Velika glad u Irskoj (1845–1849) ostaje jedna od najmračnijih epizoda evropske historije: više od milion mrtvih, milion i po izbjeglih i čitava nacija na koljenima. Ali glad nije bila samo posljedica bolesti krompira, bila je rezultat politike Londona. Dok su Irci umirali od tifusa, dizenterije i čiste gladi, brodovi puni irskog žita i mesa plovili su u Britaniju. Često opisivana kao „najveći čin nemara u britanskoj historiji“, Velika glad otvorila je pitanje: jesu li Britanci pustili Irce da gladuju?

Britanci su pustili Irce da gladuju. Tako danas mnogi sažimaju jednu od najvećih evropskih humanitarnih tragedija 19. stoljeća, Veliku glad u Irskoj, koja je između 1845. i 1849. odnijela oko milion života, dok je oko milion i po ljudi bilo prisiljeno na emigraciju. U zemlji koja je imala nešto više od osam miliona stanovnika nestalo je više od četvrtine populacije. Iza statistike stoji kombinacija prirodne katastrofe, ekonomske doktrine i predrasuda Londona prema siromašnim, pretežno katoličkim Ircima.

Neposredni okidač tragedije bila je gljivična bolest krompira, Phytophthora infestans, koja je u samo nekoliko dana pretvarala zelene njive u crne poljane truleži. Nakon prvog udara 1845. postalo je jasno da će nestašica hrane biti teška, ali se vjerovalo da će se zemlja oporaviti. Kad je 1846. usjev gotovo potpuno propao, bilo je jasno da se Irska kreće prema katastrofi bez presedana. Dok su ljudi slabjeli i obolijevali od tifusa, dizenterije i kolere, brodovi puni irskog žita, mesa, maslaca i stoke nastavili su isplovljavati prema Britaniji.

Da bi se razumjelo zašto je glad u Irskoj poprimila tako razorne razmjere, treba se vratiti nekoliko decenija unazad. Nakon čina unije 1801. Irska je formalno postala dio Ujedinjenog Kraljevstva, ali je ekonomski ostala kolonija. Slaba industrija ugušena je britanskom konkurencijom, nadnica u Dublinu prepolovljena je između 1815. i 1836, a većina stanovništva bila je vezana za zemlju kao nadničari ili siromašni zakupci protestantskih veleposjednika. Krompir je za milione Iraca bio jedina hrana; na parcelama od pola hektara hranile su se čitave porodice. Sredinom 1840-ih oko 2,4 miliona ljudi živjelo je na samoj ivici gladi.

Kada je u jesen 1845. u London stigla vijest o razmjerama propasti usjeva, očekivalo se da će država odlučno reagovati. Umjesto toga, prevladalo je uvjerenje da „slobodna tržišta“ i „prirodne zakonitosti“ trebaju odraditi svoje. Najutjecajniji čovjek u tom trenutku bio je Charles Edward Trevelyan, državni sekretar riznice. Odgojen na učenjima Thomasa Malthusa i Adama Smitha, on je vjerovao da je glad „stroga, ali djelotvorna korekcija“ prenapučenosti, instrument Providnosti koji ne treba ometati.

Trevelyan nikada nije posjetio Irsku tokom Velike gladi, ali je iz Londona postavljao okvir politike: što manje državne intervencije, nikakvo dugoročno besplatno dijeljenje hrane, oslanjanje na radne kuće i javne radove koji će „poticati marljivost“. Svako ozbiljnije narušavanje slobodnog formiranja cijena smatralo se opasnim presedanom. U praksi je to značilo da država neće zaustaviti izvoz hrane iz Irske niti će sistematski otkupiti rezerve za domaće stanovništvo. Krompir je nestajao, ali žito i stoka su odlazili u Englesku.

