U januaru ove godine, američki State Department je upozorio da se u Sudanu ponovo odvija genocid, pozivajući se na napade RSF-a „na etničkoj osnovi“. Sličan obrazac viđen je u El Dženeini u novembru 2023., gdje je, prema procurjelom UN izvještaju, ubijeno između 10.000 i 15.000 ljudi

Za Nur, medicinsku radnicu čiji identitet je zaštićen, 26. oktobar je „Sudnji dan “. Tog dana, nakon opsade duže od 500 dana, paravojne snage Rapid Support Forces (RSF) konačno su zauzele El Fašer, glađu iscrpljeni glavni grad sjevernog Darfura u Sudanu.

Samo 24 sata ranije, u saudijskoj bolnici za porodilje, posljednjoj zdravstvenoj ustanovi koja je još djelovala, počela je stizati rijeka ranjenih. Među njima su bile trudnice kojima je šrapnel rastrgao stomake, a zalihe su bile toliko iscrpljene da su se poderane mreže protiv komaraca koristile kao gaza.

„Došao je vojnik i rekao da je RSF na kapiji i da nam se približavaju, pa smo otišli“, prisjetila se Nur. Napuštajući odjel, izašla je u grad koji je već bio prepušten nasilju: tijela na ulicama, pljačkaši na kamilama, civili ubijani pred očima preživjelih.

Nur ne zna šta se dogodilo nakon njenog bijega, ali od kolega koji su se sakrili čula je da su paramilitarci „pogubili neke ljude“. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 460 pacijenata i njihovih pratilaca navodno je pogubljeno 28. oktobra, dva dana nakon što je ona napustila bolnicu.

Četiri sedmice nakon pada grada, tačan broj mrtvih i dalje je nepoznat. Od 180.000 ljudi koji su se zatekli u El Fašeru u trenutku ulaska RSF-a, samo oko 100.000 je ostalo, prema Međunarodnoj organizaciji za migracije. Desetine hiljada koji su pobjegli, nestali su bez traga.

Za razliku od Gaze, čije su slike obilazile svijet u realnom vremenu, El Fašer je nestao u tišini: bez interneta, bez novinara, bez javnog svjedočenja.

Sudanska mreža ljekara procjenjuje da je tokom zauzimanja grada ubijeno oko 2.000 ljudi. No, Nathaniel Raymond, direktor Laboratorija za humanitarna istraživanja Univerziteta Yale, vjeruje da je broj daleko veći, možda desetine hiljada. Njegov tim analizirao je satelitske snimke na kojima se vide stotine objekata nalik tijelima, raštrkanih širom grada: „Ima ih toliko da smo morali donijeti odluku da ih više ne možemo ručno brojati“, rekao je.

Tim je identificirao i najmanje pet „spaljivališta“, uključujući jedno u blizini saudijske bolnice, što ukazuje da RSF uklanja tragove.

RSF je mjesecima stezao obruč oko El Fašera, posljednjeg većeg grada u Darfuru pod kontrolom sudanske vojske. Region je već jednom, prije 20 godina, bio potresen genocidom koji su počinile milicije poznate kao Džandžavidi, iz čijih je redova RSF i nastao.

Nakon što su 2019. zajedno s vojskom srušili predsjednika Omara al-Bašira, dvije sile su se okrenule jedna protiv druge 2023. godine, boreći se za kontrolu države.

U januaru ove godine, američki State Department je upozorio da se u Sudanu ponovo odvija genocid, pozivajući se na napade RSF-a „na etničkoj osnovi“. Sličan obrazac viđen je u El Dženeini u novembru 2023., gdje je, prema procurjelom UN izvještaju, ubijeno između 10.000 i 15.000 ljudi.

U El Fašeru je, do prošlog mjeseca, bilo 260.000 ljudi, odsječenih od pomoći. Analitičari i humanitarni radnici upozoravali su da bi napad bio pitanje vremena, no gotovo ništa nije učinjeno da se spriječi katastrofa. Naprotiv, spoljašnji akteri su je potpirivali. UN istražitelji naveli su da postoji vjerodostojan dokaz da Ujedinjeni Arapski Emirati dopremaju oružje RSF-u, često prikriveno kao humanitarna pomoć. Emirati to negiraju.

U aprilu, RSF je napao izbjegličke kampove Zamzam i Abu Šouk. Već u maju počeli su graditi zemljani bedem oko El Fašera, zatvarajući grad poput zamke.

