Iako su podatci iz literature godinama upućivali na to da je prvi prijevod na južnoslavenske jezike onaj fragmentarni iz 1819. godine čiji je autor Slovak Jan Čaplović, istraživačice ističu kako je riječ o jednom od pogrešnih podataka koji se provlače kroz literature – naime, čitava je knjiga, a tako i spomenuti fragment Kur’ana, pisana njemačkim jezikom. To je otkriće potvrdilo kako je prijevod na kajkavski književni jezik ipak prvi kada su u pitanju južnoslavenski jezici. Spomenuti fragmenti Kur’ana su, kao što smo već naveli, već dugo bili dio zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, no Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović prve su koje su ga odlučile uzeti u ruku i detaljno proučiti.

Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović s Instituta za hrvatski jezik prošle su godine, radeći na projektu Rekonstrukcija Kristijanovićeve Biblije, došle do otkrića – otkrile su fragmente Kur’ana prevedene na kajkavski.

Riječ je o prijevodu koji je već neko vrijeme u fundusu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, no kojim se nitko nikada nije pozabavio. Prijevod se također godinama pogrešno pripisivao Ignacu Kristijanoviću, ali detaljna analiza spomenutog fragmenta ukazuje na to da je riječ o djelu anonimnog prevoditelja te općenito o prvom prijevodu Kur’ana na neki od južnoslavenskih jezika.

“Krenula bih od toga da smo prema Svjetskoj bibliografiji prijevoda značenja Kur’ana, gdje se nalaze i cjeloviti i nepotpuni, tj. fragmentni prijevodi vidjele da našeg prijevoda nema. Ima tamo i tiskanih i rukopisnih prijevoda te smo vidjeli da je preveden zapravo na 65 jezika i onda smo išle istraživati kada se prevodio na koji jezik. Dakle, prvi, odnosno najstariji, prijevod bio je prijevod na perzijski iz 956. godine. Prvi prijevod na neki zapadnoeuropski jezik bio je prijevod Roberta iz Kettona na latinski u 12. stoljeću, međutim to je bilo samo za unutarnje crkvene potrebe i on se četiri stoljeća koristio samo u takve svrhe te je objavljen tek 1543. godine u Baselu s Lutherovim predgovorom. I onda na temelju tog latinskog prijevoda nastaju prijevodi na ostale europske jezike – talijanski i njemački u 16. stoljeću, francuski i engleski u 17. stoljeću, ruski u 18. stoljeću, švedski i mađarski u 19. stoljeću i danski u 20. stoljeću. Prvi prijevod na neki južnoslavenski jezik bio je prijevod na srpski jezik, preveo ga je Mićo Ljubibratić Hercegovac, a tiskan je ćirilicom 1895. godine u Beogradu. Prvi potpuni prijevod Kur’ana na bosanski jezik bio je onaj Čauševića i Pandže iz 1937. godine, a iste godine izlazi i Karabegov prijevod u Mostaru. Znači taj naš kajkavski prijevod je nekako na sredini tih prijevoda na zapadnoeuropske jezike, ali kada je riječ o našim južnoslavenskim prijevodima, on je najstariji”, govori nam Ermina Ramadanović.

Iako su podatci iz literature godinama upućivali na to da je prvi prijevod na južnoslavenske jezike onaj fragmentarni iz 1819. godine čiji je autor Slovak Jan Čaplović, istraživačice ističu kako je riječ o jednom od pogrešnih podataka koji se provlače kroz literature – naime, čitava je knjiga, a tako i spomenuti fragment Kur’ana, pisana njemačkim jezikom. To je otkriće potvrdilo kako je prijevod na kajkavski književni jezik ipak prvi kada su u pitanju južnoslavenski jezici. Spomenuti fragmenti Kur’ana su, kao što smo već naveli, već dugo bili dio zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, no Barbara Štebih Golub i Ermina Ramadanović prve su koje su ga odlučile uzeti u ruku i detaljno proučiti.

