Australija je postala prva država koja pokušava zakonski odvojiti djecu mlađu od 16 godina od društvenih mreža poput TikToka, Instagrama i Snapchata. Vlada to opisuje kao zaštitu mentalnog zdravlja, dok tinejdžeri uglavnom ne vjeruju da će zabrana promijeniti njihove živote. Mnogi već koriste VPN, lažne datume rođenja ili račune roditelja. Roditelji su podijeljeni: jedni pozdravljaju intervenciju države, drugi smatraju da je prekasno

Australija je postala prva velika država koja pokušava zakonski prekinuti vezu između djece i društvenih mreža, u namjeri da „ponovo postavi granice“ u digitalnom odrastanju. Od ove sedmice, djeci mlađoj od 16 godina formalno je zabranjeno otvaranje profila na platformama kao što su TikTok, Instagram, Snapchat, YouTube, Reddit i X. Država poručuje da je riječ o mjeri zaštite mentalnog zdravlja mladih.

A tinejdžeri? Oni uglavnom slegnu ramenima.

U predgrađima Melbournea, među 14- i 15-godišnjacima, vlada mješavina nevjerice, ironije i prilagodbe. Za njih, koji su odrasli uz Instagram i YouTube, društvene mreže nisu samo zabava nego osnovni jezik prijateljstva, komunikacije i identiteta. Mnogi su davno izmijenili datum rođenja prilikom registracije, drugi koriste VPN, treći otvaraju profile preko roditelja ili starije braće i sestara. Jedna generacija je, prije donošenja zakona, već savladala sve načine njegovog zaobilaženja.

Zakon, usvojen prošle godine, stavlja odgovornost na tehnološke kompanije, a ne na roditelje ili djecu. Platforme su dužne brisati naloge za koje se utvrdi da pripadaju mlađima od 16 godina, no očekivanja su niska. Vlada priznaje da mjera neće riješiti sve probleme, ali ističe da roditeljima pruža dugo traženu institucionalnu podršku. Mnogi se godinama osjećaju nemoćno pred navikama djece koje oblikuju algoritmi, stalna dostupnost i digitalni pritisak vršnjaka.

Ipak, u stvarnom životu mladih, granice su fluidne. Njihovo okruženje već godinama je oslonjeno na digitalnu komunikaciju, od školskih grupa, internih memova i video-klipova do zajedničkih igara i privatnih servera poput Discorda, koji zabranom nisu obuhvaćeni. Neki tinejdžeri, iako nisu formalno na mrežama, ipak snimaju sadržaj koji dijele s prijateljima, imitirajući format društvenih aplikacija. Drugi koriste internet kao emocionalni ventil, prostor za kreativnost ili bijeg.

Australijski eksperiment podrazumijeva zabranu na deset platformi, dok druge aplikacije, poput novih mreža Yope ili Lemon8, već traže prostor da popune prazninu. Regulatori su svjesni da se mogu naći usred igre „whac-a-mole“, u kojoj se zatvorena platforma zamjenjuje novom, jednako privlačnom djeci. Djeca također predviđaju migraciju na nove aplikacije, digitalna scena mijenja se brže nego što zakoni mogu reagovati.

Pitanje ostaje: može li zakon izmijeniti navike koje su već duboko ukorijenjene? U praksi, mnogi sedamnaestogodišnjaci tvrde da bi zabrana možda uspjela da je uvedena prije deset godina, u vrijeme kada su roditelji još mogli ograničiti pristup uređajima. Danas je internet sastavni dio školskih obaveza, komunikacijskih kanala i svakodnevnog života. Učenici prate nastavu preko online materijala, škole zahtijevaju tablete s pristupom YouTubeu, a prijateljstva se često održavaju virtualno.

Porodice unutar iste zajednice različito reagiraju. Neki roditelji strogo kontrolišu vrijeme provedeno na telefonu, uvodeći „downtime“ i ograničenja po aplikacijama. Takva djeca češće provode večeri u kuhinji ili u dnevnoj sobi, sa školskim obavezama i porodičnim aktivnostima umjesto beskonačnog skrolanja. Drugi roditelji vjeruju da djecu treba pustiti da razviju sposobnost samoregulacije, smatrajući da ih pretjerano ograničavanje samo odgađa stvarni izazov: naučiti se nositi s digitalnim rizicima.

U školama se primjećuju promjene, kraća koncentracija, teže zadržavanje pažnje, učestaliji osjećaj društvene usporedbe. Nastavnici uočavaju generaciju koja istovremeno posjeduje izuzetne tehničke sposobnosti i sve manju otpornost na distrakcije. Oni koji se protive zakonu tvrde da je korijen problema u samim kompanijama, koje osmišljavaju algoritme ovisnosti. Djeca, kažu oni, nisu ta koja treba biti kažnjena.

Roditelji koji podržavaju zabranu nadaju se da će zakon barem poslati jasnu poruku: društvo ne želi da djeca budu testni materijal digitalnih platformi. Protivnici smatraju da se radi o zakašnjeloj reakciji, jer je potpuno digitalizirano djetinjstvo već postalo norma. Mnogi ističu da je kontrola na strani tehnologije odavno iskliznula iz ruku roditelja.

I dok politika nudi zabranu, tinejdžeri nastavljaju živjeti svoju svakodnevicu, koja je nezamisliva bez mreža, čak i kada ih formalno ne koriste. Oni snimaju, dijele, kreiraju, razgovaraju u svijetu koji se preselio u njihove dlanove. Australija je pokušala povući granicu, ali tek će se vidjeti može li se generacija rođena uz ekrane vratiti u vrijeme prije njih, ili će se zakon pretvoriti u još jednu simboličnu gestu u borbi protiv sila koje su već oblikovale njihovo djetinjstvo.

IZVOR:  The New York Times