U srednjem vijeku zvono postaje prepoznatljiv simbol kršćanstva. Al-Mansur, u svom pohodu na Santiago de Compostelu 997. godine, odnio je ogromna crkvena zvona i donio ih u Córdobu, gdje su korištena kao svjetiljke u Velikoj džamiji. Nakon ponovnog osvajanja Córdobe 1236. ta ista zvona vraćena su u Santiago, putujući, poput ratnog plijena, između civilizacija i epoha

Zvono je jedan od najprepoznatljivijih liturgijskih instrumenata ljudske civilizacije, metalni, snažan i prozračan glas koji dopire do najudaljenijih dijelova naselja. Od kasne antike pa sve do danas, ono označava ritam vjerskog i društvenog života.

UNESCO ga je 2022. godine uvrstio na listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, priznavši tako umijeće ručnog zvonjenja kao tradiciju od izuzetne vrijednosti. Ipak, ta se tradicija ubrzano gubi, jer ručno zvonjenje, nekada ključno za liturgiju, zamjenjuje mehanizirana, uniformna zvonjava koja se ponavlja bez emocije i bez dodira ljudske ruke.

Nekada je crkva bez zvona bila nezamisliva. Zvonar je vještinom i osjećajem razlikovao ritmove blagdana, misnih slavlja, pogreba, uskršnjih bdijenja ili dolaska uglednih gostiju. Svaki je obrazac zvonjenja imao svoju simboliku, svoje značenje i svoje mjesto u ritmu zajednice.

Danas o tim nijansama svjedoče još samo stariji zvonari i poneke župne knjige. Zvonjenje je postalo automatizirani čin, unificiran na jedinstveni, često osiromašeni ritam, iako njegova kulturna i duhovna vrijednost ostaje neprocjenjiva.

Korijeni zvona sežu duboko u antički Mediteran. U starom Rimu brončani zvončići, tintinabula, služili su kao zaštitni amuleti, ali i kao signal u svakodnevnom životu: objavljivali su otvaranje kupatila, trgova i javnih prostora. U jevrejskoj tradiciji postojali su instrumenti slične svrhe. Šofar i dalje odjekuje na određenim blagdanima, dok se kroz Stari zavjet provlači ideja božanskog glasa u zvuku truba, od uspona Mojsija na Sinaj do rušenja zidina Jerihona. Trube su bile poziv, upozorenje, znak. U ranom hrišćanskom svijetu upravo će ta funkcija biti prenesena na zvono.

Nakon Milanskog edikta 313. godine, kojim se kršćanstvo priznaje kao dopuštena religija, zvono ulazi u javni prostor. Tradicija ga povezuje s Paulinom iz Nole u Kampaniji, gdje su postojale poznate ljevaonice bronze, ali arheološki dokazi iz tog vremena ipak izostaju. Sigurno je, međutim, da Crkva već u ranom srednjem vijeku zvono prepoznaje kao liturgijski instrument.

U Liber Ordinum, vizigotskom zborniku liturgijskih pravila, zvona se nazivaju signa, znakovi. Zapisano je i to da moraju biti posvećena posebnim obredom kojim se „od njih izgoni zlo“, što ukazuje na njihovu izrazitu simboličku težinu.

U srednjem vijeku zvono postaje prepoznatljiv simbol kršćanstva. Al-Mansur, u svom pohodu na Santiago de Compostelu 997. godine, odnio je ogromna crkvena zvona i donio ih u Córdobu, gdje su korištena kao svjetiljke u Velikoj džamiji. Nakon ponovnog osvajanja Córdobe 1236. ta ista zvona vraćena su u Santiago, putujući, poput ratnog plijena, između civilizacija i epoha.

Tehnološki napredak 12. stoljeća omogućio je izradu većih i snažnijih zvona. Nastaju složeni obrasci zvonjenja koji ulaze u svakodnevni zvučni pejzaž gradova: zvono za požar, za smrt, za rođenje, za procesije, za dolazak velikaša. Zbog te raznovrsnosti nastaju consuetas, pravilnici koji opisuje kako se i kada zvoni – neka vrsta muzičkog zapisa zvonarske umjetnosti. Posebno su ih vodile katedrale i kolegijalne crkve, mjesta bogate liturgije.

Zvonar nije bio samo tehničar: bio je posvećena osoba. U ranom srednjem vijeku to je obično bio vratar samostana, kaluđer s nižim svetim redom. Gregorijeve dekretale iz 13. stoljeća navode kustose kao odgovorne za zvona, pod nadzorom arhiđakona. Ipak, težina velikih zvona zahtijevala je čitavu ekipu ljudi, pa se u taj posao sve češće uključivalo i laike.

Danas, u digitaliziranom svijetu u kojem tihi električni motor zamjenjuje ruku zvonara, zvono zvoni na drugačiji način. Nije nestalo, ali je izgubilo nijanse: automatizirano je, standardizirano, odvojeno od tradicije. No zvono je i dalje glas zajednice. Njegova povijest pokazuje da ono nikada nije bilo tek metalna skulptura koja udara o svoje stijenke. Zvono je bilo poziv, molitva, upozorenje, radost, tuga i sjećanje. U svakom udarcu stoji stoljeće iskustva i pitanje za koga u tom trenutku zvoni.

Jer dok god zvona zvone, trajat će i priča o vremenu koje nam daju: priča u kojoj se prošlost i sadašnjost spajaju u jednom jedinom, prepoznatljivom zvuku.

IZVOR: La Razon