Mel Gibson, američki glumac, reditelj i producent, već desetljećima izaziva kontroverze, ne samo u filmskom svijetu, već i na vjerskoj sceni. Njegovo javno djelovanje često je povezano s rigidnim stavovima, posebno kada je riječ o Katoličkoj Crkvi.

Iako su široj javnosti poznatiji njegovi filmski uspjesi poput Smrtonosnog oružja ili historijske drame Hrabro srce, Mel Gibson je jednako predan i drugom aspektu svoga života – borbi za obnovu tradicionalne katoličke vjere. U središtu te borbe stoji njegova inicijativa izgradnje privatnih crkava koje prakticiraju predkoncilski obred, daleko od reformi Drugog vatikanskog koncila.

Mel Gibson potiče iz porodice u kojoj je katolička vjera igrala ključnu ulogu. Njegov otac, Hutton Gibson, bio je gorljivi tradicionalista, poznat i po kontroverznim stavovima – uključujući sumnje u legitimnost Drugog vatikanskog koncila te čak osporavanje Holokausta, zbog čega je često bio predmet osuda. Hutton je pripadao pokretu sedevakantista, koji smatra da je papinska stolica nelegitimna još od smrti pape Pija XII. 1958. godine.

Mel je naslijedio mnogo toga iz tog okruženja. Iako nikada otvoreno nije tvrdio da papa nije legitimni nasljednik svetog Petra, njegov život i djelovanje svjedoče o dubokoj sumnji i odbacivanju službene linije Vatikana nakon 1960-ih. Posebno se protivi reformama koje je Crkva provela tokom i nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.–1965.), koje su uključivale uvođenje narodnih jezika u liturgiju, pojednostavljenje mise, ekumenski dijalog i veću otvorenost savremenom svijetu.

Za tradicionaliste poput Gibsona, te su promjene označile pad duhovne ozbiljnosti i svetosti Katoličke Crkve. Stoga je njegova odluka da izgradi vlastite crkve – u kojima se isključivo služi Tridentska misa (latinska misa po misalu iz 1570. godine) – logičan korak u osobnoj misiji očuvanja „prave vjere”.

Najpoznatiji Gibsonov projekt je Crkva Svete Obitelji (Church of the Holy Family) u Agoura Hillsu, Kalifornija. Crkva je izgrađena 2003. godine, finansirana isključivo iz Gibsonovih privatnih sredstava, bez ikakve podrške lokalne biskupije ili Vatikana. Crkva je zatvorenog tipa – bez javnih misnih termina, oglasnih ploča ili župnih aktivnosti – i otvorena je samo za članove Gibsonove zajednice, koji dijele njegovo shvaćanje vjere.

Arhitektonski, crkva je inspirirana srednjovjekovnim stilovima. Kamen, drvo, tradicionalni raspored oltara i vitraji evociraju atmosferu drevnih evropskih bazilika. Misa se održava isključivo na latinskom jeziku, svećenici nose starinske misnice, a liturgijski rituali slijede strogi predkoncilski raspored. Žene su potaknute da nose marame, a vjernici pričešćuju klečeći i na jezik.

Crkva Svete Obitelji nije jedina – iako se o drugim projektima manje zna, jer Gibson pažljivo čuva privatnost svojih vjerskih inicijativa, postoje naznake da podržava slične zajednice i izvan Kalifornije, uključujući donacije u Australiji i Latinskoj Americi.

Temeljni razlog Gibsonova odvajanja od službene Crkve leži u uvjerenju da je moderni katolicizam izgubio vezu s nadnaravnim, svetim i otajstvenim. Njegovi duhovni uzori nisu savremene pape, već figure poput svetog Pija X., pape koji je početkom 20. stoljeća vodio borbu protiv modernizma, kojeg je nazvao „sintezom svih hereza”.

Gibson otvoreno odbacuje duh ekumenizma, liberalnog tumačenja Svetog pisma i pastoralne fleksibilnosti. Njegova vjera je ekskluzivna, stroga, orijentirana prema žrtvi, pokori i čudesnom. U tom kontekstu valja razumjeti i Gibsonovu režiju filma Pasija (2004.), brutalno realistične rekonstrukcije Isusove muke, u kojoj je htio naglasiti upravo dimenziju patnje, otkupljenja i božanske žrtve – elemente koje, po njegovu mišljenju, moderna Crkva sve više marginalizira.

Vatikan je godinama u latentnom sukobu s tradicionalistima. Dok je papa Benedikt XVI. pokazivao određeno razumijevanje i dopustio širu upotrebu Tridentske mise (Motu proprio Summorum Pontificum, 2007.), papa Franjo je napravio suprotan korak, ograničivši upotrebu starog obreda (Traditionis custodes, 2021.), čime je izazvao bijes među tradicionalistima. Gibson se nalazi na suprotnoj strani tog sukoba – uz one koji smatraju da „nova misa” uništava svetost vjere.

Gibsonove crkve i njegova teologija ne prolaze bez kritika. Osim što se nalaze izvan institucionalne strukture Crkve, često su povezane s radikalnim i reakcionarnim skupinama. Njegova povezanost s raznim tradicionalističkim redovima, uključujući i Bratstvo svetog Pija X. – koje još uvijek nije potpuno integrirano u Katoličku Crkvu – izaziva sumnje u njegovu lojalnost Vatikanu.

Posebnu buru izazvao je film Pasija, koji je optužen za poticanje antisemitizma zbog načina na koji prikazuje Jevreje kao krivce za Kristovu smrt. Gibson se suočio i s osobnim skandalima – uključujući snimke na kojima izgovara antisemitske i mizogine izjave – što je dodatno oštetilo njegovu reputaciju.

Ipak, za njegove sljedbenike, Gibson je simbol dosljednosti i duhovne hrabrosti. Oni ga ne vide kao glumca, već kao čovjeka koji koristi svoj utjecaj i novac da bi spasio ono što smatra istinskom vjerom. Njegove crkve su mjesta tišine, kontemplacije i starinskog rituala, oaza za one koji ne prihvaćaju smjer u kojem ide službena Crkva.

Gibsonova djelatnost ne događa se u vakuumu. Ona je dio šireg tradicionalističkog katoličkog pokreta, koji ima tisuće sljedbenika diljem svijeta. Ovaj pokret uključuje svećenike, laike, teologe i redovničke zajednice koje smatraju da je Katolička Crkva, pokušavajući se prilagoditi modernom društvu, kompromitirala samu sebe.

Za te vjernike, latinska misa, stari sakramenti, kontemplacija i strogi moralni nauk nisu opcije, već nužnosti. Oni vide u modernizmu prijetnju istini, a u institucijama – uključujući papinstvo – često više simboliku nego autoritet.

Mel Gibson je jedna od rijetkih poznatih javnih osoba koje su se otvoreno stavile na stranu tog pokreta, ne samo riječima, već i djelima. Njegove crkve simbol su otpora, ali i pokušaj stvaranja paralelne crkvene stvarnosti – jedne koja nije vezana uz hijerarhiju Rima, već uz kontinuitet s Crkvom iz prošlih stoljeća.

IZVOR: El Pais