Venecuela je je ostala bez predsjednika Nicolasa Madura kojeg su noćas američke snage zarobile i odvele iz zemlje. Dok njegovi ministri i potpredsjednica Venecuele poručuju da će braniti Venecuelu, iz prikrajka vreba opozicija predvođena Mariom Corinom Machado da na krilima američke vojne akcije preuzme vlast u Venecueli. Maduro i Machado danas su vjerovatno najvažnije osobe u Venecueli.

Ko je Nicolas Maduro i kako je dospio ovdje? Nekada sindikalni vođa i vozač gradskog prijevoza, Maduro se našao na američkoj tjeralici. Američka administracija, optužujući ga da je pretvorio Venezuelu u narko-državu, punudila je vrtoglavih 46 miliona eura (50 miliona dolara) za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja. Ova dramatična eskalacija, koja uključuje zapljenu zrakoplova, pomorske blokade i teške optužbe za narko-terorizam, kulminacija je dugogodišnjeg sukoba između Washingtona i Caracasa.

No, ko je zapravo čovjek koji je naslijedio Huga Cháveza i kako je završio na nišanu američkog pravosuđa i vojske? Američko Ministarstvo pravosuđa već godinama gradi slučaj protiv Madura, a situacija je eskalirala povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću u januaru 2025. godine. Ključna figura u ovoj pravnoj ofanzivi je američka državna odvjetnica Pam Bondi, koja je bez dlake na jeziku opisala venezuelanskog vođu.

“Maduro je jedan od najmoćnijih trgovaca drogom na svijetu i prijetnja nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država. Pod vodstvom predsjednika Trumpa, on neće izbjeći pravdi i odgovarat će za svoje gnjusne zločine”, izjavila je Bondi najavljujući povećanje nagrade.

Optužnica tereti Madura i njegove najbliže suradnike da vode takozvani “Cártel de Los Soles” ili “Kartel sunca”. Naziv potječe od zlatnih sunaca koja kao oznake činova na ramenima nose visoki venecuelanski generali. Prema američkim istražiteljima, ovo nije klasični narko-kartel, već kriminalna organizacija ugrađena u sam vrh državnog aparata – vojsku, obavještajne službe i pravosuđe. Cilj ove organizacije, tvrde tužitelji, nije bio samo bogaćenje, već i korištenje kokaina kao oružja protiv Sjedinjenih Država. Američke vlasti navode da je Maduro sklopio savez s kolumbijskom gerilskom skupinom FARC kako bi “preplavio” američke ulice tonama kokaina, namjerno potkopavajući zdravlje i dobrobit američkih građana.

Sindikalni vođa

Prije nego što je postao lice s tjeralice i predsjednik s autokratskim ovlastima, Nicolás Maduro Moros imao je sasvim drugačiji životni put. Rođen 1962. u Caracasu, u radničkoj porodici, mladi Maduro nije pokazivao ambicije za visoku politiku. Bio je zaljubljenik u rock muziku, a navodno je čak razmišljao o osnivanju benda. Umjesto na pozornici, završio je za volanom. Godinama je radio kao vozač autobusa u sustavu podzemne željeznice u Caracasu. Upravo je tamo izbrusio svoje vještine pregovaranja i agitiranja. Kao neslužbeni sindikalni vođa, često je prkosio upravi tražeći bolja prava za radnike. Njegovi kolege iz tog vremena pamte ga kao visokog, brkatog i glasnog borca za radnička prava, koji je politiku učio na ulici, a ne na prestižnim sveučilištima.

Njegov život promijenio se početkom 1990-ih kada je upoznao karizmatičnog potpukovnika Huga Cháveza. Chávez je tada bio u zatvoru zbog neuspjelog pokušaja državnog udara 1992. godine. Madurova supruga, Cilia Flores, bila je odvjetnica koja je vodila Chávezovu obranu i uspjela ishoditi njegovo oslobađanje. Ta veza katapultirala je bivšeg vozača autobusa u najuži krug budućeg predsjednika.

