Njegov odnos sa izdavačkom kućom Brill primjer je kako muslimanski učenjak može voditi ravnopravan i sadržajan dijalog s intelektualnim strujama van islamskog svijeta — bez inferiornosti, ali s dostojanstvom i kritičkom distancom.
U burnim godinama prijelaza između 19. i 20. stoljeća, u svetom gradu Medini rodio se jedan od najučenijih muslimanskih mislilaca svoga doba — Amin ibn Hasan al-Khalāwānī el-Medenī. Bio je to učenjak koji je spajao tradiciju klasičnih islamskih nauka s duhom savremene akademske radoznalosti, čovjek koji je istovremeno duboko ukorijenjen u islamskoj učenosti i otvoren prema naučnim tokovima sa Zapada.
Al-Khalāwānī je od malih nogu pokazivao nesvakidašnju ljubav prema znanju. Prve pouke sticao je kod uleme Medine, gdje je stekao čvrste temelje u hadisu, fikhu (islamskom pravu), kiraetu (učenju Kur’ana) i arapskom jeziku. Njegova izuzetna memorija, predanost i intelektualna disciplina brzo su ga izdvojili među vršnjacima. Među učenjacima Hidžaza njegovo ime ubrzo postaje poznato, a glas o njemu dopire do Damaska, Istanbula i Kaira — glavnih centara islamskog znanja tadašnjeg Osmanskog carstva.
Kao i mnogi učenjaci toga doba, al-Khalāwānī se nije zadovoljavao znanjem stečenim u rodnom kraju. Njegova želja za znanjem ga vodi prvo u Mekku, a potom u Kairo, gdje nastavlja usavršavanje na znamenitom univerzitetu al-Azhar. Tamo susreće najveće učenjake svoga vremena, ali ne ostaje samo pasivan slušalac — uključuje se u naučne kružoke i postaje predavač. Al-Azhar je tada već bio rasadište intelektualne rasprave između tradicionalne i reformističke misli, što dodatno oblikuje Khalāwānījev pristup.
Posebna crta Khalāwānījevog rada bila je njegova zainteresiranost za zapadne orijentalističke studije. Iako čvrsto ukorijenjen u tradicionalnu metodologiju islama, nije bio zatvoren za nova saznanja. Pomno je pratio radove orijentalista i često im pristupao kritički, s ciljem razotkrivanja njihovih metodoloških grešaka, ali i s namjerom uspostavljanja dijaloga među dvjema intelektualnim tradicijama.
Upravo zbog ove svestranosti dolazi do suradnje s uglednom izdavačkom kućom Brill iz Leidena, specijaliziranom za islamske i bliskoistočne studije. Brill nije bio zainteresiran samo za njegova djela, već i za njegovu stručnu pomoć pri kritičkom izdavanju klasičnih arapskih tekstova. Al-Khalāwānī im je slao opsežne komentare, a nerijetko i primjedbe na prevode i interpretacije islamskih izvora u zapadnoj akademiji. Neka od njegovih pisama i danas se čuvaju u arhivama kao svjedočanstvo jedne istinski transkulturalne naučne saradnje.
Kao muhaddis, al-Khalāwānī je bio osobito posvećen analizi lanaca prenosilaca hadisa. Komparirao je različite rukopise iz poznatih zbirki poput Kutub al-Sitta, što mu je donijelo poštovanje među učenjacima i na Istoku i na Zapadu. Njegovi marginalni zapisi i komentari, sačuvani u manuskriptima u bibliotekama Kaira, Medine i Rabata, i danas su izvor za istraživače.
Slično je i s njegovim lingvističkim radom: rasprave o arapskoj gramatici, sintaksi i jezičkoj logici bile su tako detaljne da su čak i neki zapadni lingvisti kasnije navodili njegove traktate kao referencu. Kritičko izdavanje rukopisa i analiza jezika u starim tekstovima bili su njegovo životno poslanje.
Al-Khalāwānī nije bio samo istraživač nego i odgajatelj. Predavao je u privatnim školama u Egiptu i na Al-Azharu, a po povratku u Medinu nastavio je predavati u tamošnjim medresama. Njegovi učenici, koje je podučavao ne samo znanju već i ahlaku (ponašanju), saburu (strpljenju) i skromnosti, kasnije su i sami postali priznati učenjaci.
Iako je odbijao bilo kakvu direktnu vezu s političkim vlastima, njegova riječ se cijenila. Ponekad su ga pozivali na konsultacije u osmanske skupštine, posebno kada su se raspravljale obrazovne politike u regiji Hidžaz. Njegova načela su bila jasna: znanje nad političkom moći.
U posljednjim godinama života al-Khalāwānī se povukao iz javnosti. U pismima prijateljima iz Egipta pisao je da više ne vodi razgovore sa ljudima — već sa knjigama. Iako je vodio osamljenički život, taj period bio je izuzetno plodan. Proučavao je rijetke rukopise u vakufskim bibliotekama i posvetio se njihovom ispravnom izdavanju i tumačenju.
Njegova predanost nauci nije jenjavala ni u poznim godinama. Štaviše, neki njegovi najdublji radovi — posebno oni iz tekstualne kritike i historiografije — potiču iz tog razdoblja tišine i kontemplacije.
Smrt Amîna ibn Hasana al-Khalāwānīja ostavila je veliku prazninu u učenim krugovima. Njegova sposobnost da istovremeno bude vjeran islamskoj učenosti i otvoren prema savremenim naukama ostaje rijedak spoj i danas. Njegova djela, poslanice, traktati i učenici nastavili su njegovu misiju, čuvajući njegovu zaostavštinu živom.
Njegov odnos sa izdavačkom kućom Brill primjer je kako muslimanski učenjak može voditi ravnopravan i sadržajan dijalog s intelektualnim strujama van islamskog svijeta — bez inferiornosti, ali s dostojanstvom i kritičkom distancom.
Danas se ime Amîna al-Khalāwānīja s poštovanjem izgovara kako u arapskim naučnim krugovima, tako i među zapadnim orijentalistima. Studenti historije islamskih nauka proučavaju njegov metod, dok se njegovi komentari i dan-danas koriste pri izdavanju klasičnih djela.
Ostaje upamćen kao učenjak koji nije pristajao na površnosti, koji je znanje doživljavao kao moralnu obavezu, i koji je do posljednjeg daha razgovarao — s knjigama.
IZVOR: GZT
