U vihoru Drugog svjetskog rata, dok su Bosnom i Hercegovinom vojevali partizani, Nijemci, četnici i ustaše, u Podrinju je nikla vojska koja nije pripadala nijednom od velikih blokova. Zeleni kadar, pod vodstvom profesora Nešada Topčića, okupljao je muslimanske seljake i mladiće koji su nosili fes s polumjesecom i borili se za autonomnu Bosnu. Njihov cilj bio je zaštita naroda od pokolja, ali i ideja da Bosna može stajati sama, pod vlastitim zelenim barjakom

U vihoru Drugog svjetskog rata, dok se Evropa raspadala pod teretom nacističke ideologije, Bosna i Hercegovina postala je mjesto na čijem su se tlu sudarali fašizam i nacizam, komunistički partizanski pokret, monarhistički četnici, ustaški aparat Nezavisne Države Hrvatske… Za običnog čovjeka, za seljaka u Podrinju ili rudara u Tuzli, rat je značio pitanje elementarnog opstanka. Posebno za muslimansko stanovništvo, koje se našlo izloženo gotovo stalnom udaru, od četničkih pokolja, preko nepovjerenja partizana, do ambivalentnog odnosa ustaške države.

U tom krvavom metežu, između triju velikih vojski koje su imale svoje ideologije i planove, nikla je jedna vojska koja nije nosila ni kokarde, ni zvijezde petokrake, ni šahovnice. Njeni borci imali su na fesovima polumjesec sa zvijezdom. Imali su i ideologiju, ideju o autonomnoj Bosni, izvan tuđih imperijalnih projekata. Nazvana je Zeleni kadar.

Za razliku od drugih formacija koje su bile vezane uz NDH ili okupacione sile, Zeleni kadar nastao je iznutra, kao reakcija na stravične četničke zločine i kao izraz težnje muslimanskih seljaka i intelektualaca da sami odlučuju o svojoj sudbini. Njihova borba nije bila ni proklamacija svjetske revolucije, ni borba za obnovu monarhije, niti produžena ruka Zagreba. Bila je to borba za dom, za islamsku vjeru, za ideju Bosne koja neće biti ničija kolonija.

Kada je Kraljevina Jugoslavija slomljena u aprilu 1941. godine, Bosna i Hercegovina je pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U teoriji, NDH je trebala garantovati sigurnost svim svojim građanima, ali u praksi je muslimansko stanovništvo vrlo brzo spoznalo da Zagreb i ustaške vlasti nemaju ni snage ni volje da ih zaštite od četničkog terora. Pokolji u Foči, Višegradu, Goraždu i Čajniču između 1941. i 1942. godine ostali su upamćeni kao nezapamćeni zločini. Četnički planovi o „etničkom čišćenju“ muslimanskog stanovništva bili su eksplicitni, zapisani u dokumentima i sprovođeni u praksi. Talijanske okupacione snage, koje su u nekim područjima formalno imale kontrolu, često su se ponašale kao nijemi svjedoci, pa i saveznici četnika. U tim okolnostima, muslimanska sela su počela stvarati vlastite straže, spontano i bez velike organizacije. To su bile klice budućih muslimanskih milicija.

U Hercegovini su formirane lokalne muslimanske jedinice pod italijanskim patronatom, u Krajini Huskina milicija, dok će u Tuzlanskoj oblasti nastati najorganiziranija i najideološkija formacija – Zeleni kadar. Nastanak Kadra ne može se razumjeti bez poznavanja ranijeg iskustva Muslimanske legije.

Muslimanska legija bila je prva ozbiljna vojna organizacija sa većinskim muslimanskim sastavom. Službeno Domobranska dobrovoljačka pukovnija, pod komandom bojnika Muhamedage Hadžiefendića, formirana je krajem 1941. godine i brojala je impresivnih šesnaest hiljada naoružanih pripadnika.

Primarno je osnovana u zaštitu muslimanskog stanovništva u tuzlanskom kraju od četničkih upada, ali ona je ipak formalno djelovala u okviru domobranstva NDH. Iako su borci bili muslimani, a motivacija prije svega samoodbrana, struktura je bila uvezana s režimom iz Zagreba. Ta zavisnost pokazala se pogubnom kada su partizani, u jesen 1943. godine, osvojili Tuzlu. Njen zapovjednik Hadžiefendić je ubijen drugog oktobra 1943. godine, a s njim je faktički propala i Muslimanska legija.

Hadžiefendićeva smrt otvorila je prostor za novu vrstu organiziranja. Dio boraca prešao je u SS „Handžar“ diviziju, koju su Nijemci oformili kao elitnu muslimansku jedinicu. Drugi su se pridružili partizanima. Ali mnogi su izabrali treći put, osnivanje vlastite, samostalne vojske. Tako je nastao Zeleni kadar.

