Roman je postao globalni fenomen, preveden na 88 jezika i prodan u više od 320 miliona primjeraka. Ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najčitanija knjiga ikada napisana na portugalskom jeziku

Paulo Coelho, Brazilac s neobičnom životnom pričom i neobičnom književnom sudbinom, ponovo se vraća na police evropskih knjižara izdanjem svoje najpoznatije knjige, „Alhemičara“, romana koji je publika uzdigla do kultnog statusa, dok su ga mnogi kritičari decenijama gledali s visoka. Te su stranice, “previše lake”, “previše jednostavne”, “previše popularne”, postale simbol jedne podjele: između visoke književnosti i onoga što Coelho nudi, duhovne bajke koja čitatelja vodi pred vlastito ogledalo.

A njegova priča o uspjehu počela je, ironično, kao potpuni neuspjeh. Kada je „Alhemičar“ 1988. izIšao u Brazilu, prodan je u svega nekoliko stotina primjeraka. Izdavač ga je otpisao. Coelho je molio da mu se da vremena. Odgovor je bio: „Ne, ovaj roman neće nikada uspjeti.“ Ali, kako piše u knjizi, „kada nešto istinski želiš, cijeli svemir se uroti da to ostvariš“. Ovaj put, svemir je čuo.

Coelho je počeo kucati na vrata drugih izdavača. Jedna velika brazilska kuća prihvatila je rukopis, gotovo slučajno. Tri godine kasnije, roman je prodan u pola miliona primjeraka samo u Brazilu. Sljedeći prelomni trenutak dogodio se kada je jedan američki turista kupio knjigu u Rio de Janeiru, odlučio je prevesti i pronaći izdavača u SAD-u. HarperCollins ga je uvrstio u svoj katalog, priredio veliku promociju, ali prodaja je opet išla sporo, sve dok se nije aktivirao ono što Coelho smatra ključnim: tiho, uporno, nezaustavljivo usmeno preporučivanje.

A onda se dogodio simbolički trenutak preokreta: Bill Clinton fotografisan je kako izlazi iz Bijele kuće noseći „Alhemičara“. Uslijedile su pohvale Madonne, Will Smitha i brojnih zvijezda. Od tog trenutka, roman je postao globalni fenomen, preveden na 88 jezika i prodan u više od 320 miliona primjeraka. Ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najčitanija knjiga ikada napisana na portugalskom jeziku.

Ono što je fascinantno jeste kako je roman koji je kritika često posprdno odbacivala kao „new age bajku“ postao duhovna mapa za milione ljudi. Santiago, pastir koji kreće u potragu za blagom, postao je univerzalni simbol unutrašnjeg puta. Coelho, nekadašnji hipi, čovjek koji je u mladosti eksperimentisao s ezoterijom i magijskim praksama, kasnije se okrenuo kršćanstvu i ideji da se religija i duhovnost razlikuju: jedna je disciplina, druga je potraga.

„Alhemičar“ je knjiga otvorena za različita tumačenja. Neki je vide kao duhovnu parabolu, drugi u njoj prepoznaju odjeke sufijske tradicije i istočnjačke mudrosti. Mnogi čitatelji je čitaju na tragu hrišćanske simbolike, dok je psiholozi rado povezuju s jungijanskim konceptom individuacije. Upravo ta višeslojnost, jednostavna u jeziku, a široka u značenjima, omogućila je romanu da se obraća čitateljima iz različitih kultura i vjerskih pozadina.

Jezikom jednostavna, ali simbolički bogata, priča funkcioniše kao podsjetnik da je potraga za identitetom ujedno potraga za smislom. Strah, zbunjenost, gubitak, bol, sve su to faze na tom putu. Coelho se ne libi govoriti o patnji: „Život daje izazove da provjeri našu hrabrost i spremnost na promjenu. Nema smisla praviti se da ništa nije bilo. Izazov ne čeka.“

I zaista, ono što Coelho nudi nije literarna virtuoznost nego emocionalna blizina. Njegovi junaci uče da je bolje izgubiti nekoliko bitaka boreći se za sebe, nego cijeli život provesti bez borbe. Prijateljstvo, izdaja, sudbina, lična legenda, to nisu ideje rezervirane za književne salone, nego za običnog čitatelja koji u tom jednostavnom jeziku prepoznaje vlastiti život.

U knjizi „Maktub“, Coelho opisuje priču o učeniku koji traži prosvjetljenje, ali zaboravlja osnovnu lekciju: da prosvjetljenje nije bijeg od svijeta, nego suočavanje s njim. Učitelj ga obavezuje da pola minute gleda u sunce, pa ga potom pita da opiše okolinu. Učenik odgovara kako ništa ne vidi, svjetlost ga je zaslijepila. „Ko traži samo svjetlost, a odgovornost prepušta drugima, nikada neće pronaći prosvjetljenje“, kaže učitelj.

Ovaj prizor otkriva srž Coelhovog učenja: biti duhovan ne znači pobjeći od svijeta, nego se hrabro suočiti s vlastitim putem. Zato Coelho govori o „ratnicima svjetlosti“, ljudima koji idu naprijed uprkos strahu.

Možda je zato Coelho i dalje osporavan. Njegova jednostavnost mnoge iritira, neki je zamjenjuju s banalnošću. Ali u toj jednostavnosti krije se snaga: njegova literatura nije stvorena za kritičare, nego za ljude u potrazi. U doba ubrzanosti, rasutosti i emocionalne iscrpljenosti, Coelho nudi sporost, introspekciju i nepretencioznu mudrost.

IZVOR: Panorama