Zašto se Božić slavi 25. decembra kada Novi zavjet ne navodi nikakav datum Isusova rođenja? Od prvih kršćana, kojima je smrt bila važnija od rođenja, preko rimskih kalendara i suparništva s poganskim simbolima, do teoloških računica koje polaze od dana raspeća, priča o nastanku Božića daleko je složenija od popularne tvrdnje o „preuzetom“ poganskom prazniku

Ako u Novom zavjetu pokušate pronaći tačan datum Isusova rođenja, ostat ćete praznih ruku. Evanđelje po Luki govori o popisu stanovništva za vrijeme cara Augusta i pastirima koji noću čuvaju stada. Matej piše o zvijezdi, mudracima s Istoka i bijegu u Egipat. Nijedan ne spominje mjesec, dan, pa čak ni godišnje doba. Evanđelja po Marku i Ivanu rođenje uopće ne spominju. Tokom prva dva stoljeća kršćanstva ta tišina, čini se, nikoga nije posebno brinula.

Rani kršćanski autori nisu slavili rođendane i često su na njih gledali s nepovjerenjem. Oko 245. godine nove ere Origen iz Aleksandrije primjećuje da u Svetom pismu rođendane slave samo grešnici, faraon i Herod. Za prve kršćane ključni datum nije bio rođenje, nego smrt: Uskrs, raspeće i uskrsnuće. Ipak, samo nekoliko stoljeća kasnije, kršćani širom velikog dijela Rimskog carstva već su slavili Isusovo rođenje 25. decembra. Kada i zašto se to promijenilo?

Prvi čvrst dokaz o Božiću pojavljuje se iznenada, u četvrtom stoljeću, i to ne u propovijedi ili teološkom spisu, nego u kalendaru. Riječ je ilustriranom almanahu izrađenom za bogatog rimskog kršćanina Valentinusa. U njemu se nalazi popis blagdana mučenika koje je koristila rimska Crkva. Na samom vrhu, osam dana prije Kalendi januara, stoji kratka bilješka: natus Christus in Betleem Judeae, Krist je rođen u Betlehemu Judeje. Datum: 25. decembar. Smatra se da taj popis odražava rimsku praksu već oko 336. godine. Do tada je Crkva u Rimu očito već „odredila“ Isusov rođendan.

No Rim nije bio cijeli kršćanski svijet. U velikom dijelu grčko-govorećeg Istoka, u Aleksandriji, Antiohiji i Jerusalemu, Isusovo rođenje slavilo se šestog januara, na blagdan koji će kasnije dobiti ime Bogojavljenje. Taj datum obuhvatao je i rođenje i Isusovo krštenje: rođenje je bilo dio šire „objave“ Krista svijetu. Postojanje dva različita datuma stvorilo je pritisak za ujednačavanje.

Do kraja četvrtog stoljeća crkveni vođe počinju gurati jedinstveni datum. U Antiohiji taj prijelaz možemo pratiti gotovo u stvarnom vremenu. U propovijedi održanoj 386. godine Ivan Zlatousti poziva vjernike da prihvate 25. decembar, naglašavajući da je taj blagdan nov i da je tek nedavno stigao sa Zapada. Sam priznaje da je prije desetak godina bio nepoznat u gradu. Njegove riječi bilježe trenutak prijeloma: rimski datum je još uvijek nov, sporan i traži opravdanje. No poziv je uspio. Početkom petog stoljeća 25. decembar se proširio gotovo cijelim kršćanskim svijetom. Jerusalim je odolijevao duže, a Armenska crkva nikada nije prešla na novi datum, zadržavši šesti januar do danas.

Time se pitanje samo produbljuje: zašto je uopće iko odlučio da je Isus rođen baš na jedan od ta dva datuma? Najpoznatiji odgovor glasi da je Božić namjerno smješten na dan poganskog blagdana, Dies natalis Solis Invicti, „Rođenje Nepobjedivog Sunca“. Prema toj teoriji, Crkva je preuzela popularnu svetkovinu zimskog solsticija i dala joj novo značenje. Ova ideja javlja se u ranom modernom dobu, kada protestantski autori počinju dovoditi u pitanje crkvene tradicije bez jasnog biblijskog temelja. U 17. i 18. stoljeću, posebno u kalvinističkim krugovima, tvrdilo se da je 25. decembar poganski dodatak kršćanstvu. U 19. stoljeću ta polemička tvrdnja prerasta u „naučnu“ teoriju.

Problem je što je sve teže održati takvo objašnjenje. Iako je car Aurelije 274. godine promicao kult Nepobjedivog Sunca, malo je dokaza da je 25. decembar prije toga bio važan poganski praznik. Raniji rimski kalendari bilježe solarne obrede, ali ne na taj datum. Štaviše, isti dokument koji nam daje najraniji dokaz o Božiću navodi i rođenje Nepobjedivog Sunca na 25. decembar, ali s neobičnim detaljima. Spominje se 30 konjskih trka, broj koji ne odgovara uobičajenim rimskim obrascima. Kako je primijetio historičar Steven Hijmans, to više liči na kasnu ili improviziranu dopunu kalendara nego na drevni blagdan, možda čak kao reakciju na već postojeći kršćanski praznik.

To ne znači da datum nije imao simboličku težinu. Kasnoantički kršćani dobro su razumjeli kosmički značaj solsticija. No povezati Krista s povratkom svjetla nije isto što i preuzeti poganski kult. Ivan Zlatousti, primjerice, u svojoj propovijedi ne govori o rimskim bogovima, nego o Kristu kao „Suncu pravednosti“, rođenom u trenutku kada prirodno svjetlo ponovo počinje rasti.

Alternativno objašnjenje vodi nas u svijet kasnoantičke kronologije. Rani kršćani bili su opsjednuti datiranjem Isusove smrti, koju su smatrali središnjim događajem spasenja. Do drugog i trećeg stoljeća mnogi latinski kršćani, posebno u Rimu i sjevernoj Africi, smjestili su raspeće na 25. mart. Potom se pojavljuje teološka pretpostavka, poznata i u jevrejskoj tradiciji: veliki ljudi žive „cjelovite“ živote, umirući na isti datum kada su rođeni ili začeti. Ako je Isus umro 25. marta, zaključilo se da je tada i začet. Dodavanjem simboličnih devet mjeseci dolazi se do 25. decembra.

Božić, dakle, nije proizvod jedne zavjere ni jednostavne krađe poganskog praznika. On je rezultat složenog spoja teologije, simbolike i potrebe za redom u vremenu. Datum možda nije historijski, ali priča o njegovom nastanku govori mnogo o načinu na koji su rani kršćani razumijevali historiju, sveto i sam smisao vremena.

IZVOR: Haaretz