“Halačevićeve fotografije svjedoče o životu između dva svjetska rata. Na njima se vidi kako su Sarajlije izgledale, kako su nosile nošnju, kako se grad razvijao. Njegov rad je dragocjen jer nam je ostavio duh Sarajeva u trenutku kada se ono najbrže mijenjalo.”

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana fotografije, Muzej Sarajeva je u prostoru Brusa bezistana otvorio izložbu “Sarajevo kroz objektiv Nusreta Halačevića”, koju je priredio viši muzejski kustos Igor Radovanović. Ova postavka, sastavljena od pedeset pažljivo odabranih fotografija, nudi publici ne samo panoramski pogled na Sarajevo, već i uvid u svakodnevicu čaršije, portrete građana, te prizore vjerskih i kulturnih objekata iz perioda između dva svjetska rata.

Direktorica Muzeja Sarajeva Indira Kučuk-Sorguč podsjetila je da je riječ tek o malom dijelu bogatog opusa Nusreta Halačevića, prvog Sarajlije s diplomom fotografa. Studije je završio u Firenci 1931. godine, a njegova zaostavština danas se čuva u Muzeju Sarajeva. “Nusret Halačević bio je simbol ovoga grada. Njegov atelje u naselju Telali ostao je upamćen i kroz popularnu kulturu, posebno kroz film Walter brani Sarajevo, u kojem je poslužio kao radnja čuvenog ‘Zisa’,” kazala je Kučuk-Sorguč.

Kustos Radovanović objašnjava da je želio prikazati Sarajevo kakvo pamte generacije naših predaka: “Halačevićeve fotografije svjedoče o životu između dva svjetska rata. Na njima se vidi kako su Sarajlije izgledale, kako su nosile nošnju, kako se grad razvijao. Njegov rad je dragocjen jer nam je ostavio duh Sarajeva u trenutku kada se ono najbrže mijenjalo.”

Generacije Sarajlija sjećaju se da su crno-bijele fotografije starog grada bile sastavni dio gotovo svake kuće. Čuvale su se u vitrinama, po policama, ponekad u zahrđalim metalnim kutijama od bombonjera ili keksa, nerijetko s pečatom “Foto N. Halačević, Sarajevo”. Za mnoge porodice to su bile dragocjene uspomene, premda se o samom fotografu znalo malo.

Pred Drugi svjetski rat u Sarajevu je radilo svega desetak fotografa. Samo su rijetki imali telefonski priključak, a u imeniku se oglašavao jedino Nusret Halačević: “Atelje za modernu fotografiju – izrada svih povećanja, slike na porcelanu, razglednice Sarajeva, specijalni odio za amatere. Brza i stručna izrada, strogo umjerene cijene.”

Nusret Halačević rođen je 1908. godine u Sarajevu, u uglednoj porodici. Njegov djed Abdija bio je učesnik otpora austrougarskoj okupaciji, obješen zajedno s Muhammedom ef. Hadžijamakovićem i drugim prvacima otpora. Pradjed Dervišaga bio je gradonačelnik Sarajeva i blizak saradnik Topal Osman-paše.

Studij fotografije završio je u Firenci 1931. godine, a tri godine kasnije nagrađen je Zlatnom medaljom na međunarodnoj izložbi u istom gradu. Njegove fotografije privukle su pažnju jer su donosile motive života i običaja Sarajeva, do tada rijetko viđene u evropskim galerijama.

Halačević je otvorio atelje na Baščaršiji, preko puta Vijećnice. Tu je stvarao fotografije koje su obilježile epohu, a istovremeno obučavao mlade fotografe. Njegova učenica bila je i bratična Hiba Zildžo, čime je porodica nastavila tradiciju bavljenja fotografijom. Posebno je zanimljivo da je pred rat imao “specijalni odio za amatere” – kurs za sve one koji su posjedovali tada rijetke i složene fotoaparate.

Godine 1936. oženio se Nafijom Musakadić, s kojom nije imao djece. Svom rodnom gradu i Islamskoj zajednici ostavio je atelje, kuću i kompletnu imovinu, koju je uvakufio za potrebe Islamskog teološkog fakulteta. Danas se na tom mjestu nalazi Centar za Kur’an i Sunnet.

Nusret je bio među prvim Sarajlijama koji su vozili automobil – Opel Olympiju. Imao je konja, volio pozorište, bavio se sportom, slikarstvom i filmom. Često je djeci u porodici prikazivao filmske projekcije na kućnom projektoru. Bio je putnik, a posebno ga je vezivao Istanbul.

Njegovi rođaci svjedoče da je imao ogromnu biblioteku i četiri sehare pune negativa. Nažalost, najveći dio te građe uništen je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1990-ih.

Nusret Halačević preminuo je u Sarajevu 17. augusta 1979. godine, a ukopan je na Gradskom groblju Bare. Posljednje decenije života proveo je povučeno, rijetko izlagao, ali je neumorno bilježio život grada. Kažu da je, kada bi išao na džumu, ostavljao metlu na vratima ateljea, kao znak da nije kod kuće.