Ako SAD bez ustručavanja ruše režime i prekrajaju geopolitičku mapu, zašto Rusija ne bi imala „pravo“ da silom mijenja granice u Ukrajini? Iz perspektive Moskve, američka agresivnost briše moralnu razliku između napadača i „čuvara poretka“
Kada je u maju prošle godine Vladimir Putin u Velikoj palati Kremlja ugostio Nicolása Madura, susret je imao jasnu simboličku poruku: Rusija i Venecuela predstavljene su kao saveznici u borbi protiv američkog utjecaja na zapadnoj hemisferi. Potpisivanje sporazuma o strateškom partnerstvu trebalo je potvrditi sliku Moskve kao sile koja štiti svoje partnere od zapadnog pritiska. No, hapšenje Madura u američkoj vojnoj operaciji, po nalogu Donalda Trumpa, brutalno je razotkrilo granice te podrške.
Na prvi pogled, riječ je o još jednom geopolitičkom porazu za Kremlj. Rusija nije spriječila pad režima saveznika, baš kao što nije spriječila kolaps Assadove vlasti u Siriji niti američke udare na iranska nuklearna postrojenja. Ipak, upravo u tim udarcima ruskom prestižu krije se paradoksalna strateška korist za Vladimira Putina.
Trumpova otvorena spremnost da koristi vojnu silu – bilo u Venecueli, kroz retoriku o „Donroe doktrini“, ili kroz najave da je Grenland „sljedeći na listi“ – jača narativ svijeta u kojem pravo ne proizlazi iz međunarodnog prava, već iz moći. To je upravo onaj okvir u kojem se ruska agresija na Ukrajinu može predstaviti ne kao izuzetak, nego kao pravilo globalne politike.
Zato je Putino nakon hvatanja Madura bio upadljivo suzdržan. Dok su Lavrov i ruski ambasador pri UN-u govorili o „neokolonijalizmu“ i „imperijalizmu“, sam Putin je šutio. Za razliku od Xi Jinpinga, koji je odmah osudio američku operaciju, Putin nije imao interes da zaoštri retoriku. Trumpova „topovnjačka diplomatija“ ne ruši Putinov pogled na svijet – ona ga potvrđuje.
Kremlj već decenijama gradi koncept „sfera utjecaja“. Od raspada Sovjetskog Saveza, Rusija polaže pravo na intervenciju u tzv. „bliskom inostranstvu“, prostoru bivših sovjetskih republika. Nakon potpune invazije na Ukrajinu 2022. godine, Putin je obnovu imperije praktično proglasio historijskom misijom. Kada Washington danas otvoreno demonstrira silu u Latinskoj Americi i govori o preuzimanju Grenlanda, ta logika se globalizira: velike sile uzimaju ono što mogu.
U tom smislu, Trumpova politika Kremlju pruža dragocjeno propagandno oružje. Ako SAD bez ustručavanja ruše režime i prekrajaju geopolitičku mapu, zašto Rusija ne bi imala „pravo“ da silom mijenja granice u Ukrajini? Iz perspektive Moskve, američka agresivnost briše moralnu razliku između napadača i „čuvara poretka“.
Dodatni element koji Putinu ide u prilog jeste potkopavanje zapadnog jedinstva. Najave o Grenlandu i unilateralne vojne akcije produbljuju pukotine unutar NATO-a i transatlantskih odnosa. Za Kremlj, svaka sumnja u pouzdanost američkih garancija slabi evropsku podršku Ukrajini i dugoročno povećava šanse da se rat „zamrzne“ pod ruskim uslovima.
Zato prizor Madura u njujorškoj sudnici, iako neugodan podsjetnik na rusku nemoć van postsovjetskog prostora, istovremeno jača svijet kakav Putinu odgovara: svijet u kojem nema pravila osim sile. Njegovo pojavljivanje na pravoslavnom Božiću uz vojnike, uz poruke o „svetoj misiji“ odbrane domovine, uklapa se u istu matricu – rat kao trajno stanje i moć kao vrhovni argument.
U takvom poretku, Trumpova agresivna politika nije prijetnja Kremlju. Ona je presedan. I što je više presedana, to je lakše opravdavati Ukrajinu kao još jednu „realnost moći“, a ne kao čin brutalne agresije.
