Kada je Voltaire 1739. napisao tragediju Fanatizam ili Muhamed Poslanik, nije samo napadao religiju, oblikovao je trajnu evropsku sliku o islamu i odnosu Poslanika prema ženama. U njegovo vrijeme, francuski intelektualci koristili su „Orijent“ kao ogledalo za vlastite dileme, a prikaz muslimanskih žena postao je ključ za razumijevanje „drugosti“. Voltaire je tu tradiciju radikalizirao: njegov Muhamed je figura požude, manipulacije i fanatizma. Ovaj stereotip, nastao iz evropskih rasprava 16–18. stoljeća, preživio je kolonijalno doba i ostao dio zapadnog kulturnog nasljeđa.

U francuskoj intelektualnoj tradiciji 17. i 18. stoljeća, odnos Poslanika islama prema ženama postao je ogledalo za rasprave o religiji, moralu i vlasti. U toj konstrukciji, Voltaire igra ključnu ulogu: njegova tragedija „Fanatizam ili Muhamed Poslanik“ uobličila je stereotip koji će ostati prisutan u evropskoj kulturi više od dva stoljeća.

Kada je 1739. godine Voltaire posegnuo za temom islama, nije imao ambiciju da napadne samo muslimansku vjeru. Njegova tragedija Le Fanatisme ou Mahomet le Prophète bila je zapravo napad na religiju kao mehanizam indoktrinacije, uključujući i katoličanstvo, koje je u Francuskoj još snažno određivalo društveni poredak. Ipak, iako se islamu ne obraća kao otvoreni neprijatelj, Voltaire koristi lik Poslanika kao najsnažniji simbol fanatizma.

Publiku je komad šokirao; zahtijevana je zabrana predstave. U toj reakciji nije se ogledala samo religijska senzibilnost vremena, nego i činjenica da je Voltaire, skrivajući kritiku iza „Orijenta“, prozvao i vlastitu, hrišćansku civilizaciju. No, iza kritike fanatizma krije se nešto drugo: slojevito oblikovanje slike Poslanika Muhameda kao čovjeka vođenog požudom, politikom i manipulacijom.

Voltaireova priča postavlja Muhameda kao protagonista koji, zaslijepljen strašću prema Palmiri, svojoj usvojenoj kćerki i robinji, nastoji ukloniti dvojicu protivnika: rivala u ljubavi Séidea (također usvojenog sina i roba) i političkog neprijatelja Zopirea, šerifa Mekke i Palmirinog biološkog oca. U zapletu ispunjenom incestuoznim napetostima i parricidom, Voltaire prikazuje Muhammeda kao pokretača zločina koji razaraju sve porodične veze. Na kraju, Poslanik „pobjeđuje“, ali ostaje sam, opterećen krvlju svih koji su mu bili bliski. Poruka je jasna: požuda i moć razaraju porodicu, a religija služi kao oružje u rukama onih koji vladaju.

Voltaire nije izmislio ovu sliku. On ju je samo uobličio, ojačao i učinio književno neizbrisivom.

Da bismo razumjeli porijeklo tih ideja, treba se vratiti u 16. i 17. stoljeće, kada je francuski intelektualni svijet, uzdrman reformacijom, ratovima religija i usponom protestantizma, počeo gledati na Osmansko Carstvo kao „drugi svijet“, idealnu pozornicu za promišljanje vlastitih moralnih i društvenih dilema.

Tada nastaje ključni obrazac: pisati o Orijentu znači pisati o njegovim ženama. Poput vojnika-janjičara i derviša, i muslimanske žene postaju figura preko koje Evropa ocjenjuje islam. A u središtu te slike nalazi se Poslanik.

Francuski autori žele dokazati da je „osmanski model“ društva suprotan kršćanskom idealu porodice utemeljene na braku, krvnim vezama i „moralnoj čistoći“. U te svrhe, biraju samo one elemente islamskog prava koji im odgovaraju: poligamiju, konkubinat, razvod i mogućnost mužske dominacije. Tako nastaje konstrukcija prema kojoj je islam religija „nesputanih strasti“, dok je kršćanstvo religija „duhovne uzvišenosti“.

U tom ogledalu, islam se predstavlja kao sistem koji produkuje višak seksualnosti, a manjak moralne discipline.

Francuski prirodnjak Pierre Belon du Mans, još u 16. stoljeću, tvrdi da je „odsustvo istinske porodice“ u muslimanskim društvima posljedica zakona koje je, kako kaže, „Muhamed donio za zadovoljavanje vlastite požude“. Navodi anegdote iz islamskih izvora — često pogrešno interpretirane ili izvučene iz konteksta kako bi prikazao Poslanika kao čovjeka bez samokontrole. Zaključak je: Poslanikova navodna seksualna neumjerenost postala je uzor „orijentalnom načinu života“.

U isto vrijeme, humanista Guillaume Postel, prvi profesor orijentalnih jezika u Parizu, uvodi novu dimenziju: pojam „bastarda“. Polazeći od biblijske priče o Ismailu, sinu Abrahama i robinje Hagar, Postel tvrdi da je „bastardsko porijeklo“ utkano u temelje islama. Iz toga izvodi ideju da je i sam Muhammed „rođen izvan braka“, što se nigdje ne zasniva na historijskim izvorima islamske tradicije, te da se cijeli islamski svijet razvija iz te navodne „deficijencije“.

