Interes za Dubrovnik kod Ilijaša, u blizini Sarajeva, počinje jačati nakon 2015. godine, kada su provedena arheološka istraživanja nekropole stećaka Kopošići, posljednjeg počivališta srednjovjekovne bosanske vlastele iz roda Batić-Mirković. Ta je vlastela pripadala vrhu društvene hijerarhije bosanske države: Mirko Radojević bio je veliki knez na dvoru kralja Tvrtka I, dok se njegov sin Batić Mirković nalazio u bliskoj političkoj orbiti kralja Tvrtka II.

U Sarajevu će 27. novembra biti predstavljena poštanska markica posvećena Starobosanskom Dubrovniku, jednom od najznačajnijih, ali dugo zanemarenih nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Izdavač je BH Pošta, a svečana promocija bit će upriličena u Muzeju Sarajevo – Brusa bezistan, u 11 sati, što je svojevrstan simbolički čin.

Riječ je o filatelističkom izdanju koje ima i dokumentarnu vrijednost, jer podiže svijest o lokalitetu smještenom na području Općine Ilijaš, čije se značajke tek posljednjih godina sagledavaju u punoj historijskoj i kulturnoj dimenziji.

Interes za Dubrovnik kod Ilijaša, u blizini Sarajeva, počinje jačati nakon 2015. godine, kada su provedena arheološka istraživanja nekropole stećaka Kopošići, posljednjeg počivališta srednjovjekovne bosanske vlastele iz roda Batić-Mirković. Ta je vlastela pripadala vrhu društvene hijerarhije bosanske države: Mirko Radojević bio je veliki knez na dvoru kralja Tvrtka I, dok se njegov sin Batić Mirković nalazio u bliskoj političkoj orbiti kralja Tvrtka II.

Do tada se u historiografiji grad Dubrovnik u Ilijašu uglavnom posmatrao kao manji kasnosrednjovjekovni zamak bez naročitog utjecaja, nesrazmjerno malog prisustva u pisanim izvorima. Međutim, kako se istraživanja produbljuju, tako se mijenja i svijest o njegovoj ulozi: mjesto koje je decenijama smatrano rubnim, zaboravljenim i neprepoznatim, pokazuje se kao urbanistički i administrativni centar koji je imao stratešku funkciju u strukturi srednjovjekovne Bosne.

Stari grad Dubrovnik bio je ugrožen ne samo zaboravom nego i fizičkim nestajanjem. Kamenolom otvoren ispod gradskih zidina sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako je narušavao temelje utvrde, sve dok konačno nije zatvoren 2011. godine. Da intervencija nije stigla na vrijeme, srednjovjekovni kompleks vjerovatno bi zauvijek nestao. Na vrhu fortifikacije nalazi se gornji grad, tvrđava sa četiri kule i dvorom dužine 72 metra i širine 17,5 metara, čiji se ostaci trenutno obnavljaju. Ispod njega prostire se donji grad, opasan bedemima u dužini od 250 metara, u kojem su živjeli trgovci i administrativno osoblje, jer je Dubrovnik bio administrativno središte srednjovjekovne župe. U 13. stoljeću zvala se Vidogošća, u 14. i 15. stoljeću župa Dubrovnik; dolaskom Osmanlija župe postaju nahije, pa izvori bilježe da nahija Dubrovnik obuhvata područje od Vratnice u Visokom, preko Breze i Ilijaša, dio Vareša i sve do Bakića na području današnje Općine Olovo.

Ispod donjeg grada nalazi se prostor Varoši Dubrovnik, zona stacionarne trgovine, prostorna i funkcionalna prethodnica današnje Baščaršije. Tipologija koju je pedesetih godina definirao Pavo Anđelić potvrđuje postojanje trga i glavne ulice sa nizovima kuća i magaza. Posebno je zanimljivo što je cjelokupan kompleks smješten na uzvišenju kojem se može prići samo jednim putem, dok su sa svih ostalih strana strme litice. To je idealna odbrambena pozicija za vrijeme prije topovskog naoružanja, a činjenica da se kasnije lakše mogao gađati sa okolnih visova govori o njegovoj starosti i kontinuitetu.

Prvi pisani trag o osnivanju Dubrovnika donosi dubrovački hroničar Jakov Lukarević 1605. godine, navodeći da su grad podigli dubrovački trgovci nakon što im je Kulin ban dao pravo eksploatacije rudnika u Srednjoj Bosni. Iako ta teza nikada nije potvrđena iz drugih izvora, niti uspješno opovrgnuta, ostaje najstariji narativni pokušaj objašnjenja porijekla grada.

