Iz Gaze, kroz zvukove eksplozija i ruševina, dolaze ispovijesti žena iz Ukrajine koje su tu pronašle svoje domove
Bio je decembar 2023. godine, nedugo nakon izbijanja rata. Tatiana, 54-godišnja žena rođena u Ukrajini, nalazila se u kući u izbjegličkom kampu Džabalija, kamo je porodica netom bila evakuisana. Spremala je da uspava svog jednogodišnjeg pastorka Mahmouda, kada je začula neobičan zvuk.
„Zvučalo je kao usisivač“, prisjeća se u telefonskom razgovoru iz Gaze za Haaretz. „Pogledala sam dolje i vidjela da mi je lijeva noga utonula u pod do kuka, dok je desna ostala iznad. Još nisam shvatila šta se događa. Vidjela sam muža kako je odletio do plafona i pao nazad. Pogledala sam ispred sebe, nije bilo poda, nije bilo madraca, ni deka, sve je nestalo.“
Nije uspjela pronaći dijete. „Moja zaova je vikala: ‘Raketa! Raketa! Bombardovali su nas!’ Tek tada sam čula eksploziju. Kažu da kad raketa pogodi kuću, ne čuješ eksploziju odmah, zvuk dolazi iz daljine, kao tihi prask. Onda je nestalo svjetla i kamenje i malter počeli su padati po meni. Tek tada sam shvatila, pogođeni smo.“
Njen sin Mohammed i pastorak Shadi izvukli su je ispod ruševina, zajedno s malim Mahmudom. Oni su preživjeli, ali devet članova porodice nije, među njima i Ahlam, prva supruga njenog muža i Mahmoudova nana. „Nismo uvijek bile u miru, ali pomagale smo jedna drugoj. Nedostaje mi.“
Samo nekoliko sedmica ranije, druga raketa odnijela je život njene pastorke Sujud, njenog muža, njihove troje djece i još trideset rođaka. Među poginulima bio je i sedmogodišnji Mouatez, njen omiljeni unuk. „On je bio jabuka mog oka. Bio je uvijek sa mnom.“
Uprkos svemu, Tatiana odbija napustiti Gazu ako to znači da bi ostavila porodicu iza sebe. „U Ukrajini kažu: ‘Ne ostavljamo svoje ljude.’ Ni ja neću.“
Tatianina svakodnevica svedena je na jedno: spasiti desetoro preživjelih članova porodice. Njihova kuća i apoteka, iz koje su nekad živjeli, sravnjene su sa zemljom. Tokom zime 2024. gladovali su i pekli hljeb od stočne hrane. Živjeli su pod raspadajućim krovom, stalno bježali s jedne lokacije na drugu, dok su eksplozije odnosile članove porodice.
Njena priča nije izuzetak. U Gazi je tokom 1990-ih i ranih 2000-ih nastao niz mješovitih brakova, između žena iz postsovjetskog prostora i Palestinaca. Rusija je objavila da u Gazi i dalje boravi 67 ruskih državljana s porodicama, dok je Ukrajina navela da je na početku rata evakuisala više od 500 ljudi, a sada u Gazi ostaje gotovo 140 ukrajinskih državljana i više od 200 članova njihovih porodica.
Dok su mnogi pokušavali otići, neki nisu imali pravo na evakuaciju jer nisu bili državljani. Neki su odbili napustiti voljene. Tek kasnije, Ukrajina je otvorila mogućnost novog spiska za evakuaciju, ali još uvijek bez odgovora da li će i rodbina bez ukrajinskog pasoša biti uključena.
Izrael je u početku odbijao evakuacije, ali od novembra 2023. postupno je ublažio kriterije, naročito nakon što je predsjednik Donald Trump javno podržao ideju masovnog preseljenja Palestinaca iz Gaze. Od tada, kaže sigurnosni izvor, 95 posto zahtjeva za evakuaciju biva odobreno. Između novembra 2023. i maja 2024. evakuisano je oko 30.000 ljudi, među njima stranci, članovi njihovih porodica, pacijenti i njihovi pratioci.
Izrael sada omogućava da evakuirani odu preko aerodroma Ramon ili preko Allenby mosta u Jordan. Tokom posljednjeg prekida vatre, dodatnih 4.400 ljudi uspjelo je otići. Od marta 2025. taj broj narastao je za još 3.000.
Plan relokacije koji su javno podržali Trump i izraelski premijer Netanyahu otvorio je teška pitanja. Može li odlazak u ovakvim uslovima ikada biti „dobrovoljan“? Može li se očekivati da se Palestinci ikada vrate? Kritičari upozoravaju da bi masovno preseljenje predstavljalo kršenje međunarodnog prava i čin etničkog čišćenja.
Kanada je u decembru 2023. najavila prijem 5.000 Palestinaca s rodbinom u zemlji, ali do januara 2025. stiglo je samo 645. Norveška je evakuisala svoje državljane, ali bez njihovih srodnika. Ostale zemlje prihvataju samo mali broj pacijenata.
Dok se mnoge još bore u Gazi, neke su uspjele pobjeći. Tatiana Abu Odeh danas živi u predgrađu Kaira sa tri kćerke i dvoje unučadi, nakon što su iz Beit Lahije bježali noseći ukrajinsku zastavu. Njen muž i zetovi ostali su iza. Najmlađa kćerka rodila je bebu sa srčanom manom i još uvijek nije uspjela napustiti Gazu.
S druge strane, Rimma Alrifi, koja živi kod Kijeva, podiže petero djece sama, dok joj je muž ostao u Gazi. „Trebam ga kao vodu“, kaže ona. Snima video poruke predsjedniku Zelenskom, moleći ga za pomoć.
Ukrajinske žene u Gazi proživljavaju tragediju dvostrukog identiteta i dvostruke izgubljenosti: domovina im je daleko, a Gaza je razorena. Usred rata, one traže samo jedno: da spase svoje porodice i održe nadu da će jednog dana ponovo živjeti u miru.
IZVOR: Haaretz
