Već godinama Hadži-Muharemova, odnosno Pavlovačka džamija u Fojnici stoji u središtu rasprave: treba li je srušiti i graditi novu ili sačuvati kao rijedak spomenik osmanske baštine iz 17. stoljeća. Između potreba savremenog džemata i obaveze očuvanja kulturno-historijskog naslijeđa, sukobili su se lokalne inicijative, odluke Islamske zajednice i upozorenja stručnjaka

Rasprave o tome treba li se i smije li se rušiti Hadži-Muharemova, poznata i kao Pavlovačka džamija u Fojnici, traju godinama i s vremenom su prerasle lokalni okvir. U središtu tog spora nije samo pitanje prostorne funkcionalnosti jedne džamije, nego mnogo šire dileme: kako pomiriti realne potrebe savremenog džemata s obavezom očuvanja rijetkih materijalnih svjedočanstava osmanske i bosanske islamske baštine. U tom prostoru susreću se vjernici, lokalne islamske strukture, stručnjaci za kulturno-historijsko naslijeđe i institucije Islamske zajednice, često s različitim pogledima na isti objekat.

Hadži-Muharemova džamija sagrađena je 1682/83. godine (1094. hidžretske godine), u mahali Pavlovac, kao skromna džamija od ćerpića s drvenom munarom. Pretpostavlja se da je na tom mjestu i ranije postojao mesdžid, što dodatno potvrđuje kontinuitet vjerskog života na toj lokaciji. Izvorne dimenzije džamije, oko devet sa šest metara, nikada nisu mijenjane u svom osnovnom gabaritu: zidovi i mihrab ostali su netaknuti, čak i tokom kasnijih dogradnji. Upravo u toj činjenici stručnjaci prepoznaju njenu najveću vrijednost, jer je riječ o rijetkom primjeru džamije iz 17. stoljeća koja je, uprkos intervencijama, zadržala jezgro izvorne strukture.

Tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća džamija je temeljito rekonstruirana. Tada su nekadašnje sofe ispred ulaza zazidane i pretvorene u dodatne prostorije: u prizemlju je smještena abdesthana, a na spratu mekteb. Dograđen je i vanjski ulaz na mahfil uz desni zid. Te intervencije, iako vođene potrebama džemata, značajno su promijenile izvorni izgled objekta. Ipak, čak i nakon tih zahvata ostali su vidljivi vrijedni detalji, poput kamenih ukrasa nekadašnjeg ulaza u džamiju, koji su i danas sačuvani u prostoru mekteba.

Stanje objekta danas svjedoči o paradoksu koji prati mnoge historijske vjerske građevine u Bosni i Hercegovini: džamija je uredno održavana, čista i funkcionalna, ali su dograđeni dijelovi dotrajali i zahtijevaju ozbiljnu obnovu. Upravo ta potreba za novim zahvatima otvorila je pitanje obnoviti ili srušiti i graditi novo. U MIZ Fojnica već godinama postoje idejni planovi za rješavanje tog problema, no konsenzus nikada nije postignut.

Fojnica, kao srednjovjekovni grad čije se ime prvi put spominje 1365. godine, nosi slojevitu historiju suživota i vjerske raznolikosti. Poznata po franjevačkom samostanu Duha Svetog i njegovoj bogatoj biblioteci, Fojnica je istovremeno i grad džamija iz 16. i 17. stoljeća. Najstarija među njima je Atik džamija iz 1551. godine, potom Čaršijska ili Šaban Ahmed-efendijina džamija iz 1666, te Muharem-efendijina džamija iz 1682. godine. Sudbine tih objekata pokazuju različite modele odnosa prema baštini: dok je Čaršijska džamija, spaljena u Drugom svjetskom ratu, obnovljena u većem obimu 1988. godine, Hadži-Muharemova džamija ostala je u svojoj izvornoj mjeri, ali s trajnim problemom nedostatka prostora.

Prije desetak godina u džematu Gornja Mahala započele su ozbiljne pripreme za gradnju nove, veće džamije koja bi mogla odgovoriti na potrebe velikog broja džematlija i omogućiti širi društveni i vjerski život. Pojavili su se i donatori spremni finansirati izgradnju, uz prijedlog da se stara džamija izmjesti nekoliko metara niže, a na njenom mjestu podigne nova, savremenija građevina. No tada su se pojavile prepreke, prije svega pitanje statusa objekta i njegove eventualne zaštite kao kulturno-historijskog dobra.