Slučajno otkriće

“Možda ćemo sada malo razočarati čitatelje jer, kada se spominju ovako neka istraživanja i otkrića u povijesti jezika, ljudi misle da je to nešto jako uzbudljivo, kao Ime ruže, međutim radna povijest jezika s Imenom ruže zajedničko ima samo to da ste uglavnom osamljeni poput nekog redovnika i da sjedite po starim knjižnicama i kopate po starim knjigama i rukopisima. Na rukopis smo zapravo naišle radeći na projektu rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije, odnosno prijevoda Biblije na kajkavski književni jezik. Kajkavski književni jezik inače je bio jedan od hrvatskih povijesnih književnih jezika koji se na području sjeverozapadne Hrvatske rabio od 16. stoljeća pa sve do 19. stoljeća, odnosno do formiranja suvremenog standardnog jezika štokavske osnovice. To je važno za spomenuti zato što se nerijetko miješa taj kajkavski književni jezik s kajkavskim dijalektom – dakle, ovdje ne govorimo o prijevodu na dijalekt. Spomenuti je prijevod Biblije nastajao od 30-ih do 70-ih godina 19. stoljeća i mi ga pokušavamo rekonstruirati. I tražeći dijelove Biblije, u katalogu NSK naišla sam na podatak da je Ignac Kristijanović, koji je biblijski prevoditelj, preveo i fragment Kur’ana. To mi je bilo malo neobično tako da sam onda zatražila da mi pokažu taj fragment – i to je onaj dio koji je otkriće. Nije da smo našle rukopis na nekom tavanu, on je postojao, bio je i katalogiziran, samo ga nitko nikada nije pogledao. S obzirom na to da smo se dugo bavile Kristijanovićevim rukopisima, već smo na prvi pogled vidjele da to nije njegov rukopis. I onda se krenulo s jezičnom analizom, gledale smo i grafiju, fonološka obilježja, morfološka obilježja… I zaključile smo da je fragment nastao najranije krajem 18. stoljeća, a najkasnije 30-ih godina 19. stoljeća. Ne možemo ga točno datirati jer naš prevoditelj nije ostavio bilješku ‘Ovo sam preveo u Zagrebu, ljeta Gospodnjeg tog i tog’ i onda se potpisao, ali, s druge strane, to je još zanimljivije zato što to onda otvara i prostor za neka daljnja ‘kopanja’ po bibliotekama i daljnja istraživanja”, objasnila nam je Barbara Štebih Golub.

Kajkavski književni jezik bio je jedan od povijesnih hrvatskih književnih jezika i rabio se tijekom triju stoljeća na području sjeverozapadne kajkavske Hrvatske. Bilo je to vrijeme u kojem je postojala društvena višejezičnost, odnosno postojalo je više jezika koji su se koristili za različite funkcije – latinski je bio jezik crkve i obrazovanog stanovništva, njemački se koristio kao svojevrsna lingua franca, odnosno bio je jezik obrtnika i trgovaca, a kajkavski je u tom kontekstu bio jezik slabije obrazovanih slojeva, odnosno građanskih slojeva koji su željeli na tom svom narodnom jeziku nešto konzumirati. Ipak, to nije bila jedina njegova funkcija.

“Važno je napomenuti kako je kajkavski književni jezik ipak bio polifunkcionalan – dakle prvi tekst pisan kajkavskim iz 1574. godine Pergošićev je prijevod Decretuma, zakonika, što znači da imate razvijen administrativni jezik. Dakle to nije samo onaj jezik koji se danas rabi u nekoj komunikaciji, on je tada imao razvijenu terminologiju. Postoje veliki rječnici, znanstveno popularni tekstovi, književnost”, objašnjava Barbara.

