Sa ovom Trojkom i onime što nam obećavaju, nećemo opstati kao civilizacija. Jer će pokušaj dogovora o sferama uticaja završiti jedino kako takvi pokušaji mogu skončati ratom, ovaj puta uz nuklearne kapacitete potpunog uništenja. Uz ubijeno međunarodno pravo, nemoćnu svjetsku organizaciju i zaboravljena načela međunarodnih odnosa. Kako li će u budućnosti zvati ovo vrijeme? Ako tu budućnost dočekamo

Ove godine se navršava 90 godina od bezuspješnog obraćanja etiopskog vladara Haile Selasija Ligi nacija, sedmog juna 1936. godine, nakon što su italijanske trupe okupirale njegovu zemlju u agresiji koju su pokrenule skoro godinu dana ranije. Ta nemoć tadašnje svjetske organizacije da uspostavi vladavinu načela u međunarodnim odnosima kao da reflektira današnju nemoć Ujedinjenih nacija da spriječe agresije velikih i onih manjih država, teritorijalna osvajanja i aneksije, nasilne promjene režima, otmice izabranih šefova država ili naprosto napada iz daljine balističkim raketama, uz potpuno zanemarivanje „kolateralnih“, ergo civilnih žrtava. 

Svijet tridesetih godina prošlog stoljeća bio je obilježen Velikom depresijom, teškom i dugotrajnom ekonomskom krizom izazvanom krahom spekulacija na burzama i dugovima financijskog sektora koji su se prelili u realni. Još se borio sa posljedicama razaranja Prvog svjetskog rata, a do sredine toga desetljeća kristalizirala su se tri ili uvjetno četiri društveno-politička sistema koji su nastojali naći put iz krize koja je dobrano erodirala društvo.

Jedan je bio demokratski, sa barem ograničenim poštivanjem ljudskih prava i sloboda, a ostali su bili totalitarni, razlikujući se u mjeri uticaja tradicije i određenih ideologija toga vremena u odnosnim zemljama. Ovaj demokratski, američki bio je pokušaj odgovora na izazove socijalnog raslojavanja i siromaštva kao okidača revolucionarnih gibanja kroz očuvanja demokratskih institucija i načela, ali i većim uplivom države u ekonomiju, posebno kroz financiranja javnih radova, uvođenje mjera socijalnih politika, obuzdavanjem spekulacija na burzama i skretanjem kapitala u proizvodne investicije.

Epitomizirao ga je američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt, lider Demokratske stranke koju je preobrazio iz ekonomski liberalne u socijal-liberalnu, iz predstavnika interesa krupnog kapitala u zastupnika interesa tzv. malog čovjeka. Generalno, sistem je relativno brzo dao rezultate, SAD su izašle iz krize koju su inicirale, a revolucionarni ferment je oslabio te su očuvane sve institucije, uz punu podršku većine biračkog tijela.

Drugi, sovjetski bio je rezultat Oktobarske revolucije koja je evoluirala u čisti totalitarizam zločinačkog tipa za vrijeme Lenjinovog nasljednika Josifa Visarionoviča Džugašvilija, zvanog Staljin. Model strogo dirigirane, ne dirižističke privrede, općom kolektivizacijom i državnim vlasništvom nad kapitalom, sredstvima za proizvodnju i potisnutim tržištem dao je zamah razvoju industrije, ali ne i podizanju standarda stanovništva, a periodi gladi su se izmjenjivali po regijama i autonomnim republikama socijalističke federacije. Najpoznatiji je, ali nije jedini, Holodomor, period nezapamćene gladi u Ukrajini, nastao centralizacijom upravljanja poljoprivrednom proizvodnjom, cijenama i plasmanom, baš tridesetih godina. Nije imao podršku širokih društvenih slojeva i održavao ga je jedino strah i represija.