Premijer Robert Peel bio je nešto pragmatičniji: otkupio je kukuruz iz SAD-a kako bi stabilizirao cijene i pokrenuo programe javnih radova da bi ljudi barem došli do skromne zarade. No njegova vlada je pala 1846, a naslijedila ju je administracija Johna Russella, još odlučnija u primjeni načela laissez-faire. Od 1847. Irska je upućena na vlastite, iscrpljene resurse: lokalni porezi trebali su finansirati radove i sirotinjske kuće, čak i u područjima gdje je stanovništvo već masovno umiralo. Strah britanskih elita bio je jasan: svaki izdašniji program pomoći „naviknuo bi Irce na trajno prosjačenje“.

S antiirskim predrasudama stapala se i antikatolička netrpeljivost. Irci su u britanskoj javnosti opisivani kao lijeni, neodgovorni i moralno iskvareni. Trevelyan je pisao da je „pravo zlo s kojim se suočavamo moralno zlo egoističnog, razvratnog i buntovničkog karaktera naroda“, a ne fizička glad. U takvoj atmosferi smrt od bolesti i izgladnjivanja doživljavala se gotovo kao zaslužena kazna.

Na terenu je stvarnost bila surova. Izvještaji državnih povjerenika, sveštenika i dobrovoljaca govore o selima u kojima su leševi ležali pored puta, djeca prekrivala tijela roditelja slamom, o radnim kućama u kojima je smrtnost bila tolika da su hodnici služili kao improvizirane mrtvačnice. U Skibbereenu, gradiću na jugu Irske, inspektor Nicholas Cummins za The Times opisivao je „žive kosture“ i jauk koji mu je, kako je pisao, „zauvijek ostao u ušima“. Više nego sama glad, epidemije tifusa, dizenterije i kolere desetkovale su oslabljenu populaciju.

Za mnoge je jedini izlaz bio bijeg preko Atlantika. Između 1845. i 1855. približno milion i po Iraca napustilo je otok, često na takozvanim „brodovima lijesovima“. Pretrpani i nehigijenski, ti brodovi postali su plutajuće grobnice: samo 1846. oko 40.000 ljudi umrlo je tokom ili neposredno nakon plovidbe. U Kanadi, SAD-u i Britaniji dočekali su ih mješavina sažaljenja i neprijateljstva, strah od zaraze, ali i prvi veliki talasi antiirskog rasizma.

Ipak, Velika glad nije prošla bez traga solidarnosti. Kvekeri su organizirali kampanje prikupljanja pomoći, otvarali pučke kuhinje i putovali u najzabačenije krajeve Irske kako bi dokumentirali razmjere katastrofe. Njihovi izvještaji pobijali su tvrdnje dijela londonske štampe da Irci „pretjeruju“ s pričama o gladi. U Londonu su braća Rothschild pokrenula British Relief Association koja je, uz podršku kraljice Viktorije, prikupila 470.000 funti za pomoć Irskoj. Ni privatna milostinja ni zakašnjele mjere vlade nisu mogle nadoknaditi godine nebrige.

U irskom kolektivnom sjećanju Velika glad ostala je rana koja nikada nije u potpunosti zarasla. Nacionalisti poput Arthura Griffitha, osnivača Sinn Féina, govorili su o „namjernoj politici istrebljenja“. Historičari se i danas spore može li se britanska politika tih godina opisati kao genocid. Nesporno je da je riječ bila o svjesnoj, ideološki opravdanoj nečinidbi: London je imao sredstva i mogućnosti da spriječi najgore, ali je izabrao da vjeruje tržištu, Providnosti i vlastitim predrasudama umjesto vapajima gladnih ljudi.

Zato, kada Irci danas kažu da su ih Britanci pustili da gladuju, ne misle samo na krompir i bolesti. Misle na trenutak kada je imperija, u ime ekonomskih principa i moralnih sudova, okrenula glavu od vlastitog „sestrinskog naroda“ i prepustila ga smrti, bolesti i masovnom egzodusu.

IZVOR: Historisch Nieuwsblad