Iako je kajkavska književnost bila usko povezana s katoličkom crkvom, jer najveći broj autora, poput Belostenca i Habdelića, dolazi upravo iz crkvenih redova, potrebno je naglasiti kako su to bili autori i prevoditelji izuzetno širokih kulturnih obzora, što se očituje u brojnim prijevodima književnih djela na kajkavski. Pa je tako opat Ivan Krizmanić zaslužan za fragmentarni prijevod Shakespearea na kajkavski, a isto tako i za kajkavski prijevod Miltonova Izgubljenog raja.

Riječ je svakako, kako su i same istraživačice naglasile, o vrlo bogatoj baštini unatoč činjenici da katolička sredina nije bila previše tolerantna prema svemu drugome. Upravo su zbog toga, nakon detaljne analize prevedenih fragmenata Kur’ana, istraživačice razvile dvije teorije o tome zašto je taj prijevod uopće nastao, od kojih su jednu opisale kao optimističnu, a drugu kao pesimističnu.

Zašto je katolički svećenik odlučio prevesti Kur’an? “Dakle to su teorije koje odgovaraju na pitanje zašto je jedan takav čovjek, katolički svećenik, uopće odlučio prevesti Kur’an. Naša optimistična teorija na neki način kaže da on to radi, ajmo reći, na krilima europskog prosvjetiteljstva i romantizma. Znamo da u njemačkom prosvjetiteljstvu Lessing objavljuje Nathana Mudrog i onu parabolu o prstenu koja zapravo proklamira jednakovrijednost svih velikih monoteističkih religija – i kršćanstva i islama i judaizma, pa ponovno tragove takvog shvaćanja nalazimo u kajkavskoj književnosti. Lovrenčić piše Adolfa, što je djelo koje je žanrovski teško odredivo i tamo imate razgovor između oca i sina, gdje otac uči sina o tome kako je čovjek svugdje jednak, bez obzira na to ima li križ oko vrata ili turban na glavi, čovjek je uvijek čovjek i moraš ga jednako voljeti i biti pristojan. Dakle, takve ideje prodiru. Također, prisutna je i ona romantičarska zanesenost Orijentom. Prisjetimo se, recimo Goetheova Zapadno-istočnog divana, koji on i temelji na prijevodu Kur’ana i koji je sigurno bio poznat u ovim sredinama. Nije nemoguće da je netko, vođen s jedne strane prosvjetiteljskim idejama i s druge strane ovom romantičarskom zanesenošću, jednostavno odlučio prevesti Kur’an da ljudi vide o čemu je riječ”, objasnila je Barbara.

“Kada se uzmu u obzir geopolitičke okolnosti, koje nisu bile iste na teritoriju čitave Europe, i kada se uzme u obzir naš romantizam u kojem prevladavaju hajdučko-turski motivi i koji je drukčiji od onog zapadnoeuropskog u kojem prevladava ta romantičarska zanesenost Orijentom jer mi imamo višestoljetnu vladavinu Osmanlija na stotinjak metara od Zagreba – razumljivo je da u hrvatskoj književnosti prevladava taj antiosmanski narativ. Naravno, mora se uzeti u obzir i to da predodžba o Osmanlijama ima svoje specifičnosti u svakoj kulturi pojedinačno jer su one odraz povijesno- političkoga konteksta. Dalje od granice bit će kao u Njemačkoj, a mi pak imamo puno više dodira s njima. Najviše prijevoda u Europi datira iz 16. i 17. stoljeća, što je i razumljivo jer se Europa u 16. stoljeću osjećala ugroženom od širenja Osmanskog Carstva te je htjela imati informacije o Kur’anu i argumente protiv Kur’ana kako bi time ojačala kršćanski Zapad. I zbog tih povijesnih okolnosti postoje mnogi nedobronamjerni i politički uvjetovani prijevodi, kao na primjer dva njemačka prijevoda Kur’ana. Schweigger u 17. stoljeću o Kur’anu govori kao o turskoj vjeri i praznovjerju, a Megerlin u 18. stoljeću svoj prijevod opravdava govoreći da se na taj način može upoznati Kur’an kao knjiga laži i bajki. I sad, je li moguće da je prijevod na kajkavski književni jezik također jedan od takvih? Mi ne možemo znati sa sigurnošću iz kojih je pobuda on nastao jer predgovor nemamo. Po ovome što vidimo, čini se da ipak nije riječ o nedobronamjernom prijevodu jer prevoditelj ipak nastoji čitatelju, ponajprije katoliku, predočiti Kur’an onakvim kakav on jest i približiti mu ga jezikom koji on razumije. I vjerom isto tako, time da on uspoređuje tu prvu suru, Fatihu, s molitvom Oče naš”, dodaje Ermina.

