Kupovina stanova u Istočnom Sarajevu u prilogu RTRS-ovog magazina Pečat nije predstavljena kao ekonomska činjenica, nego kao politička prijetnja. Javni emiter, slijedeći retoriku Milorada Dodika koji je Bošnjake nedavno nazivao “amebama”, pretvara tržište nekretnina u etnički problem i prebrojava stanove po nacionalnom ključu

Prilog RTRS-ovog magazina Pečat o kupovini stanova u Istočnom Sarajevu nije loše urađena reportaža, u njemu nema nespretno postavljenih pitanja. Riječ je o svjesno konstruisanom narativu čija je osnovna funkcija proizvodnja straha i normalizacija etničke netrpeljivosti.

Formalno, prilog govori o nekretninama. Suštinski, on govori o Bošnjacima kao problemu. O njihovom kretanju, njihovom novcu, njihovim stanovima. O njihovom “dolasku” koji se ne predstavlja kao ekonomska činjenica, nego kao sumnjivi proces, gotovo zavjera. Kupovina stana, u ovoj logici, nije privatna odluka pojedinca nego politički čin koji zahtijeva “analizu”, “upozorenje” i “budnost”.

Ta logika nije nova. Ona je samo brutalnije artikulisana nakon nedavnog istupa Milorada Dodika na mitingu u Istočnom Sarajevu, kada je Bošnjake koji kupuju stanove nazvao “amebama”. Riječ je o klasičnoj dehumanizaciji: oduzmete ljudima status građana, pretvorite ih u biološku metaforu i tako pripremite teren da njihova prava postanu upitna, relativna ili nepoželjna.

Jer šta zapravo poručuje Pečat? Da je problem što Bošnjaci kupuju stanove tamo gdje im je jeftinije. Da je sumnjivo što ljudi biraju povoljnije kvadrate, blizinu posla i infrastrukture. Da je zabrinjavajuće što tržište nekretnina ne poštuje etničke linije. Sve to se govori bez ijednog ozbiljnog ekonomskog podatka, bez analize tržišta, bez urbanističkog konteksta ali s obiljem sugestija, straha i prebrojavanja “njihovih” stanova.

U jednoj zdravoj javnoj sferi, javni servis bi se pitao: zašto je Istočno Sarajevo povoljnije? Kakva je politika stanogradnje? Ko investira, ko gradi, ko zarađuje? U RTRS-ovoj verziji stvarnosti, to nisu pitanja. Tamo se pita samo jedno: ko kupuje. I još preciznije, koje je nacije kupac.

Najveći cinizam ove priče leži u činjenici da se “amebe”, kako ih politički vrh naziva, u isto vrijeme optužuju i koriste. Jer bez tog “sumnjivog” novca koji dolazi iz Sarajeva, bez ljudi koji rade u sarajevskim firmama, institucijama i privatnom sektoru, ekonomski život Istočnog Sarajeva bio bi znatno siromašniji. To nije ideološka tvrdnja, nego gola činjenica geografije i ekonomije. Sarajevo je regionalni centar. Tamo su poslovi, plate, tržište. Ljudi koji tamo zarađuju novac troše i investiraju tamo gdje žive ili gdje im je dostupno.

Drugim riječima: ekonomija Istočnog Sarajeva dobrim dijelom zavisi upravo od onih koje RTRS-ov prilog tretira kao prijetnju. Građevinski sektor, prodaja stanova, lokalni budžeti, komunalne takes, sve to funkcioniše zahvaljujući potražnji. A potražnju, između ostalih, stvaraju i ti “nepoželjni” kupci.

Zato je poruka priloga duboko shizofrena: s jedne strane, Bošnjaci su predstavljeni kao opasnost; s druge, njihovo prisustvo je ekonomski poželjno, čak nužno. Ali to se ne smije reći naglas, jer bi razbilo mit o samodovoljnosti i ugroženosti na kojem se hrani politika.

Posebno je problematično što sve ovo dolazi s javnog emitera. RTRS nije privatni tabloid niti stranački bilten. To je medij koji se finansira novcem svih građana, uključujući i onih Bošnjaka koji se u prilogu implicitno targetiraju.

Na kraju se nameće jednostavno, ali neugodno pitanje: ako su Bošnjaci “amebe”, kako ih politički i medijski diskurs uporno naziva, trebaju li uopće kupovati stanove u Istočnom Sarajevu? Trebaju li tamo ulagati novac, puniti lokalne budžete, održavati građevinski sektor i svakodnevnu ekonomiju na životu? Trebaju li kupovati u tamošnjim prodavnicama?

Ako je poruka da nisu dobrodošli kao komšije, onda bi barem trebalo imati hrabrosti to reći otvoreno. Sve ostalo samo je kukavičko bježanje od vlastitog jada. I jala.