Godine 2016. doneseno je više ključnih odluka i dokumenata. Džematski odbor Gornje Mahale i Izvršni odbor Medžlisa Islamske zajednice Fojnica dali su saglasnost za rušenje postojeće džamije, uz obrazloženje da je mala i višestruko adaptirana. Međutim, istovremeno je pokrenuta inicijativa za proglašenje džamije nacionalnim spomenikom, koja je kasnije povučena, što je dovelo do obustave postupka pred Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika.

Nakon saznanja da su , unutar Islamske zajednice, pokrenute aktivnosti koje vode ka rušenju Hadži-Muharemove džamije, a bez cjelovitog sagledavanja njenog historijskog i kulturnog značaja, pismo reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću ovih je dana uputila Zilha Mastalić Košuta, historičarka i viša naučna saradnica Univerziteta u Sarajevu, Predsjedavajuća Savjeta za historiju i očuvanje kulturno-historijskog naslijeđa VKBI.

Ona u svom dopisu naglašava da je riječ o objektu izgrađenom 1682. godine, koji „predstavlja izuzetno vrijedan primjer materijalne kulturno-historijske baštine u Bosni i Hercegovini“, te upozorava da odluka o rušenju ne može biti tretirana kao tehničko ili isključivo funkcionalno pitanje.

Posebno problematičnim smatra činjenicu da, prema njenim riječima, „Vijeće muftija, koje je donijelo odluku o rušenju objekta, nije raspolagalo potpunim i cjelovitim informacijama o historijskim, arhitektonskim i kulturnim vrijednostima Hadži-Muharemove džamije“.

U pismu podsjeća i da su u ranijem periodu postojale inicijative unutar samog Medžlisa Islamske zajednice Fojnica koje su išle u pravcu rekonstrukcije i zaštite, a ne uklanjanja objekta, kao i da postoje „mišljenja i nalazi nadležne službe“ koji ukazuju na značaj i mogućnost očuvanja džamije. Zbog toga od reisu-l-uleme traži da se „u okviru Vaših nadležnosti, poduzmu odgovarajuće radnje kako bi se spriječilo uklanjanje ovog objekta i razmotrila mogućnost njegove zaštite“, uključujući i formalno stavljanje pod zaštitu nadležnih institucija.

Pismo je istovremeno upućeno Vakufskoj direkciji Islamske zajednice u BiH i Federalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, čime je pitanje Hadži-Muharemove džamije iz lokalne rasprave podignuto na institucionalni i stručni nivo.

Slučaj Hadži-Muharemove džamije pokazuje koliko su krhke granice između vjerskih potreba zajednice i odgovornosti prema naslijeđu. U društvu koje je već izgubilo veliki dio svoje materijalne baštine, svaka odluka o rušenju starog objekta nosi dugoročne posljedice. Istovremeno, zanemarivanje realnih potreba živog džemata može dovesti do toga da džamija postane simbol, ali izgubi svoju svakodnevnu funkciju.

U javnosti se sve jasnije kristalizirao raskorak između odluka donesenih unutar dijela vjerskih struktura i stavova stručne i šire društvene javnosti. Iako je, prema dostupnim informacijama, dio imama u okviru Islamske zajednice podržao odluku o rušenju džamije, nasuprot tome stoje brojna stručna mišljenja koja takav potez smatraju neprimjerenim i štetnim.

Stav građana Fojnice pritom nije jednoznačan, ali je vidljivo da znatan dio lokalne zajednice smatra kako džamiju ne treba rušiti, bez obzira na realne potrebe za većim i funkcionalnijim prostorom. Sve to ukazuje na potrebu da se odluka o sudbini ovakvog objekta ne donosi isključivo na temelju vjerskog ili administrativnog stava, već kroz ozbiljno, interdisciplinarno razmatranje koje uključuje historičare, arhitekte, konzervatore i lokalnu zajednicu.

Upravo je to poruka koja se nameće Vijeću imama i drugim nadležnim tijelima: pitanja kulturno-historijskog naslijeđa moraju se rješavati uz uvažavanje više stručnih mišljenja, kako bi se u budućnosti izbjegle slične kontroverze.