Zeleni kadar nije imao centralnu komandu u trenutku nastanka, ali se vrlo brzo konsolidirao oko jedne figure: profesora Nešada Topčića iz Zvornika. Topčić je bio obrazovan čovjek, odan islamu, ali i politički svjestan, sposoban da artikuliše ideju koja se kretala dalje od puke samoodbrane. On je shvatao da vojska mora imati politički cilj, a taj cilj je bio autonomna Bosna.

Nešad Topčić rođen je Zvorniku, bio je školovana osoba, profesor, obrazovan vojni vođa s jasnim političkim programom. Topčić nije bio oficir, njegov autoritet nije dolazio iz čina ili škole, već iz ličnog ugleda i moralne snage. U vrijeme kada je Muslimanska legija Muhamedage Hadžiefendića doživljavala raspad, on je uspio privući one koji su odbili otići u partizane ili u Handžar diviziju. Prvo jezgro okupio je u Kalesiji 1943. godine, osnivajući 10. planinsku grupu bosanskih gorštaka. Jedinica je u početku brojala svega nekoliko stotina boraca, ali se brzo proširila zahvaljujući podršci lokalnog stanovništva i prilivu domobrana koji su dezertirali.

Njegov zamjenik bio je Husejin Alić a uporišta su imali u selima oko Teočaka, gdje su muslimani već od ranije držali seoske straže. Povezanost s narodom bila je ključna: Zeleni kadar nije nastajao odozgo, nego u selima koja su samo htjela preživjeti. Topčićevi ljudi nosili su fesove sa polumjesecom i zvijezdom. Bio je to jasan znak kome pripadaju i za šta se bore.

Pod njegovim vodstvom, Zeleni kadar se širio po selima sjeveroistočne Bosne: Sapna, Teočak, Kladanj, Janja, Vitinica i brojna druga mjesta postajala su uporišta. Njihovi borci razlikovali su se od svih drugih: nisu prihvatali hrvatske simbole, nisu izvikivali ustaške pozdrave, nisu stavljali kokarde niti crvene zvijezde. Nosili su fesove s polumjesecom i zvijezdom, klanjali u jedinicama, išli u boj tek nakon namaza. Bio je to spoj vjere i vojne discipline koji je dao posebnu snagu njihovoj borbi.

U narodu se brzo širila priča da su to „naši ljudi“, nisu ni ustaše ni partizani, nego vojska koja brani muslimanska sela. Ta identifikacija bila je ključna za regrutaciju: stotine mladića izbjeglih od četnika, razočaranih u NDH ili dezertiranih iz domobranstva, pridruživalo se jedinicama Zelenog kadra. Iako im je glavni neprijatelj bio četnički pokret, borci Zelenog kadra vrlo brzo su se našli u sukobu i s partizanima. Nepovjerenje je bilo obostrano. Partizanske jedinice u sjeveroistočnoj Bosni imale su većinski srpski sastav, a sjećanja na pokolje iz 1941. i 1942. godine bila su još svježa. Na terenu su se događali incidenti, sukobi oko kontrole sela, odmazde.

S NDH odnos je bio dvosmislen. Zagreb je želio integrisati Zeleni kadar u svoju vojnu strukturu, a ustaške vlasti su bile posebno zabrinute jer su borci odbijali koristiti državne simbole i sve češće govorili o „Bosni“ i „muslimanskoj vojsci“. U izvještajima se bilježi da su ustaški činovnici upozoravali na „autonomaške ideje“ koje se šire Podrinjem. Kompromis je nađen u formiranju tzv. „10. posadnog zdruga Bosanskih planinaca“, formalno u sastavu domobranstva, ali faktički pod komandom Topčića. Ta integracija bila je više deklarativna, Zeleni kadar je zadržao vlastitu komandu, simbole i operativnu nezavisnost.

Zeleni kadar nije bio tek puka vojna reakcija na četničke zločine. Njegova posebnost ležala je u ideologiji. Topčić i njegovi saborci odbacivali su i jugoslovenski unitarizam i hrvatski nacionalizam i komunizam. Njihova osnova bio je islam i ideja bosanske autonomije. U izvještajima ustaških vlasti čitamo zabrinute tonove: muslimani se sve češće okupljaju oko vlastitih barjaka, izrađuju zastave s polumjesecom, ne priznaju NDH, govore o Bosni kao posebnoj zemlji. U suštini, Zeleni kadar je bio prvi ozbiljan pokušaj da se u ratu definira bosanska muslimanska politička i vojna samosvojnost.

