, sudbina žena iz Usore bila je specifično vezana za prostor domaćinstva. One su bile stubovi na kojima je počivao komfor bogatih dubrovačkih i italijanskih kuća. Od zore do mraka, njihove ruke su mijesile hljeb, čistile palate, prale tešku odjeću u morskoj vodi i njegovale djecu svojih gospodara.

Međutim, postoji i mračnija strana koju zvanični ugovori rijetko eksplicitno pominju, ali o kojoj svjedoče sudski spisi i oporuke: seksualna eksploatacija. Ropkinje iz Bosne i Usore često su služile kao naložnice. U patrijarhalnom društvu srednjeg vijeka, gospodar je imao gotovo neograničenu vlast nad tijelom svoje robinje.

Ako je srednjovjekovna trgovina robljem bila ekonomski sistem, onda je žensko tijelo bilo njegov najeksploatiraniji resurs. Dubrovački notarski zapisi jasno pokazuju da su robinje iz Usore i drugih bosanskih oblasti rijetko kupovane samo kao radna snaga. Njihova „vrijednost“ često je podrazumijevala i seksualnu dostupnost, iako se to u dokumentima rijetko izgovara direktno. Umjesto otvorenog jezika, pravni formulari koriste eufemizme, prešućivanja i konstrukcije koje govore mnogo više nego što se na prvi pogled čini.

Ugovori o prodaji robinja gotovo uvijek uključuju klauzulu prema kojoj kupac ima pravo koristiti robinju ad voluntatem suam – po vlastitoj volji. Ta formulacija obuhvata sve: rad u kući, posluživanje, ali i seksualni odnos. Ropkinja nije imala pravnu mogućnost da odbije. Njeno tijelo bilo je dio imovine, jednako kao i njene ruke ili vrijeme.

U tom kontekstu, granica između ropstva i naložništva bila je krajnje nejasna. U praksi, mnoge robinje postajale su konkubine svojih gospodara. One nisu bile zakonite supruge, ali su živjele u domaćinstvu, rađale djecu i često bile trajno vezane za jednu osobu. U dubrovačkim zapisima ponekad nailazimo na situacije u kojima se robinja oslobađa, ali uz jasno naznačenu obavezu da ostane u kući bivšeg gospodara, što ukazuje da je njen status promijenjen formalno, ali ne i suštinski.

Posebno je indikativno pitanje djece rođene iz takvih odnosa. Djeca robinja automatski su nasljeđivala majčin status. Bila su robovi, bez obzira na to ko im je otac. Ako je otac bio slobodan čovjek, pa čak i dubrovački građanin, to nije mijenjalo njihov pravni položaj. Takva djeca su u dokumentima označavana kao partus ancillae, „plod robinje“, izraz koji brutalno jasno pokazuje kako je pravni sistem gledao na njih: ne kao na osobe, već kao na produžetak imovine.

U nekim slučajevima, dubrovački gospodari su oslobađali i majku i dijete, najčešće testamentom. Takve odluke su predstavljane kao čin milosrđa ili pobožnosti, ali su istovremeno potvrđivale apsolutnu moć vlasnika. Sloboda nije bila pravo, već poklon. A poklon se mogao dati ili uskratiti.

U zapisima se povremeno pojavljuju i sporovi vezani za djecu rođenu u ropstvu. Ako bi robinja bila prodata dok je bila trudna, postavljalo se pitanje kome pripada dijete: starom ili novom vlasniku. Takvi sporovi dodatno otkrivaju dehumanizaciju sistema. Dijete je tretirano kao „budući prihod“, predmet pravne rasprave, a ne kao ljudsko biće.

Zanimljivo je da se u dubrovačkim izvorima vrlo rijetko bilježe pokušaji bijega robinja. To ne znači da bijegova nije bilo, već da su oni rijetko završavali u pisanim tragovima. Kada se i pojave, bijegovi su uglavnom bezuspješni. Grad-država poput Dubrovnika bila je zatvoren prostor, a robinje bez novca, mreže i pravne zaštite imale su minimalne šanse za uspjeh. Ako bi bile uhvaćene, kazne su bile stroge, a ponekad su uključivale i fizičko nasilje.

Usora se u tom sistemu ponovo pojavljuje kao jedno od ključnih izvorišta. Razlozi su višeslojni: politička nestabilnost, lokalni sukobi, siromaštvo, ali i postojanje mreža koje su povezivale unutrašnjost Bosne s Dubrovnikom. Trgovci nisu djelovali nasumično. Oni su znali gdje mogu kupiti „robu“, koga mogu podmititi, kojim putem je najlakše transportirati ljude. Ropstvo je bilo organizirani posao, a ne sporedna pojava.

