Gradaščević: Nastavi li se s pogubljenjima, bit će pogubljene hiljade. Ko će sutra voditi narod u borbu protiv dušmana? A imamo ih na svim granicama. Čekaju svoj tren kao što kobac čeka žrtvu.

Posljednjeg dana prve sedmice marta dobi informaciju da je vezir u Zvorniku naredio da se pogube svih sedam janjičarskih prvaka sprovedenih iz Sarajeva. Odrubljena je glava prvo Ali-agi Ruščukliji, potom alemdaru Ibrahim-agi Pinji, poslije njih svima ostalim. Njihove glave je poslao u Carigrad kao dar za priznanje koje mu sultan ukazuje. One će danima «ukrašavati» prilaze vratima sultanovog saraja. Koliko je žalio za njima, kao i onima koji su pogubljeni ovdje, toliko im je zamjerao što biraju smrt mjesto života, a zbog svoje besmislene tvrdoglavosti. Zastati pred jačim protivnikom, pa i razgovarati s njim, sarađivati… još nije gubitak. Još je postojala mogućnost da se pronađe novi način otpora i borbe. Rado pamti Pinjino odbijanje poslušnosti, njegove snažne riječi pune vjere, ponosa i prkosa, «no», razmišljao je, «bolje je iza sebe ostaviti djelo nego riječi. Živ – ikad i išta, mrtav – nikad i ništa!»

Misao da služi dželatu, parala mu je mozak. Prisutan je svakom vezirovom zločinu, čak i njegovom spremanju, a s druge strane, da nije, bilo bi ih više, masovnijih i okrutnijih. Uspijevao je katkad kanalisati vezirove namjere; odgađati mu pogubljenja ljudi pa u odgodi smanjivati broj osuđenih na smrt ili im strožije kazne zamijeniti blažim. Znao je da vezir raspolaže podatkom da u Sarajevu samo baša ima više od šest stotina. Sve ih je trebalo pogubiti. No kako je rasla snaga kontrole nad bunom i otporom janjičara, kako je ona čvrsnula iz dana u dan zahvaljujući i njemu, tako ga je vezir stao gledati manje krivim očima, a u nekim situacijama je sam tražio njegovo mišljenje. Koristeći to, isposlovao je makar djelimičnu amnestiju za pobunjene Sarajlije, zbog čega su ga šeherlije blagosiljale. Naposljetku je pobunjenike i druge sultanove protivnike vezir svrstao u više grupa. Mlade i nepopravljive je davio, stare i kolebljive je slao u progonstvo izvan Bosne, imućne kažnjavao globom, a zatočene ihtijare i bolesnike ostavljao u hladnom zindanu «da umru po Božijoj volji».

Kapetan je u Sarajevu posjetio kadiju Husein Hamid-efendiju, kome je vezir povjerio zadatak da sačini spisak šeherlija «koje treba kazniti». Kadija, islužen suh čovjek sitnih blijedih očiju i izhlapjelog glasa nakostriješio se kad je čuo da treba otezati sa slanjem spiska. Gledao je kapetana kao u čudo. Spopalo ga neobično uzbuđenje, nemir kome nije lahko odrediti suštinu; je li iznenađen, zbunjen, zabrinut ili ljut. Uzbudio ga je begov smion i drzak zahtjev. Uzbuđenje mu je omelo brzu reakciju. Stoga nije odmah reagovao. Osjetio je pritisak na svoj sud, na čast i ugled. Da je imao hrabrosti, smjesta bi ga vratio. Uostalom, nije li kapetan došao da ga iskuša? Zar to od njega smije tražiti kapetan koji je i sam vezirov podanik, koji mu je čak i savjetnik? Zar je zbilja promijenio ćurak najugledniji bošnjački janjičar, onaj u koga su uperene oči čak starih i poznatijih begova? Ovaj oholi i strogi mladi beg pred bunu u sve krajeve pašaluka poslao je poruke da će «dići vojsku na one koji ne pomognu sarajevskim janjičarima u pobuni». Sada taj oholi beg sjedi veziru uz koljeno!

– Tako je, čestiti kadija – potvrdio je Gradaščević – ja sam zaista promijenio mišljenje. Ne mislim da treba voditi borbu koja ne može uspjeti. Ne može uspjeti upravo zbog načina na koji je vodimo. Najzad, nizam nije najgore što nas je snašlo. Čovjek ne mora biti vidovit pa da zna šta nas još čeka. Lani je, to znate, Veličanstvo potvrdilo privilegije Srbiji, Vlaškoj, Moldaviji; uskoro će to učiniti prema Grčkoj jer to zahtijevaju najveće sile Evrope, Rusija, Engleska, Francuska… Dok te pokrajine stiču osnove samouprave, mi se glođemo oko toga kakvo ćemo odijelo nositi. Zar to nije besmisleno? Zbog svoje okorjele tvrdoglavosti svakodnevno gubimo desetine baša, ajana, kapetana… Već su pogubljene stotine takvih ljudi. Nastavi li se sa pogubljenjima, bit će pogubljene hiljade. Ko će sutra voditi narod u borbu protiv dušmana? A imamo ih na svim granicama. Čekaju svoj tren kao što kobac čeka žrtvu. Čuvajmo ljude, uvaženi efendija. Čuvajmo ih, kakvi su da su, naši su. Bolje od mene znate da su sarajevski ajani, sultanovi poklonici, nezadovoljni valijinim postupcima jer su bili obećali janjičarskim bašama sigurnost ako ukinu svoj odžak u Bosni. Oni su ajanima povjerovali, ukinuli su odžak, a šta sad imaju? Smrt!

Kadija se smirio, razmislio i dao za pravo kapetanu. Odlagao je slanje spiska. Jednom se zaklonio za mišljenje da treba popisati protivnike u svim nahijama, ne samo sarajevskoj, što jeste sporije, ali je djelotvornije (dao je priliku osumnjičenim da se sakriju ili sklone van granice); drugi put je «morao skratiti» spisak jer pojedinih baša «prosto nema». A kad je za preostale na spisku predložio blage kazne, vezir se rasrdio, smijenio ga, i na njegovo mjesto imenovao novog kadiju – Ahmed-efendiju Sulejmanovića. Smijenio je i muftiju pa je ta dužnost povjerena Muhamed-efendiji Muidoviću, četrdeset sedmogodišnjem Sarajliji, poznatom i po pisanju epigrama i kasida. Stekao je i pjesničko ime – Šakir. Pisao je na turskom jeziku. Vatreno je podržavao reforme sultana Mahmuda II