Politička nestabilnost, pandemija, ratovi i promjene migracijskih pravila doveli su do toga da drugi pasoš mnogi doživljavaju kao „rezervni izlaz“ u neizvjesnom svijetu.

Putovanja bez viza, kraće kontrole na granicama, pravo na život i rad u drugoj zemlji, ali i mogućnost povratka porodičnim korijenima – dvojno državljanstvo već odavno nije samo pravna formalnost, već postaje životna strategija. Kraj 2025. godine obilježila je vijest da je glumac George Clooney s porodicom stekao francusko državljanstvo, čime je još jednom skrenuta pažnja na rastući globalni interes za drugi pasoš.

Dvojno državljanstvo, odnosno istovremeno posjedovanje državljanstva dvije ili više država, sve je rasprostranjenije. Iako ne postoje tačni globalni podaci, jer većina država ne zahtijeva da građani prijavljuju posjedovanje više državljanstava, trend je jasan. U Velikoj Britaniji se udio ljudi s više pasoša u deset godina gotovo udvostručio, dok se u Sjedinjenim Državama oko šest posto stanovništva izjašnjava kao dvojni državljani.

Nekada je to bila prije svega potreba migranata koji su željeli zadržati vezu sa zemljom porijekla. Kasnije su dvojno državljanstvo počeli tražiti i imućni pojedinci, želeći sebi osigurati veću slobodu kretanja i poslovanja. Danas se interes dodatno širi na opću populaciju. Politička nestabilnost, pandemija, ratovi i promjene migracijskih pravila doveli su do toga da drugi pasoš mnogi doživljavaju kao „rezervni izlaz“ u neizvjesnom svijetu.

Posebno se ističe porast interesa među Amerikancima i Britancima. U SAD-u se sve više ljudi raspituje o mogućnostima sticanja drugog državljanstva, često tražeći politički neutralniji pasoš ili lakši pristup životu i radu u inostranstvu. U Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon Brexita, mnogi su izgubili slobodu kretanja unutar Evropske unije, što je dodatno pojačalo interes za evropska državljanstva.

Do drugog pasoša najčešće se dolazi na tri načina: porijeklom, naturalizacijom ili investicijama. Državljanstvo po porijeklu omogućava potomcima iseljenika da ostvare prava na osnovu predaka, ali mnoge zemlje su 2025. godine pooštrile te propise. Naturalizacija podrazumijeva višegodišnji legalan boravak, poznavanje jezika i društva, te prolazak sigurnosnih provjera. Investicioni programi, namijenjeni bogatima, sve su više na udaru kritika i ukidanja, posebno u Evropskoj uniji, gdje se smatra da se državljanstvo ne smije svoditi na robu.

Prednosti dvojnog državljanstva su brojne: lakši pristup tržištu rada, obrazovanju, zdravstvenim sistemima, mogućnost kupovine nekretnina, pokretanja poslova i putovanja bez viza. Za mnoge, ono ima i snažnu emocionalnu dimenziju – povratak identitetu, jeziku i kulturi predaka.

Međutim, postoje i rizici. Pojedine države oporezuju svoje državljane bez obzira na to gdje žive, što može dovesti do dvostrukih poreskih obaveza. Neke zemlje imaju obavezni vojni rok, što može dovesti do pravnih komplikacija u kriznim vremenima. Također, nisu svugdje dozvoljena odricanja od državljanstva, a vrijednost pasoša može se promijeniti političkom odlukom gotovo preko noći.

Dok interes za dvojno državljanstvo raste, države istovremeno pooštravaju kriterije. Italija, Portugal, Švedska i Poljska već su krenule u produžavanje rokova boravka i ograničavanje prava na državljanstvo po porijeklu. Evropske zemlje gotovo su u potpunosti ugasile tzv. „zlatne pasoše“.

Istovremeno, u SAD-u se pojavila i ideja da se donese zakon kojim bi se zabranilo posjedovanje drugog državljanstva, ali pravni stručnjaci takve prijedloge ocjenjuju neustavnim i uglavnom simboličnim.

Sve to pokazuje da dvojno državljanstvo više nije marginalna pojava. U vremenu globalnih kriza i brzih promjena, drugi pasoš sve češće se doživljava ne kao luksuz, već kao strateška odluka – spoj praktične koristi, lične sigurnosti i potrage za stabilnijom budućnošću.