Nasuprot američkom i sovjetskom političkom sistemu, u većem dijelu Evrope kristalizirao se totalitarizam ideološkog i političkog jednoumlja, ali bez zadiranja u političku ekonomiju kapitalizma, te uz povećanu ulogu države u ekonomskom razvoju, baziranom prije svega na investicije u vojno-industrijski kompleks.

Dva su glavna pravca tog, mogli bi ga uvjetno nazvati desnog totalitarizma, kao antipoda sovjetskom, lijevom: stariji fašizam u Italiji i mlađi nacional socijalizam u Njemačkoj. Njih su epitomizirali fašistički Duce Benito Mussolini i njemački Fuhrer Adolf Hitler. Derivat jednog ili drugog, uz određene lokalne značajke razvijen je u Španiji, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, nešto kasnije Jugoslaviji, Bugarskoj, do određene mjere koja se očitavala u jednopartijskom diktatu u Turskoj i Irskoj, a nakon njemačke aneksije, i Austriji.

Snažni fašistički pokreti postojali su u skandinavskim zemljama, Britaniji, Čehoslovačkoj. I ovaj je sistem dao određene rezultate u smislu prevladavanja ogromnih socijalnih razlika, razvoja infrastrukture, ali po cijenu opće militarizacije proizvodnje i realnog ekonomskog sektora. Rezultat je bio militarizacija društva i rat kao logična posljedica sveopćeg naoružavanja, uz potpuno gušenje bilo kakve opozicije režimu i nalaženje alternativa. Podrška stanovništva je varirala, od oduševljenja rezultatima mjera socijalnih politika i odvraćanja od komunističke revolucije, do slaganja sa ekspanzionizmom, ideološki upakiranom u supremacističke teorije.

Uvjetni, četvrti model bio je azijska inačica totalitarizma, najvidljivija u Kini i Japanu. Mlada kineska republika bila je izložena građanskom ratu komunista i Kuomintanga, partije nastale republikanskim prevratom 1911. Da bi se ograničio uticaj Komunističke partije, vođa Kuomintanga Čang Kai Šek uvodi vojnu diktaturu i ojačava ulogu države u ekonomiji, ne potirući osnove političke ekonomije kapitalizma. Slično se dešava u Japanu koji je već na znatno višem stepenu industrijskog razvoja u kojemu jačaju militantne ekspanzionističke tendencije na kontrolu svoje sfere u Aziji i Pacifiku, najviše zbog nedostatka sirovina za industriju. Japanski militaristički totalitarizam bio je bliži nacizmu i po metodama i po elementima ideologije, poput rasizma, supremacizma i životnog prostora.

Takođe je proizveo logiku agresivnog rata i de facto započeo Drugi svjetski rat, napadom na Mandžuriju 1931 i kasnije na čitavu Kinu 1937. Bilo je više lidera u dvije frakcije japanskog militarizma, a najpoznatiji je svakako premijer Hideki Tojo. Kineski je bio više orijentiran na očuvanje države i unutarnjeg reda, ali su mu zbog brutalnih metoda, rezultati bili mršavi i produbljivali su unutarnje proturječnosti, generirajući nove sukobe i produbljujući građanski rat. Kineski militarizam nije dao nikakve ekonomske rezultate, glad je bila konstantom širom zemlje, socijalne su se razlike produbljivale. Japanski je nastavio na temeljima Meidži restauracije i rasta Japana u svjetsku velesilu nakon rusko-japanskog rata 1904-1905. Stoga je imao podršku širih slojeva društva.

No, ono što je temeljito razlikovalo prvi od ostalih društveno-političkih sistema, dakle američki od tri totalitarna ogledavalo se u razlici između njihovih epitoma. Dok je Roosevelt bio umjeren, pristojan, šarmantan i odgovoran lider, koji poštuje volju građana na izborima, totalitaristi sa istoka, Mussolini, Hitler, Staljin i Čang Kaišek ponašali su se impulzivno, otkrivali simptome ozbiljnih psihičkih poremećaja, posebno izostanak empatije, histeriju ili ledenu hladnoću, a svaki su tračak mogućnosti svoje smjene utirali golom silom.