Za evropske intelektualce tog perioda, ova konstrukcija služi za opravdanje kulturne superiornosti Evrope i „čistoće“ njene religijske i porodične etike.

Tokom 17. stoljeća, evropska književnost sve manje govori o Poslaniku direktno, a sve više o „seksualnim devijacijama“ muslimanskog svijeta. U romanu, dnevnicima putnika, na pozornici, od Hiljadu i jedne noći do Racineovog „Bajazeta“, Orijent se prikazuje kao prostor gdje ljubav uvijek završava tragedijom, gdje je ženama uskraćena sloboda, a poderane porodične veze ilustriraju „moralnu slabost“ islamske civilizacije.

U takvoj atmosferi, Voltaireov lik Muhameda, obuzetog strastima i moći, djeluje kao logičan nastavak već etablirane tradicije. No, on uvodi elemente koji tu tradiciju dodatno učvršćuju: incest, manipulaciju, parricid, političko lukavstvo. Njegova verzija Poslanika postaje model po kojem se mjeri islam u evropskoj imaginaciji.

Od sredine 18. stoljeća, ovaj stereotip je već toliko rasprostranjen da svaki sljedeći prikaz Poslanika u evropskoj kulturi, ma koliko pozitivan bio, funkcioniše kao odgovor na Voltairea. Dolazak 19. stoljeća donosi promjenu. U kontekstu evropskog kolonijalnog širenja i nacionalnih pokreta, islam se više ne posmatra kao egzistencijalna prijetnja. Osmanlije više nisu sila koja stoji pred Bečom.

Evropski romantičari, Goethe, Carlyle, Lamartine, Hugo, predstavljaju Muhammeda kao velikog zakonodavca, pjesnika, reformatora. Njihov Mahomet nije fanatik, nego vođa naroda, čovjek koji je uspostavio pravni i moralni poredak. Ipak, i ta slika ima granice: Poslanik je veliki zakonodavac ali samo Arapima. Islam se cijeni kao „drevna civilizacija“, ali ne kao univerzalna ideja.
Evropa zadržava pravo da bude jedina nositeljica univerzalne racionalnosti.

Na prijelazu u 20. stoljeće, fascinacija likom Poslanika prelazi i na američke javne institucije.
Godine 1902. figuru Muhameda postavlja se među deset „zakonodavaca“ na zgradi Apelacionog suda u New Yorku. Tridesetak godina kasnije, skulptor Adolph Weinman ugravira lik Poslanika na frizu američkog Vrhovnog suda. To je svojevrsna potvrda: zapadna kultura priznaje Muhameda kao jednog od tvoraca univerzalnosti zakona iako istovremeno zadržava superioran stav prema islamu kao religiji.

Nakon diplomatskog pritiska Egipta, Pakistana i Indonezije, skulptura u New Yorku uklonjena je 1955. godine, što otvara novo poglavlje u odnosima između islamskog svijeta i Zapada, sada obilježeno osjetljivošću na prikazivanje svetih likova.

Uprkos brojnim pokušajima reinterpretacije islama u 19. i 20. stoljeću, Voltaireova vizija ostaje najupornija. Razlog nije samo u književnoj briljantnosti, već i u političkim i kulturnim okolnostima: Uprkos brojnim nastojanjima da se u 19. i 20. stoljeću ponude drukčije slike islama, Voltaireova vizija ostaje najtrajnija. Njen opstanak ne zavisi samo od književne snage, nego i od dugog kulturnog taloga kroz koji je Evropa oblikovala pojam Orijenta. U toj tradiciji, priča o Poslaniku kao figuri strasti i vlasti postaje simbolički okvir koji se stalno obnavlja: kroz nove interpretacije, umjetničke prikaze, historijske narative i savremene medijske refleksije, koje se danas pretaču u političke debate, kulturne polemike i javne predodžbe širom Zapada svakodnevno.

Voltaireova tragedija bila je mnogo više od književnog eksperimenta. Ona je postala ključni tekst za razumijevanje načina na koji je Evropa oblikovala svoju sliku islama i muslimanskih žena.
U tom prikazu, Poslanik je začetnik potčinjenosti, svojevrsni osnivač patrijarhalnog sistema Orijenta, iako ta slika nema utemeljenje ni u historijskoj nauci ni u islamskoj teološkoj tradiciji.

Zapadna misao je, u rasponu od Belona do Voltaira, od Postela do romantika 19. stoljeća, stalno oscilirala između fascinacije i omalovažavanja. Ali najtrajniji je ostao upravo onaj stereotip koji je Voltaire najžešće literarno uobličio, stereotip u kojem se Muhamed pojavljuje kao moćni manipulator, pokretač zločina i potčinjavač žena. Njegova snaga ne leži u historijskoj vjerodostojnosti, već u kulturnoj moći evropskog pogleda na islam, pogledu čiji se odjek osjeća i danas.

IZVOR: Juliette Dumas, magazin L’Histoire