Na osnovu potjernice Suda BiH, Đurković je uhapšen 14. novembra 2005. u Bijeljini. Međutim, samo dvadesetak dana kasnije – pušten je na slobodu. Razlozi za ovaj iznenadni potez nikada nisu uvjerljivo objašnjeni.
Strah, neizvjesnost bili su svakodnevnica hiljada Bošnjaka Bijeljine i Janje tokom ljeta 1992. godine. Psovke, udarci, vrisci, odvajanje muškaraca od žena, trpanje u vozila, odvođenja u smrt ili u nepoznato – postali su zvukovi koji su obilježili jedno od najtežih poglavlja u historiji Semberije.
Jedan od Bošnjaka, protjeran i opljačkan, zapisao je stih koji je postao simbol zajedničkog stradanja:
„Došao sam ovdje uplakana lica, istjer’o me Vojkan, sad sam izbjeglica.“
Ime koje se pojavljuje u tim stihovima, major Vojkan Đurković, čovjek koji je sebe nazivao humanistom, stranim novinarima govorio da „zaslužuje Nobelovu nagradu“ i tvrdio da Bošnjaci „dobrovoljno odlaze“, jedan je od ključnih arhitekata etničkog čišćenja na prostoru Bijeljine i Janje.
Prema izvještajima UNHCR-a, samo tokom jednog vikenda iz Bijeljine je protjerano oko 800 Bošnjaka. U kancelariji Vojkana Đurkovića pravljene su liste ljudi koji trebaju biti izgnani. Prije ukrcavanja u autobuse, žrtve su bile prisiljene potpisati izjave da „dobrovoljno“ poklanjaju svu svoju imovinu Republici Srpskoj, odnosno samom Đurkoviću.
Nakon potpisivanja, morali su platiti određenu sumu novca, a potom su odvođeni prema linijama fronta kod Tuzle, Kalesije i Čelića, nerijetko direktno u smrt. U školi u Brijestu oduzimani su zlato, devize i druge dragocjenosti.
Procjene govore da je Đurković iz rata izašao bogatiji za više miliona njemačkih maraka, uz ogromnu količinu opljačkane robe, vozila, mašina, poslovnih prostora i privatne imovine prognanih porodica.
Na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu 2011. godine, ključni svjedok bio je Milorad Davidović, prijeratni šef SJB Bijeljina. Kao policijski insajder potvrdio je da je etničko čišćenje Bošnjaka bilo organizirana politika, a Arkanove jedinice u Bijeljini radile su uz punu političku zaštitu.
Davidović je pred Tribunalom ispričao kako se Đurković otvoreno hvalio da plaća političare kako bi dobio nesmetanu kontrolu nad pljačkom i protjerivanjem nesrpskog stanovništva:
„Pričao je svakome da dio novca nosi vama i Krajišniku… da mu zato dajete pravo da to radi i da ga niko ne može spriječiti.“
Posebno je potresno Davidovićevo pitanje upućeno Karadžiću:
„Kako je moguće da Vi lično unaprijedite Vojkana Đurkovića i svečano mu dodijelite čin majora i orden? Ako znate da je vršio etničko čišćenje tokom cijelog rata, je li to nagrada za obavljen posao?“
Na osnovu potjernice Suda BiH, Đurković je uhapšen 14. novembra 2005. u Bijeljini. Međutim, samo dvadesetak dana kasnije pušten je na slobodu. Razlozi za ovaj iznenadni potez nikada nisu uvjerljivo objašnjeni.
Javnost na Balkanu posebno je čula za njega zbog finansijskog spora sa Svetlanom Ražnatović, udovicom Željka Ražnatovića Arkana, s kojom je godinama dijelio plijen opljačkane bošnjačke imovine. Iako je sud u jednom trenutku odlučio da se dio Arkanove vile na Dedinju proda kako bi se namirio dug od 116.000 eura, Vrhovni kasacioni sud Srbije 2017. presudio je u Ražnatovićkinu korist.
Pod vođstvom Vojkana Đurkovića prognano je i opljačkano oko 40.000 Bošnjaka Bijeljine i Janje. Porodice su razdvajane, muškarci odvođeni u logor Batković i na Majevicu, gdje su tjerani na kopanje rovova i korišteni kao živi štitovi. Mnogi su poginuli u kolonama upućenim direktno u minska polja, među njima i čitave porodice.
Đurković se i nakon rata u Bijeljini hvalio da je „spašavao“ Bošnjake i da je upravo on spriječio „Vukovar ili Srebrenicu u Semberiji 1992. godine“.
Njegova retorika nije mogla sakriti činjenicu da on i njegovi nadređeni nikada nisu odgovarali za: etničko čišćenje, masovna protjerivanja, pljačku i oduzimanje imovine, razdvajanje porodica, odvođenje civila u logore, smrt civila poslanih u minska polja.
Vojkan Đurković i danas živi u Bijeljini. Nikad nije odgovarao ni za jedan od zločina. Uprkos svjedočenjima i desetinama hiljada žrtava, pravda još nije stigla pred vrata čovjeka koji je vodio jedno od najbrutalnijih etničkih čišćenja u Bosni i Hercegovini.