Važno je naglasiti da se u dubrovačkom društvu ropstvo nije doživljavalo kao moralni problem u modernom smislu. Ono je bilo normalizirano, regulirano pravom i integrirano u svakodnevni život. Robinje su radile u kućama, viđane su na ulicama, na tržnicama, u lukama. Njihova prisutnost nije izazivala sablazan. Naprotiv, bila je dio poretka stvari.

Posebno osjetljivo pitanje predstavljale su konverzije. U dubrovačkim izvorima često se insistira na tome da rob bude kršten prije oslobađanja. Kršćanstvo se pojavljuje kao preduvjet slobode, ali ne iz humanitarnih razloga, već kao mehanizam integracije i kontrole. Prevođenje na „pravu vjeru“ značilo je i prihvatanje novog identiteta, jezika, imena i društvenih normi. Za robove iz Bosne, posebno one koji su dolazili iz sredina obilježenih vjerskom heterodoksijom, to je bio dodatni sloj gubitka, ne samo slobode, već i vlastitog identiteta.

Bijegovi su postojali, ali su bili rijetki i izuzetno rizični. Grad poput Dubrovnika bio je čvrsto kontrolisan prostor. Kapije, straže, susjedi i sama činjenica da je rob bio lako prepoznat kao stranac činili su bijeg gotovo nemogućim. Kada bi do njega ipak došlo, pravni sistem je reagovao brzo i nemilosrdno. Uhvaćeni bjegunci vraćani su vlasnicima, a kazne su imale za cilj da obeshrabre svaki budući pokušaj.

Zanimljivo je da se u nekim slučajevima robovi sami obraćaju sudu, tražeći zaštitu ili potvrdu obećanog oslobađanja. Takvi zapisi pokazuju da robovi nisu bili potpuno lišeni pravne svijesti. Oni su razumjeli sistem dovoljno dobro da pokušaju djelovati unutar njega. Međutim, uspjeh takvih pokušaja bio je izuzetak, ne pravilo.

Dugoročne posljedice ovog sistema bile su višestruke. Za Dubrovnik, trgovina robljem predstavljala je dio šire ekonomske mreže koja je grad povezivala s Balkanom i Mediteranom. Robovi su bili radna snaga, statusni simbol i izvor profita. Grad je formalno ograničavao trgovinu kršćanima, ali je u praksi nalazio načine da zaobiđe vlastite propise. Pravo je služilo kao instrument prilagođavanja, ne kao prepreka.

Za Bosnu, posljedice su bile dublje i teže mjerljive. Regije poput Usore bile su sistematski iscrpljivane. Gubitak mladog stanovništva, posebno žena i djece, imao je dugoročne demografske i društvene efekte. Ropstvo nije bilo samo individualna tragedija, već kolektivni proces koji je slabio lokalne zajednice i produbljivao njihovu ranjivost.

Istovremeno, činjenica da su ljudi iz Bosne bili prisutni u dubrovačkim kućama, radionicama i lukama značila je i da su bosanski prostori bili integrirani u šire evropske tokove ali po cijenu ljudske patnje. Bosna se u tom kontekstu ne pojavljuje kao periferija, već kao aktivni dio sistema koji je povezivao kontinente.

Zašto je važno da danas, nakon više od šest vijekova, čitamo o Dragni, Ivici, Simoni i Tvrdislavi? Historija Usore nije samo istorija granica i ratova; to je istorija ljudske izdržljivosti. Trgovina robljem bila je mračna nit koja je povezivala bosansku unutrašnjost sa sjajnim renesansnim centrima, podsjećajući nas da je uspon evropske civilizacije često građen na leđima onih čija su imena namjerno brisana.

Ovi ljudi iz Usore bili su prvi bosanski emigranti, doduše prisilni. Oni su sa sobom nosili svoja sjećanja, svoj jezik i svoja slavenska imena, koja su se polako utapala u latinski i italijanski ambijent. Njihova sudbina nam govori o vremenu kada je religija korištena kao alat za profit, a porodica bila toliko pritisnuta bijedom da je žrtvovala vlastitu djecu.

Danas, dok šetamo Stradunom u Dubrovniku ili kanalima Venecije, trebamo se sjetiti da ti gradovi ne pripadaju samo onima koji su ih gradili, već i onima koji su u njima nevidljivo služili. Ljudi iz Usore, zabilježeni u suhoparnim notarskim knjigama, zaslužuju da budu više od fusnote. Oni su podsjetnik na krhkost ljudske slobode i na to koliko je važno čuvati sjećanje na svako ime, jer dok god se ime spominje, osoba nije potpuno nestala.

IZVOR: Elmedina Duranović: “Trgovina robljem iz Usore: Dubrovačko posredništvo u srednjovjekovnom historijskom kontekstu”, Historijska misao br. 11