Topčić je vrlo brzo shvatio da vojska bez političkog cilja nema budućnosti. Njegov cilj bio je jasan, autonomija Bosne i Hercegovine. Taj je cilj artikulirao u više navrata, a najpoznatija je njegova izjava: „…iza svega ovoga krije prava zadaća prve organizacije, koja ide isključivo tragovima čisto islamske politike i njenog stvarnog ostvarenja u cilju Autonomije Bosne i Hercegovine pod Zelenim barjakom“.

U tom duhu, početkom maja 1944. godine, on odlazi u Berlin, u pratnji bivših oficira Handžar divizije. Misija je bila osjetljiva: od Nijemaca je zatražio priznavanje autonomije za Bosnu i Hercegovinu, nezavisno od NDH. Iako su Nijemci odbili da ozbiljno razmotre taj zahtjev, jer nisu htjeli narušiti odnose s ustaškim režimom, sama činjenica da je došlo do takvih pregovora pokazuje političku težinu koju je Zeleni kadar u tom trenutku imao.

Za ustaški režim, Zeleni kadar bio je dvostruka prijetnja: vojna, jer je funkcionisao nezavisno, i politička, jer je osporavao samu ideju da je Bosna neodvojivi dio Hrvatske. Uprkos pokušajima discipliniranja, Topčićeva vojska ostala je samostalna, oslanjajući se na podršku naroda, a ne Zagreba.

S partizanima je odnos bio još komplikovaniji. Iako su postojale povremene ponude za saradnju, nepovjerenje je bilo ogromno. Partizani su, naročito u prvim godinama rata, u velikoj mjeri bili srpskog sastava u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni, što je kod muslimanskog stanovništva izazivalo sumnju. Sjećanja na četničke pokolje bila su previše svježa, a razlika između „četnika“ i „partizana“ u očima seljaka često nije bila jasna. Osim toga, partizani su Zeleni kadar smatrali reakcionarnom, pa i klerikalnom formacijom, nespojivom s komunističkim programom. Sukobi su bili česti, posebno tokom 1944. godine, kada je Zeleni kadar u više navrata porazio partizanske jedinice u tzv. Šestoj neprijateljskoj ofanzivi.

Premda su partizani bili glavni suparnici u završnoj fazi rata, četnici su ostali konstantna prijetnja. Četničke jedinice Draže Mihailovića nikada nisu odustale od plana da muslimane istjeraju iz istočne Bosne. Svako povlačenje Italijana ili Nijemaca otvaralo je prostor za njihove napade. Zeleni kadar je u više navrata organizovao zasjede i odbrane koje su spasavale čitava sela od pokolja.

Ono što se u narodnim pričama sačuvalo jeste da su „Topčićevi ljudi“ bili ti koji su ulazili prvi kada bi selo gorjelo, izvlačeći žene i djecu iz opkoljenih kuća. Takve slike ostale su dugo u pamćenju, a i kasnije su se prepričavale kao dokaz da je Zeleni kadar bio vojska naroda, a ne samo politički projekat.

Jedna od najvećih snaga Zelenog kadra bila je fleksibilna organizacija. Topčić je jedinice formirao po kotarevima, oslanjajući se na prirodna uporišta u selima i brdima. Takva struktura omogućila im je da brzo manevrišu i da se brane od četničkih upada. Posebno su se istakle jedinice u Teočaku, koje su od početka rata uspješno odolijevale i četnicima i partizanima. Taj lokalni otpor bio je ujedno i jezgro Zelenog kadra. Tokom zime 1943/44, nakon što je propala tzv. partizanska „država“ u Istočnoj Bosni, mnogi muslimani koji su do tada bili u partizanima prešli su u Topčićeve redove. To je znatno ojačalo njegove jedinice.

Procjene snage variraju, od nekoliko hiljada do desetak hiljada ljudi. Iako nikada nisu dostigli brojnost Muslimanske legije, njihova politička i simbolička snaga bila je neuporedivo veća. Najveća vrijednost Zelenog kadra nije bila u broju boraca, nego u ideji. Topčić je artikulisao ono što se u narodu osjećalo: Govorio je o Bosni, o muslimanima kao njenoj političkoj kičmi, ali i o potrebi da sve tri vjerske zajednice žive zajedno.

U izvještajima se bilježi da su ustaške vlasti po prvi put morale dozvoliti upotrebu termina „bosanski“ u nazivu vojne jedinice, upravo zbog Zelenog kadra. Do tada je sve što je podsjećalo na „Bosnu“ bilo potiskivano i preimenovano u „velike župe“. To je simbolički trenutak, priznanje da na terenu postoji sila koja može nametnuti vlastite pojmove. Topčić nije sanjao o obnovi Osmanskog carstva, niti o nekoj islamskoj državi, a za razliku od drugih vojnih formacija, koje su često uzimale silom ono što im je trebalo, Zeleni kadar je nastojao održati dobar odnos sa seljacima. Naravno, bilo je i zloupotreba, ali se generalno pamti da su Topčićevi borci pazili da ne pljačkaju. To je bio ključ njihovog legitimiteta, narod ih je doživljavao kao zaštitnike, a ne kao još jednu vojsku koja dolazi po porez u krvi i hljebu. Partizani su, s druge strane, često upadali u muslimanska sela tražeći hranu i regrute, što je dodatno stvaralo otpor i navodilo ljude da se priklone Zelenom kadru.