Kada je Chávez došao na vlast, Maduro je bio uz njega na svakom koraku. Služio je kao predsjednik Nacionalne skupštine, a kasnije i kao ministar vanjskih poslova punih šest godina. U toj ulozi, Maduro je izgradio čvrste veze s američkim rivalima – Kubom, Iranom, Rusijom i Kinom – postavljajući temelje za vanjsku politiku koja će kasnije definirati njegovu vlastitu vladavinu. Chávez, koji je bolovao od raka, u decembru 2012. javno je imenovao Madura svojim nasljednikom.

“Ako se nešto dogodi… izaberite Nicolása Madura za predsjednika”, poručio je tada Chávez svojim sljedbenicima. Nakon Chávezove smrti u martu 2013., Maduro je preuzeo kormilo države, pobijedivši na izborima s vrlo tijesnom razlikom, što je opozicija odmah osporila. No, karizma njegova prethodnika nije bila prenosiva. Dok je Chávez uživao gotovo religiozno obožavanje siromašnih slojeva zbog svojih socijalnih programa finansiranih naftom, Maduro je naslijedio ekonomiju u slobodnom padu.

Madurova era obilježena je jednom od najgorih ekonomskih kriza u modernoj povijesti Latinske Amerike. Pad cijena nafte, u kombinaciji s lošim upravljanjem i korupcijom, doveo je do hiperinflacije, nestašice hrane i lijekova te masovnog egzodusa miliona Venecuelanaca. Suočen s prosvjedima, Maduro je odgovorio represijom. Opozicioni čelnici su zatvarani, prosvjedi su gušeni silom, a institucije poput Nacionalne skupštine su marginalizirane u korist tijela lojalnih predsjedniku. Unatoč sankcijama Evropske unije i SAD-a, Maduro je uspio zadržati vlast oslanjajući se na lojalnost vojske – iste one vojske koju Amerikanci sada optužuju za vođenje narko-kartela.

Službene optužbe američkog Ministarstva pravosuđa detaljno opisuju kako je ta lojalnost navodno kupovana profitom od droge. Prema optužnici, visoki dužnosnici primali su milionske iznose mita kako bi omogućili nesmetan prolaz pošiljkama kokaina prema sjeveru.

Teške optužbe

Iako Maduro tvrdi da su sve optužbe “politička propaganda” i “imperijalistička urota”, dokazi koji su isplivali tokom godina stvaraju neugodnu sliku za njegov režim. Jedan od najtežih udaraca bio je slučaj “Narko-nećaka”. Dvojica nećaka prve dame Cilie Flores uhapšena su 2015. godine u operaciji DEA-e na Haitiju dok su pokušavali dogovoriti transport 800 kilograma kokaina u SAD. Osuđeni su u New Yorku, što je izravno povezalo predsjedničku porodicu s trgovinom drogom. Još opasniji za Madura pokazao se Hugo “El Pollo” Carvajal, bivši šef venecuelanske vojne obavještajne službe. Nekada strah i trepet Venecuele i Madurov čovjek od povjerenja, Carvajal se okrenuo protiv režima i pobjegao. Nakon dugotrajne pravne bitke i izručenja iz Španije, “El Pollo” je priznao krivnju pred američkim sudom i počeo sarađivati s tužiteljima. Njegovo svjedočenje navodno je potvrdilo postojanje Kartela sunca i izravnu uključenost vrha vlasti u operacije s FARC-om. Carvajal je otkrio rute, imena i bankovne račune, dajući američkim vlastima streljivo koje im je nedostajalo za podizanje optužnica na najvišoj razini.

Situacija u 2025. godini dramatično je drugačija od prijašnjih diplomatskih prepucavanja. Trumpova administracija prešla je s riječi na djela. U septembru 2025., američka vojska počela je presretati venezuelanske brodove u međunarodnim vodama, tvrdeći da prevoze narkotike.

“Naši brodovi i avioni neće dopustiti da se otrov slijeva u našu zemlju”, poručio je Trump. Kao odgovor, Maduro je zaprijetio “oružanom borbom” i ustvrdio da Venezuela posjeduje 5000 ruskih protuzračnih projektila raspoređenih na ključnim pozicijama. Maduro je optužio Washington da pod krinkom borbe protiv droge priprema invaziju kako bi se domogao venecuelanske nafte. Zapljena Madurovih privatnih aviona – jednog u Dominikanskoj Republici i drugog na Floridi – dodatno je ponizila venecuelanskog vođu. Ti avioni, vrijedni milione eura, sada su trofeji Amerike.