Objavljen naučni rad

Čini se da obje istraživačice ipak više naginju onoj optimističnoj teoriji, što također objašnjavaju s pomoću brojnih povijesnih okolnosti i događaja na našim područjima.

“Poznato je da se islam na hrvatskom etničkom području pojavljuje već krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Međutim, nakon završetka Velikog bečkog rata krajem 17. i početkom 18. stoljeća oslobođeni su veliki dijelovi središnje Europe od Osmanlija i moć Osmanskog Carstva bitno je smanjena. Nadalje, habsburški prosvijećeni apsolutizam 18. stoljeća prihvaća zamisao o vjerskoj trpeljivosti zajamčenoj 1781. godine Ediktom o toleranciji Josipa II., ali samo Židovima, protestantima i pravoslavnim kršćanima. Međutim, evolucija habsburških pogleda na islam vidljiva je sedam godina kasnije u proklamaciji Josipa II. kojom se muslimanskim stanovnicima u Bosanskom vilajetu prvi put jamčila sloboda vjere u slučaju dobrovoljnog prihvaćanja habsburške vlasti. Od početka 19. stoljeća i oblikovanja tzv. hrvatskog građanskog društva postupno popušta tradicionalni protuosmanski, a onda i protuislamski naboj. Možda bi u tom kontekstu trebalo gledati i naš prijevod”, zaključila je Ermina.

Iznimno kulturološko otkriće Iako su ovaj fragmentni prijevod otkrile još prije godinu dana te ih predstavile na znanstvenom skupu povodom 450. obljetnice kajkavskog prvotiska u Varaždinu, a u međuvremenu i objavile rad u časopisu Filologija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, priča o njemu i dalje nije dovoljno poznata, no obje se istraživačice nadaju da će ovo njihovo otkriće potaknuti mnoge na nastavak istraživanja te da će se možda jednoga dana pronaći i cjeloviti rukopis jer, kako nam je ispričala Barbara, iz ovih je fragmenata jasno da je tekst nenamjerno prekinut usred 57. ajeta druge sure i sasvim je valjano pretpostavljati da ostatak rukopisa još uvijek negdje postoji: “Već nakon izvještaja o skupu dobile smo nekoliko upita od kolega koje je zanimalo kako zvuči Fatiha na kajkavskom. Iako je riječ samo o fragmentu, to je iznimno kulturološko otkriće jer pokazuje da je prvi prijevod na neki od južnoslavenskih jezika bio prijevod na kajkavski književni jezik, što je izuzetno značajno s obzirom na sredinu u kojoj je nastao. To pokazuje i da je prijevod nastao puno prije 1916. godine, kada je islam na ovom području prihvaćen kao religija. I zanimljiv je zato što ga se nastoji približiti katoličkom vjerniku. To što je riječ ‘samo o fragmentu’ ne umanjuje njegovu vrijednost, već samo upućuje na to da je potrebno daljnje istraživanje da vidimo može li se pronaći ostatak, može li se identificirati prevoditelj…”

Nadamo se kako će ovo otkriće unutar hrvatske znanstvene zajednice dobiti pažnju koju zaslužuje te kako će se i brojni drugi istraživači nastaviti baviti ovom temom jer u jednom nema sumnje – ovakvo otkriće predstavlja izuzetno oplemenjenje kajkavske kulturne baštine, a samim time i hrvatske baštine općenito.

Izvor: Express.hr