Skarić je temeljito proučavao sve epohe bosanskohercegovačke prošlosti, no njegov najvažniji doprinos odnosi se na proučavanje osmanskog razdoblja. Sam je naučio osmanski turski jezik, kako bi mogao izravno raditi s arhivskim izvorima. Njegova djela, poput „Popisa bosanskih spahija iz 1711. godine“, monografije o Sarajevu „Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije“, te studija o porijeklu pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, ostaju nezaobilazni resursi za sve ozbiljne istraživače bosanske historije
U Sarajevu je 10. juna 1869. godine, rođen Vladislav Skarić, jedan od najznačajnijih historičara koje je Bosna i Hercegovina ikada imala. Njegov naučni, kulturni i prosvjetni doprinos ostavio je neizbrisiv trag u historiji zemlje, a njegovo ime danas nosi jedna osnovna škola u Sarajevu.
Rođen u uglednoj trgovačkoj porodici, sin sarajevskog trgovca duhanom, Koste Skarića, Vladislav je djetinjstvo proveo u gradu u kojem su se susretale različite kulture, religije i civilizacije. Osnovnu školu i prve razrede gimnazije završio je u Sarajevu, a školovanje je nastavio u znamenitoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima. Studije historije i geografije završio je na Univerzitetu u Grazu u Austriji, čime je postao jedan od prvih visokoobrazovanih Srba iz Bosne i Hercegovine.
Po povratku u domovinu, Skarić je započeo svoj pedagoški rad kao profesor u srednjim školama u Banjoj Luci i Sarajevu. Posebno se istakao kao jedan od osnivača Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, te kao autor brojnih članaka u tadašnjoj štampi, posebno u „Bosanskoj vili“ i beogradskom „Delu“, gdje je pod pseudonimom objavljivao političke i književne feljtone.
Njegova naučna karijera doživljava uspon nakon Prvog svjetskog rata, koji je, poput brojnih srpskih intelektualaca toga doba, proveo u austrougarskom internaciji. Godine 1919. imenovan je kustosom, a potom 1926. i direktorom Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Tu je djelovao sve do 1936. godine, ostavivši iza sebe brojne kapitalne radove objavljene u „Glasniku Zemaljskog muzeja“, časopisu kojem je i sam bio urednik.
Skarić je temeljito proučavao sve epohe bosanskohercegovačke prošlosti, no njegov najvažniji doprinos odnosi se na proučavanje osmanskog razdoblja. Sam je naučio osmanski turski jezik, kako bi mogao izravno raditi s arhivskim izvorima. Njegova djela, poput „Popisa bosanskih spahija iz 1711. godine“, monografije o Sarajevu „Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije“, te studija o porijeklu pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, ostaju nezaobilazni resursi za sve ozbiljne istraživače bosanske historije.
Bavio se i srednjovjekovnom bosanskom vlastelom, rudarstvom te lokalnim historijama gradova poput Trebinja i Borča. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima istraživanje starog rudarskog prava, koje je okrunio djelom „Staro rudarsko pravo i tehnika u Srbiji i Bosni“.
Skarićev život bio je prožet prosvjetiteljskim idealima, ali i građanskom hrabrošću. U mladosti je zbog javne kritike antisrpskih sadržaja u školskim udžbenicima bio isključen iz sarajevske gimnazije, što je njegovu porodicu naglanlo da ga na školovanje pošalju u Vojvodinu. Tokom gimnazijskih dana u Sremskim Karlovcima, zajedno s vršnjacima, osnovao je tajno đačko društvo koje se bavilo književnošću, politikom i nacionalnim pitanjima, s naglašenim liberalnim i radikalnim stremljenjima.
Kao direktor muzeja, radio je na popisu i zaštiti kulturno-historijske baštine, među ostalim i u katalogizaciji zbirke Muzeja Stare srpske pravoslavne crkve na Baščaršiji. Godine 1939. zajedno s umjetnicima Đokom Mazalićem i Darinkom Despićem, otvorio je novu postavku muzeja u crkvenim prostorijama.
Godine 1935. Vladislav Skarić postaje član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), čime mu je odana počast za izniman doprinos znanosti. Preminuo je u svom rodnom Sarajevu, 6. augusta1943. godine, ostavivši iza sebe neprocjenjivo kulturno i znanstveno naslijeđe. Rodna kuća Vladislava Skarića, koju je njegov otac sagradio u sarajevskoj čaršiji, danas se nalazi u ulici Sime Milutinovića Sarajlije broj 7 i u njoj je smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
