Ajka Tiro Srebreniković, „Neću fukare u kuću“, Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2025.
Već sami naslov i oprema knjige potvrđuju dojam da je riječ o ispitu savjesti. Koga puštamo u kuću, i u jezik, i u sjećanje? Prag na ulazu u kuću dijeli privatni i zajednički prostor, granicu između onoga unutra i onoga vani, između govora i šutnje. Stoga, nije slučajno što nova knjiga Ajke Tiro Srebreniković izlazi u Biblioteci Bosana – Bošnjački pisci u Hrvatskoj, kao dio manjinske serije u kojoj se kuća jezika čita kao kuća opstanka.
Riječ je o zbirci kraćih proza, pripovijetki, vinjeta, autofikcionalnih zapisa, koja se u završnom dijelu prelijeva u refleksivno‑esejistički i publicistički registar. Sadržaj to jasno pokazuje, jer uz stožerne priče poput „Neću fukare u kuću”, „Halis hanuma”, „Dugi”, „Alamani”, „Ključevi avlijskih vrata”, knjiga završava poglavljima „Moji svjetovi”, „Razgovor (ne)ugodni naroda bošnjačkog”, „Kamo dalje?”, „Čovjek je mjerilo svega”, „Apsolutno ništa” koja po tonu i postupku prelaze iz naracije u komentar/kolumnu i mini‑esej. Drugim riječima, Ajka Tiro Srebreniković donosi žanrovski hibrid u kojemu prepoznajemo književnu prozu s esejističkim repom.
Srebrenikovićku nose tri stalne brige. Prva je zavičaj kao trajanje u jeziku (Duvanjsko polje/Hercegovina, ikavica, turcizmi), druga je žensko iskustvo u patrijarhalnom okolišu (moć i nemoć u kući i „mutvaku“), te dislokacija i rat (odlazak „na sve četiri strane svijeta“, preorijentacije života i morala).
Prva, naslovna priča otvara svijet s orijentalnim „šmekom“, ali glas pripovjedačice ostaje čvrsto utemeljen u lokalni čaršijski ambijent, te je ironičan: „…moj đuvegija pametan za trojicu, skonta da se u vrijeme buna može dobro ušićariti…“ Dakle, cilja se na oportunizam kao društveni refleks i kućni problem.
„Ključevi avlijskih vrata“ hvataju mušku kafansku politiku iščekivanja i straha od mobilizacije, bilježe papirologiju i „teftere“ vlasti, ali i nenapisano pravilo prema ženama: „Nije u taj vakat bilo uobičajeno da se onog drugog podcijeni, samo su žensku čeljad znali zareziliti…“ Time se formira temeljna napetost knjige, žene su, naime, nositeljice memorije, ali im je javna riječ sužena.
U „Alamanima“ autorica secira laž i moralno posrtanje u obitelji, Rasma je „rospija“ čiji glas „poskoku“ nalik razara kuću, a tragedija djeteta razotkriva cijenu tih ubleha. To je žanrovski gledano pripovijetka sa socijalnom dijagnostikom.
„Biđanova kafana“ prelazi u autofikciju s meditacijom o pamćenju („sličice života“ koje se lelujaju između jave i sna) i zavičajnoj topografiji muške socijalnosti („Idemo u kahvu, među ljude“). U njenoj optici, privatna uspomena i kolektivna historija stalno se presijecaju.
Na planu manjinskog rakursa, knjiga je (i po seriji u kojoj izlazi) svjesna da bošnjačko iskustvo u Hrvatskoj nije jednoslojno, ono je jezično, socijalno i migracijski uvjetovano. Zato su odabir jezičnog registra i dodatak „Manje poznate riječi“ ujedno i težnja maloj leksikografskoj gesti kulturne samoodbrane (fukara, musafir, haber, hanuma, jazuk…).
Srebrenikovićkina proza je prozno‑lirska, ritam kazivanja nosi se na frazi, razgovornosti i ikavskim oblicima, s često ironično‑mudroslovnim završetkom (mali „krajcajt“ u rečenici). Dugi odlomci dijaloga i kolektivnog glasa (ahbabi u kahvi) hvataju socijalnu akustiku, kako zajednica prozbori prije nego što odluči, a prisutna je i monološka maska žene koja brani (i razotkriva) muževu „snalažljivost“.
U drugom dijelu knjige naracija popušta pred refleksijom, poglavlja tipa „Razgovor (ne)ugodni…“, „Kamo dalje?“ ili „Čovjek je mjerilo svega“ djeluju kao fejtonistički mini‑eseji/kolumne, ponekad s didaktičnim akcentom. Ta mješavina je svjesna pa priče „uhvate“ scenu i lik, a završni tekstovi „izgovore“ vrijednosni stav. Sadržaj i raspored poglavlja potvrđuju tu dramaturgiju.
Međutim, riječ je autorici koja se okušala u poeziji (knjiga „Davna svitanja“), dakle, njen pjesnički svijet traži oslonac u pojmovno‑slikovnom, a kroz „nevakat zadnjega rata“ i zavičajne toponime gradi memoriju bez gorčine. I u stihu i u prozi, autorica njeguje ženski subjekt koji stoji između intimnog i javnog, i koji se ne libi ironije (urbanih glazura), u prozi se ta ironija pretače u čaršijsku repliku i motiv „snalažljivosti“.
„Neću fukare u kuću“ predstavlja knjigu o moralu opstanka, o tome kako se zajednica i pojedinac ogledaju u jeziku, i kako ženski glas pamti i filtrira „nevakat“. Najbolja je kad stavi lik u konkretnu situaciju i pusti da progovori živi govor (npr. „Ključevi avlijskih vrata“, „Alamani“), a napetost teksta slabi kada se autorica zanese u općenite pouke. No, vrijednost je nesumljiva u arhivi glasova koje vraća u upotrebu, u kuću jezika u koju, s razlogom, „fukare“ ne ulaze.