Mussolini je bio upamćen po teatralnim nastupima, cirkusantskog izgleda, grimasa i gestikulacija. Hitler je bio histeričan govornik i u principu ponavljao jedne te iste fraze. Niti jedan nije posjedovao smisao za humor. Neki su taj period ove civilizacije nazvali vremenom luđaka na vlasti. Ti su luđaci, na koncu, izazvali i pokrenuli niz ratova koji su prerasli u globalan, najgori koji smo dosada zapamtili.

Danas je svijet suočen sa sličnom krizom kao i tridesetih godina, slični su uzroci i neposredni povodi, posebno u gargantuovskim razmjerima finansijskih spekulacija u ekonomiji i neobuzdanih liberalističkih dogmi u društvu. Kao i onda, postoje različiti pristupi izlasku iz krize. I nažalost, mogu se prepoznati neke paralele. I jedna značajna razlika.

Iako se danas režime niti jednoj značajnoj državi koje oblikuju međunarodne odnose (SAD, Kina, Rusija) ne može nazvati militarističkim, još manje fašističkim, dok je kineski i deklarativno komunistički, njihove politike pokazuju neke trendove koji su, blago rečeno protudemokratski, ali stvarno militantni, vodeći ratove ili ih najavljujući, s elementima fašističkih i/ili nacističkih ideologija, onih o životnom prostoru (sferama moći i uticaja, našim sferama), veličini i slavi nacije, prijeziru prema institucijama i međunarodnom pravu.

Istovremeno su izrazito ekonomski liberalni, tržišno orijentirani, a u SAD i socijalno neosjetljivi. Njihovi epitomi su američki predsjednik Trump i rusijanski predsjednik Putin. S druge strane, deklarativno komunistički režim Kine samo nastavlja praksu suzbijanja građanskih prava, ali uz jak dirižistički pristup ekonomiji sa jakim liderom koji eliminira svoje protivnike metodama zloupotrebe pravosudnog aparata. Zasada. Na posljednjem sastanku na vrhu zemalja BRICS-a, kineski šef partije i države, Xi Jinping pojavio se u istoj uniformi kakvu je nosio Mao Zedong. Dok Trump i Putin imaju, doduše iskrivljen, loš smisao za humor, s Trumpovim klaunovskim, počesto infantilnim ponašanjem i Putinovim nezrelim pošalicama, Xi ga uopće nema.

Ako im se dopusti, a dopušta im se, baš kao i Hitleru, Mussoliniju i Staljinu, da dalje nastave, plašeći svijet oružjem i novim ratovima, oni će se dalje razvijati nekako u onom pravcu u kojemu su se razvijali njemački, italijanski i sovjetski diktatori. Upadan je izostanak umjerenog, pristojnog i odgovornog lidera. Onaj iz tridesetih godina 20. stoljeća, američki predsjednik Roosevelt bio je na čelu snaga koje su u koaliciji sa sovjetskim boljševizmom  porazile nacizam, fašizam i militarizam, i otvorile put za poslijeratni preporod civilizacije. Danas takvog nema, niti u jednoj od tri države koje nastoje oblikovati svijet i podijeliti svoje sfere interesa i uticaja. Takvog bi se trebalo tražiti, ali će ga se teško naći u zemljama s jakim i izgrađenim institucijama koje se još donekle poštuju, dakle u zemljama zapadne i srednje Evrope, Japana, Turske. Ostaje nada da će Roseveltovo mjesto ipak neko zauzeti.

Sa ovom Trojkom i onime što nam obećavaju, nećemo opstati kao civilizacija. Jer će pokušaj dogovora o sferama uticaja završiti jedino kako takvi pokušaji mogu skončati ratom, ovaj puta uz nuklearne kapacitete potpunog uništenja. Uz ubijeno međunarodno pravo, nemoćnu svjetsku organizaciju i zaboravljena načela međunarodnih odnosa.

Kako li će u budućnosti zvati ovo vrijeme? Ako tu budućnost dočekamo.