Ipak, 1944. godina donijela je prekretnicu. Njemačka se povlačila sa svih frontova, a partizanski pokret je, uz podršku saveznika, sve više jačao. Dok su partizani dobijali oružje, obuku i političko priznanje, Zeleni kadar je ostajao izolovan. Njihov pokušaj da u Berlinu dobiju formalnu podršku završio je odbijanjem, jer su Nijemci više vjerovali u savez sa Pavelićevom NDH nego u eksperimente sa bosanskom autonomijom. U takvim okolnostima, mnogi borci počeli su napuštati jedinice. Dio je prešao u partizane, videći u njima buduće pobjednike. Neki su emigrirali, bježeći pred novim talasima represije. Zeleni kadar se topio iz mjeseca u mjesec.

Konačan udarac došao je u decembru 1944. godine. Topčić se nalazio u Modriči, u hotelskoj sobi, kada su partizani, preobučeni u domobranske uniforme, provalili u zgradu. Izvukli su ga napolje i strijeljali 15. decembra 1944. godine. Njegova smrt bila je simbolički kraj Zelenog kadra. Bez karizmatičnog vođe, jedinice su se raspale. Neki komandanti, poput Ibrahima Pjanića, pokušali su nastaviti borbu, ali do proljeća 1945. formacija je faktički prestala postojati.

U novoj socijalističkoj Jugoslaviji, spominjanje Zelenog kadra bilo je opasno. Njihovi preživjeli borci bili su obilježeni kao „reakcionari“ ili „kolaboracionisti“, iako nikada nisu bili direktno pod kontrolom ni NDH ni okupatora. Mnogi su osuđeni, zatvarani ili jednostavno nestajali iz javnog života. Ideja o muslimanskoj autonomnoj vojsci nije se uklapala u narativ bratstva i jedinstva, niti u ideološki poredak u kojem je samo partizanska borba mogla biti legitimna.

Za nove vlasti, oni su bili neugodan podsjetnik da su bosanski muslimani imali vlastiti oružani projekt, van okvira „bratstva i jedinstva“. Zato se ime Nešada Topčića nije spominjalo, a Zeleni kadar se u udžbenicima i javnom govoru svodio na fusnotu ili potpuno prešućivao. Ipak, u selima Podrinja, u Teočaku, Sapni, Janji i okolini Zvornika, sjećanja nisu mogla biti tako lahko izbrisana. Stariji ljudi prepričavali su kako su „Topčićevi ljudi“ spašavali djecu od četnika, kako su branili sela, kako su nosili fesove i klanjali u rovovima. Ta usmena tradicija bila je svojevrsna kontrahistorija, prenošena u porodičnim pričama, ali dovoljno snažna da se održi desetljećima. Tek s padom socijalizma i raspadom Jugoslavije, otvoren je prostor da se o Zelenom kadru počne govoriti otvorenije. Pojavili su se ozbiljniji tekstovi, istraživački radovi historičara neopterećenih ideologijom u kojima je detaljno opisana njihova struktura, ideologija i djelovanje.

Historičari su ukazali na to da Zeleni kadar predstavlja jedinstvenu pojavu u Drugom svjetskom ratu na Balkanu, vojsku koja nije bila samo derivat većih sila, nego samostalna, autonomaška i ukorijenjena u narodu. Posebno je istaknuto da je njihov ideološki okvir bio islam i bosanska autonomija, a ne nacionalizmi susjednih naroda ili internacionalizam komunista.

U akademskim radovima Nešad Topčić sve češće oslikava kao važna ličnost, profesor koji je uspio stvoriti vojsku s jasnim političkim programom. Njegovo putovanje u Berlin i zahtjev za priznavanje bosanske autonomije smatra se važnim, iako bezuspješnim, pokušajem da se u međunarodnom okviru afirmiše Bosna kao posebna cjelina.

IZVORI:

Dr. sc. Gojko Malović: “Zeleni kadar – samosvojna muslimanska vojska u sjeveroistočnoj Bosni (1943-1945)”, Gračanički glasnik

Rasim Hurem: “Muslimanski građanski političari i položaj Bosne i Hercegovine 1943–1944.”

Merisa Karović-Babić: “Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945.”