U dubrovačkim arhivima ime Starobosanskog Dubrovnika pojavljuje se samo jednom, 1404. godine, u kontekstu trgovine solju prema bosanskim gradovima Dubrovnik, Deževice i Visoki. Dok su Deževice u to vrijeme najznačajniji rudnik srebra, a Visoko administrativni centar, Dubrovnik je bio trgovačko čvorište čiji se razvoj zasnivao na blizini rudnih ležišta. Na prostoru župe registrovana su četiri rudnika: Daštansko kod Vareša, Brgule, Kamenica i Čeče, što potvrđuje da je ekonomija bila pokretačka snaga, kao i sudbinski faktor njegovog uspona i kasnijeg nestanka.

Do početka osmanskog perioda Dubrovnik se razvija paralelno sa regionalnim centrima poput Prozora, Konjica i Kaknja, ali sudbina mu se mijenja u 15. i 16. stoljeću, kada Sarajevo izrasta u glavni urbani, administrativni i ekonomski centar. Već 1605. godine Sarajevo broji oko 10.000 kuća. Preusmjeravanje trgovačkih puteva prema novoj saobraćajnici Sarajevo–Olovo dodatno marginalizira Dubrovnik. Do 1604. godine bilježi se tek pedesetak kuća, uz prisustvo male vojne posade koja održava minimalni ekonomski život.

Posljednji put Dubrovnik se spominje 1711. godine kao sjedište nahije, nakon čega se administrativno cijepa između Sarajeva i Visokog, a stanovništvo prelazi na poljoprivredu. Tek u drugoj polovini 20. stoljeća lokalne porodice iz okolnih sela još su odlazile na pijace u Visoko, što svjedoči o dugoj, polako gasnuloj ekonomskoj tradiciji.

U neposrednoj blizini starog grada, na udaljenosti od oko 500 metara, nalazi se nekropola stećaka Kopošići, grobovi Batića Mirkovića i njegove porodice. Natpis na Batićevom stećku počinje riječima: „Va ime oca i sina i svetga dha amin. Se leži knez Batić na svoe zemli na plemenitoi…“ Izraz „na svoe zemli“ potvrđuje vlasnički status i političku poziciju, jer „knez bosanski“ u tom kontekstu ne znači titulu običnog plemića, već drugu najvišu funkciju u državi, blisku današnjem premijeru. Batićeva supruga Vukava, pomenuta na stećku, u arhivskim izvorima javlja se samo jednom, u dopisu o slanju svite iz Dubrovnika. Pored njihovih spomenika stoji manji nadgrobni biljeg, za koji se pretpostavlja da pripada djetetu.

Đoko Mazalić, akademski slikar i kustos Zemaljskog muzeja, 1939. godine opisao je ove stećke kao „najljepše spomenike srednjeg vijeka u Bosni“, ističući proporcije, skladnost i profinjenost ornamentike a historiografi vjeruju da je u Dubrovniku postojala klesarska škola.

Tokom arheoloških istraživanja 2015. godine pronađen je brokatni plašt sa zlatnim vezom, za koji je utvrđeno da je pripadao Mirku Radojeviću. Plašt se danas čuva u sef sobi Zemaljskog muzeja zajedno sa Sarajevskom hagadom, plaštom kralja Tvrtka I i tri značajne povelje. Radojević je potpisao devet povelja i bio jedan od ključnih političkih aktera u razdoblju između 1380. i 1404. godine. Prema jednoj verziji, pogubljen je odrubljivanjem glave nakon što je stao na pogrešnu stranu u sukobu kraljeva Tvrtka II i Ostoje. Sudbina je htjela da se 600 godina kasnije u istoj prostoriji nađu plaštevi kralja i njegovog najbližeg saradnika, zajedno sa dokumentima koje su potpisali.

Osim historije i arheologije, lokalitet nosi i narativno nasljeđe. Milenko Filipović je 1924. godine zabilježio legendu o kraljici Katarini, koja se navodno sklonila u Dubrovnik bježeći pred Osmanlijama. Prema usmenoj predaji, grad je izdržao sedam opsada sedam vojski, nestao tek kada je izdata tajna o cijevima koje su dovodile vodu s planine Čemernice, a dio blaga koje nije uspjela ponijeti sakriven je na mjestu koje se i danas zove Pozlaćenica.