Zeynure i Idris pripadaju ujgurskoj muslimanskoj manjini u kineskoj regiji Xinjiang, gdje je više od milion ljudi proteklih godina prošlo kroz „kampove za preodgoj“ i sistematska mučenja zbog običnih, svakodnevnih vjerskih praksi, od odlaska u džamiju do nošenja hidžaba. Želeći sigurnost, u Istanbulu su izgradili novi život: Zeynure je radila kao nastavnica engleskog, Idris kao prevodilac i dizajner koji je pomagao u izdavanju ujgurskih publikacija. Imali su troje djece i, prvi put nakon dugo vremena, osjećaj slobode.


Kada je u julu 2021. zazvonio telefon u njenom stanu u Istanbulu, Zeynure Hasan je već četiri dana živjela u neizvjesnosti. Njen suprug Idris, koji je krenuo na put u Maroko u strahu od kineske represije, nije se javljao otkako je napustio Tursku. A onda je uslijedio poziv koji je zauvijek promijenio njihove živote. Idris je uhapšen po slijetanju u Kazablanku i obaviješten da će biti deportovan u Kinu. „Zovi svakoga ko može pomoći, svakoga ko me može spasiti“, rekao joj je prije nego što je linija prekinuta.

Zeynure i Idris pripadaju ujgurskoj muslimanskoj manjini u kineskoj regiji Xinjiang, gdje je više od milion ljudi proteklih godina prošlo kroz „kampove za preodgoj“ i sistematska mučenja zbog običnih, svakodnevnih vjerskih praksi, od odlaska u džamiju do nošenja hidžaba. Želeći sigurnost, u Istanbulu su izgradili novi život: Zeynure je radila kao nastavnica engleskog, Idris kao prevodilac i dizajner koji je pomagao u izdavanju ujgurskih publikacija. Imali su troje djece i, prvi put nakon dugo vremena, osjećaj slobode.

Sve se srušilo kada je Idrisov bliski prijatelj u Turskoj uhapšen zbog posla s ujgurskom literaturom. U jeku glasina da Peking pritišće Ankaru da deportuje Ujgure, Idris, koji je ranije bio pritvaran zbog kontakata s aktivistima, počeo je strahovati da je i on na meti. Odlučio je otići u Maroko, misleći da će tamo biti sigurniji. Zeynure, kojoj je kineski pasoš istekao, morala je ostati s djecom dok joj suprug ne obezbijedi vizu.

Nije ni znao da ga je putovanje odvelo pravo u zamku. Na aerodromu su ga turski službenici priveli na ispitivanje, a iako su mu na kraju dopustili ukrcavanje, što je Zeynure odmah posumnjala da je „namješteno“, marokanska policija ga je po slijetanju uhapsila. Kroz Interpol je već bio stavljen na „crvenu potjernicu“ na zahtjev Pekinga, što je postao čest alat kineskih vlasti za progone disidenata u inostranstvu.

Ubrzo nakon hapšenja, Zeynure je dobila neočekivan poziv iz Xinjianga. Njeni roditelji, očito pod nadzorom policije, upozorili su je da „ne preduzima ništa“ i da „ne govori loše o Kini“. Taj trenutak bio je prelomni. Umjesto da utihne kao što je Peking očekivao Zeynure je odlučila učiniti suprotno. „Morala sam reći istinu svijetu“, rekla je. „Svi znaju da Ujguri deportovani u Kinu nestaju, da su mučeni ili ubijeni. Natjerali su me da progovorim.“

Tako je započela njena borba protiv sistema koji mnogi doživljavaju kao neuništiv. Obratila se međunarodnim ujgurskim organizacijama, ljudskopravaškim grupama, političarima u Evropi i SAD-u. Sa troje djece protestovala je ispred marokanske ambasade u Istanbulu, objavljivala poruke na društvenim mrežama, slala apele medijima. Ubrzo su se pojavile podrške iznenađujućih mjesta, čak i u Maroku su održani protesti tražeći Idrisovo oslobađanje.

Pod pritiskom, Interpol je u augustu 2021. ukinuo potjernicu za Idrisom. Ali bitka je bila daleko od gotove. Marokanski sud je ipak odlučio da ga treba izručiti Kini. Prema informacijama koje je Zeynure dobila, kineska vlada je zaprijetila da će zatvoriti sve svoje fabrike u Maroku ako Idris bude pušten. Pritisak na sudove i vlade u regionu postao je očigledan.

U decembru 2021. uključile su se Ujedinjene nacije, upozorivši da bi Idris, ako bude deportovan, bio izložen mučenju i proizvoljnom pritvaranju. UN su tražile dodatno vrijeme za procjenu slučaja, ali Maroko nije donosio konačnu odluku, dok se Kina otvoreno miješala u proces. Čak je i Turska, uprkos velikoj ujgurskoj dijaspori, oklijevala da mu dopusti povratak.

Prolazili su mjeseci, zatim godine. Idris, u zatvoru bez optužnice, gubio je nadu. Imao je pravo na samo tri kratka poziva sedmično. Zeynure je nastavila protestovati, sama, sa djecom, s aktivistima. Onda je početkom 2025. došao neočekivani obrat.

Novi američki državni sekretar Marco Rubio nazvao je kinesku represiju nad Ujgurima „jednim od najstrašnijih zločina našeg vremena“. Manje od mjesec kasnije, SAD su uvjerile Maroko da odbaci kineski zahtjev. Idris je 12. februara iznenada pušten, odmah odveden u hotel, zatim u ured UN-a, a potom u američku ambasadu u Kazablanki sve uz strogu tajnost, iz straha da Kina ne interveniše prije polaska.

Dvije noći kasnije, 14. februara 2025., javio se Zeynure iz Washingtona. Njegova borba za slobodu bila je završena ali borba za porodicu tek je počinjala. Iako je dobio vizu za boravak u SAD-u, procedura za spajanje porodice mogla je trajati godinama, pogotovo pod administracijom koja nije bila naklonjena izbjeglicama.

Idris je zato zatražio azil u Kanadi. U septembru 2025. uslijedila je vijest koju su čekali skoro četiri godine: Zeynure i djeca dobili su imigracionu vizu. Na letu iz Istanbula prema Torontu, držala je ruke svoje djece, svjesna da završavaju jedno poglavlje života.

Idris ih je čekao na aerodromu. Nakon godina straha, prijetnji, pritvora i diplomatske igre velikih sila porodica je bila zajedno. „Najgore je to što Ujguri mogu biti uhapšeni bez razloga i ne znaju hoće li ikada biti pušteni“, rekla je Zeynure. „Moja djeca samo su željela zagrliti oca.“

IZVOR: The Guardian Weekly