Glad je postala sveopšta. Ljudi su jeli ombaz, stočnu ishranu napravljenu od ljuski kikirikija. U bolnicama su medicinari pili infuzione tekućine. Sapuna nije bilo, a stanovnici su se zarazili vaškama. „Svakog jutra bismo se budili tražeći hranu, i rijetko bismo je našli“, rekao je 18-godišnji student Abdulhafiz Ahmed, koji je kasnije izgubio majku, sestru i nanu u napadu dronom.

Mnogi su se bojali napustiti grad: put je bio jednako smrtonosan kao i ostanak. Ipak, krajem oktobra bilo je jasno da El Fašer više neće izdržati. Abdessalam Kittir je pobjegao noću, uvjeren da će sutrašnje svitanje donijeti „genocid“. Kada je postalo jasno da je otpor slomljen, vojnici su bacali oružje i bježali, mnogi su ubijeni na ulicama.

Ujutro 26. oktobra, borci su se okupili oko zamjenika komandanta RSF-a Abdulrahima Hamdana Dagalua, slaveći pobjedu pred devastiranom bazom Šeste pješadijske divizije.

„Građani El Fašera, vratite se kućama; sigurni ste,“ poručio je Dagalo u video snimku. Umjesto toga, hiljade su bježale prema otvoru u zemljanom bedemu na sjeverozapadu.

Svjedoci opisuju prizore masakra. Naima Adam, majka sedmero djece, vidjela je „mnogo tijela“ uz prolaz. Njen brat se spasio sakrivši se na drveću. Abdullah Ahmed, građevinski radnik, opisao je rov opasan zemljom, ispunjen „ogromnim brojem tijela“.

Snimci geolocirani od Centra za informacijske otpornosti potvrđuju njihove izjave: stotine zarobljenih muškaraca, najmanje pet snimaka pogubljenja nenaoružanih civila. Posebno se ističe borac RSF-a Elfateh Abdullah Idris Adam, poznat kao Abu Lulu, koji se pojavljuje u više videa dok muči i ubija zarobljene muškarce. Dvije osobe koje su dale iskaz rekle su da su ga srele tokom bijega.

Neki su odvedeni u improvizirane centre za zatočenje. „Čuli smo krike i pucnje, ali nismo mogli vidjeti šta se dešava,“ rekao je jedan preživjeli. Druga osoba ubijena je jer nije htjela otvoriti bankarsku aplikaciju.

Manahil Mohammed, koju je pogodio metak tokom opsade, razdvojena je od svojih kćerki i zadržana u Garniju. Tamo je vidjela kako borci ubijaju četvoricu muškaraca i vozilom gaze petog. Puštena je tek nakon što je uz pomoć rodbine iz Libije platila otkupninu od šest miliona sudanskih funti. RSF je potvrdio „kršenja“ i privremeno uhapsio Abu Lulu nakon što su snimci izazvali ogorčenje.

Put koji vodi van grada pretvorio se u koridor smrti. „Vidjeli smo toliko tijela da ih nisam mogla izbrojati“, rekla je Khadija Adam. Banditi su tukli i pljačkali ljude, a mladi muškarci, osobito oni obrijanih glava, označavani su kao vojnici.

Karima Abdelhamid svjedočila je kako su dvije djevojke ubijene pred ocem, a zatim pregazene vozilom. Ubili su i oca. Vidjela je drugog muškarca, navodno vojnika, kako je vučen vozilom dok nije umro. Oko 100.000 ljudi pobjeglo je iz El Fašera. Među onima koji su stigli u Tawilu, neutralnu zonu udaljenu 30 milja, više od 70% djece i 60% odraslih je pothranjeno. Primjetno je, nema muškaraca.

U međuvremenu, grad je postao zatvor bez izlaza: satelitski snimci od 4. novembra pokazuju da je otvor u bedemu zapečaćen.

Visoki zvaničnik UN-a nazvao je El Fašer „u osnovi mjestom zločina“, navodeći svjedočenja preživjelih. Komesar za ljudska prava UN-a Kurt Volker sažeo je zločine: masovna ubistva civila, etnički motivirana pogubljenja, seksualno nasilje uključujući grupna silovanja, proizvoljna hapšenja. „Ovo se nije dogodilo samo u El Fašeru“, rekao je jedan UN-ov zvaničnik. „Vidite isti obrazac u drugim mjestima gdje je RSF napadao gradove i sela. El Fašer je samo posljednji.“

Dok satelitski snimci pokazuju prazne ulice, a komunikacije ostaju prekinute, sudbina hiljada ljudi ostaje nepoznata. A svijet gotovo da nije ni pogledao.

Cijeli tekst u posljednjem izdanju The Observera.