Američku intervenciju u Venecueli i zarobljavanje Nicolasa Madura u svoju korist nastoji okrenuti vodeća figura venecuelanske opozicije, María Corina Machado, prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir.

Ona je poručila da će Maduro napustiti vlast, bez obzira na to hoće li tranzicija biti dogovorena ili nametnuta. Naglasila je da joj je prioritet mirna promjena vlasti i sprječavanje daljeg nasilja u zemlji.

“Imamo planove i timove spremne preuzeti kontrolu već prvog dana”, poručila je Machado, dodajući da se opozicija intenzivno pripremala za scenario Madurovog odlaska.

Iako tvrdi da opozicija nije učestvovala u američkom odlučivanju o Venezueli, priznaje da su njeni saradnici posljednjih mjeseci američkim i drugim stranim vladama prezentovali planove za prvih 100 sati i prvih nekoliko dana nakon pada režima.

Machado je snažno podržava vojnu eskalaciju koju vodi američki predsjednik Donald Trump i odobrava operacije usmjerene protiv Nicolása Madura.

Nobelova nagrada

Kada je objavljeno da je Machado dobila Nobelovu nagradu za mir uočena je i njena potpuna šutnja o ratu u Gazi, što je u latinoameričkom političkom miljeu iznimka. Dok su mnogi lideri, nezavisno od ideološke orijentacije, javno osudili razaranje Gaze i stradanje civila, Machado nije uputila ni riječi o opsadi, humanitarnoj katastrofi ili međunarodnim pravnim pitanjima. Umjesto toga, ostala je u okviru diskursa preuzetog iz američke tvrde desnice, fokusiranog na borbu protiv terorizma, izbjegavajući svaki komentar koji bi mogao implicirati empatiju prema palestinskim civilima ili kritiku izraelskih operacija.

Ta tišina, primijećena i u evropskim medijima, doživljena je kao implicitna potvrda njene proizraelske orijentacije i potpuna distanca od palestinskog pitanja, što dodatno komplikuje percepciju njenog mirovnog angažmana.

Premda Machado godinama zapadnim diplomatama predstavlja hrabri antagonizam prema Madurovom autoritarizmu, njene političke poruke u posljednje vrijeme snažno se uklapaju u narativ koji zagovara upotrebu sile kao ključni instrument. Machado već dugo tvrdi da Maduro upravlja velikim kriminalnim strukturama.

Machadina retorika dodatno se zaoštrila nakon što je Trumpova administracija započela vojne operacije na Karibima, opravdavajući ih borbom protiv trgovine narkoticima. U nastupima je tvrdila da „Maduro vodi narko-terorističku strukturu“, predstavljajući američku intervenciju kao nužnu za spas života u obje zemlje, što mnogi u regionu tumače kao opasan politički hazard.

Zapadna štampa posebno se fokusirala na tri međusobno povezana aspekta njene strategije koji dovode u pitanje njen kredibilitet kao potencijalne liderice države: prvo, njenu zavisnost od američke tvrde desnice i gotovo potpuno usvajanje njenih ideoloških obrazaca; drugo, nedostatak umjerene i jasno artikulisane vizije tranzicije u postmadurovskom periodu; treće, politički pragmatizam koji ugrožava jedinstvo opozicije.

Kritičari navode da Machado često govori jezikom koji je oblikovan u američkim konzervativnim krugovima, što u zemlji sa snažnim antiimperijalnim osjećanjima može biti kontraproduktivno. Također upozoravaju da se Machado uglavnom fokusira na rušenje režima, a mnogo manje na konkretne planove institucionalnih reformi, ekonomskog oporavka i obnove vladavine prava.

Naposljetku, njeno približavanje najtvrđim krugovima američke desnice produbljuje podjele unutar venecuelanske opozicije i potkopava nastojanja da se izgradi široka koalicija sposobna da se suprotstavi Maduru.

Uprkos kritikama, Machado ostaje najpopularnija figura opozicije i osoba koju mnogi vide kao ključ za buduću demokratsku tranziciju. Ona je, nakon zabrane kandidature na izborima 2024, podržala diplomatu Edmunda Gonzáleza, kojeg je opozicija proglasila legitimnim pobjednikom izbora, što je priznala i većina zapadnih zemalja.