Identifikacija posmrtnih ostataka francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera zatvara jedno od najpotresnijih poglavlja Domovinskog rata

U Nacionalnoj bolnici „Dr. Juraj Njavro“ u Vukovaru danas je potvrđeno da su identificirani posmrtni ostaci četvorice hrvatskih branitelja ekshumiranih na području Vukovara, među kojima i francuskog dragovoljca Jeana-Michela Nicoliera.

Vijest je potvrdio ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ističući da je riječ o dugoočekivanoj identifikaciji koja simbolično zatvara jedno od najpotresnijih poglavlja Domovinskog rata.

Tijela trojice branitelja ekshumirana su iz masovne grobnice na Ovčari 25. septembra ove godine, a jedno iz masovne grobnice na Petrovačkoj doli tokom 2024. Među njima su, osim Nicoliera, i ostaci Zorislava Gašpara i Josipa Batorela, dok su posmrtni ostaci Dragutina Štita pronađeni na Petrovačkoj doli.

“Jean-Michel nije rođen u Hrvatskoj, ali u njoj je ostavio svoje srce i za nju je žrtvovao svoj život. U vremenu kada je mnogima bilo lakše okrenuti pogled, on je pružio ruku pomoći”, izjavio je nakon ekshumacije Medved.

Identifikaciji su prisustvovali majka, brat i nećak Jeana-Michela Nicoliera, koji su doputovali iz Francuske. Nakon gotovo 34 godine potrage, obitelji stradalih napokon će moći pokopati svoje najmilije.

Jean-Michel Nicolier rođen je 1. jula 1966. u Vesoulu, na istoku Francuske. Bio je najstarije dijete u porodici. U proljeće 1991. godine, prateći televizijske vijesti o ratu u Hrvatskoj, odlučio je da mora biti tamo gdje se vodi borba za slobodu. Bio je to čin potpunog idealizma, mladi Francuz napustio je udoban život i zaputio se u zemlju o kojoj gotovo ništa nije znao.

U julu iste godine stigao je u Zagreb, sam, bez poznanika, vođen željom da pomogne. Pridružio se hrvatskim snagama i upućen je na Baniju. Nije imao ratnog iskustva, ali je tvrdio da je služio u Legiji stranaca, pokušavajući se tako prikazati kao iskusni borac. Bez obzira na to da li mu je iko povjerovao, primljen je u vojsku i ubrzo se uputio prema istoku zemlje. Kada je postalo jasno da je Vukovar postao simbol otpora, Nicolier je odlučio da tamo ode, jer, kako je govorio, želi biti „tamo gdje je najteže“.

U Vukovar je stigao u septembru 1991. godine i ostao do kraja. Njegovi saborci su svjedočili da nije bio plaćenik, niti je tražio bilo kakvu naknadu. Borio se isključivo iz uvjerenja, vođen osjećajem da čini ispravno.

Krajem oktobra i početkom novembra 1991. Vukovar je bio pod neprekidnim napadima tenkova i artiljerije JNA koja je do tada već otvoreno postala srpska vosjka. Nicolier je ranjen na Sajmištu i prebačen u vukovarsku bolnicu. Iako teško povrijeđen, vjerovao je da će biti zaštićen Ženevskom konvencijom. Vodio je detaljan dnevnik i bilježio sve što vidi, fotografije, imena, događaje.

Samo nekoliko sati prije nego što će srpske snage ući u bolnicu, razgovarao je s francuskom novinarkom Agnes Vahramian. U tom intervjuu, snimljenom 18. novembra, govorio je s osmijehom, iako je imao svega 48 kilograma. “Vukovar je klaonica”, rekao je tada, svjestan da se možda više neće vratiti.

Nekoliko dana kasnije, zarobljen je s ostalim ranjenicima i osobljem bolnice. Prema svjedočenju preživjelog Dragutina Berghofera, Nicolier je mučen, premlaćivan i konačno pogubljen u noći s 20. na 21. novembar 1991. godine na Ovčari. Imao je samo 25 godina.

Udruga “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika ranije je objavila da je Jeana-Michela Nicoliera ubio Spasoje Petković, zvani Štuka, koji ga je, ranjenog i premlaćenog, izveo iz hangara i usmrtio metkom u potiljak. Nakon toga mu je iz džepa uzeo 20 francuskih franaka. Petković je kasnije priznao sudjelovanje u zločinima, ali je zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu oslobođen kaznene odgovornosti.

Prema iskazima svjedoka Miroslava Đankovića i Nade Kalabe, Petković se nakon smaknuća hvalio ubistvima: “Dahtao je kao pašče i govorio mi kako ih je ubio.” Među ubijenima je bio i „neki Francuz“, rekao je tada Đanković. Kalaba je potvrdila priču o 20 franaka s posvetom koje joj je Štuka poklonio nakon ubistva.

Berghofer, koji je preživio masakr, svjedočio je da je Nicoliera prvi napao Kemal Đođić Kemo. “Čim je ušao, pitao je gdje je Francuz. Jean je istupio. Tukao ga je palicom dok nije pao. Svi smo plakali, i ja sam”, prisjetio se.

Nicolier je posljednji put nazvao majku Lyliane 6. oktobra 1991. Nakon toga, uslijedila su duga tišina i neizvjesnost. Tek mjesec kasnije, javila joj se novinarka iz vukovarske bolnice koja joj je prenijela da joj je sin ranjen, ali da je živ. Kada je pokušala ponovo stupiti u kontakt, bolnica je već bila prazna, pacijenti i branitelji odvedeni su na Ovčaru.

Njegovi prijatelji iz HOS-a, Igor Široki i Davor Purulić, svjedočili su da je Jean bio pedantan i predan, svakodnevno je slušao Radio Bruxelles i prenosio vijesti suborcima. Vodio je ratni dnevnik i čuvao filmske role koje su nestale s padom bolnice. “Bio je dobar borac, znao je satima sjediti s puškom na tavanu i motriti neprijatelja”, prisjećaju se. Ponude da napusti grad nije prihvatio. Mogao je otići kao fotoreporter, ali je odbio: “Do kraja, i u dobru i u zlu”, bile su njegove riječi koje su ostale zapamćene.

Jean-Michel Nicolier ostao je simbol bezrezervne solidarnosti i univerzalne ljudskosti. U godinama nakon rata, njegovo ime postalo je sinonim za hrabrost stranca koji je odlučio umrijeti s onima koje je izabrao kao svoje.

Njegova majka, Lyliane Fournier, neumorno je tragala za njegovim posmrtnim ostacima, obilazila mjesta stradanja i svjedočila na brojnim komemoracijama. Hrvatska mu je 2011. godine posthumno dodijelila Orden kneza Domagoja s ogrlicom, a 2012. i hrvatsko državljanstvo. U Vukovaru je postavljen i spomenik u njegovu čast.